Chrisa Eckmana poznajemo kao dugogodišnjeg lidera legendarne američke skupine The Walkabouts, koja je uvijek bila popularnija u Europi nego u SAD-u, unatoč tradicionalnom, »američkom« zvuku karakterističnom za The Walkabouts. Možda je i to bio jedan od razloga zbog koji se Eckman početkom ovog tisućljeća trajno preselio u Europu, i to u Ljubljanu. The Walkabouts već nekoliko godina ne postoji, no Eckman i dalje živi na relaciji između Ljubljane i Pariza, a čini se da nikad nije bio aktivniji i kreativniji.

Prije nekoliko godina Eckman je pokrenuo vrlo uspješnu diskografsku kuću, Glitterbeat Records, koja objavljuje izvrsne i zapažene albume, osobito predstavljajući afričke izvođače, i osvaja nagrade. I dalje snima sjajne albume, i to u nekoliko različitih sastava, među kojima i sastavu The Strange, koji je svojedobno okupio s članovima The Bambi Molestersa i My Buddy Moosea, a kojem ipak pripada posebno mjesto. Nakon legendarnog albuma »Nights of Forgotten Films« prije 13 godina, The Strange uskoro objavljuje novi album »Echo Chamber«, djelo jedinstvene atmosfere i predivnih melodija, kompaktnije i zaokruženije od nezaboravnog prvijenca.
Novi album The Strangea pratio je i peh, jer su po završetku snimanja albuma »Echo Chamber« članovi sisačke surf atrakcije Bambi Molesters objavili da prestaju s radom. Na njihovo mjesto u The Strangeu uskočili su preostali članovi My Buddy Moose.

Mi smo obitelj

Dakle, drugi album sastava The Strange ipak izlazi, unatoč činjenici da se uz njegov nastanak istodobno odvijao raspad Bambi Molestersa. Koliko je to utjecalo na sam album?
– Vjerojatno ću samo reći da nemam komentara (ha, ha). Kao što vjerojatno znate, snimanje albuma zahtjevan je proces, koji utječe na sve nas. Snimili smo ovaj album u Pragu u odličnoj atmosferi. Vrijeme koje smo proveli zajedno u studiju bilo je pravo zadovoljstvo, družili smo se i izvan studija, bili u prirodi. Unatoč nekim pitanjima koja su postojala između nekih naših članova, mogu reći da je atmosfera bila odlična.
Bend koji je snimio drugi album isti je onaj bend koji je snimio i prvi album. Odgovore na pitanja o onome što se dogodilo nakon toga najbolje bi bilo prepustiti drugima. Mogu reći da je bend dugo zajedno i da se stvari dogode. Neki među nama bili su željni živih nastupa na kojima bismo svirali pjesme s novog albuma. Nitko se nije svađao i shvatili smo da je jednostavno došlo vrijeme za neke promjene. Nitko nije izbačen iz benda. Neki među nama samo su odlučili raditi neke druge stvari, što je razumljivo. Takve stvari se jednostavno događaju.
Zamjena The Bambi Molestersa riječkom skupinom My Buddy Moose čini se logičnom. Pitanje kako ste se povezali čini se suvišnim s obzirom na to da ste i dosad surađivali, pa i u okviru The Strangea.
– Mi smo obitelj. Mislim da je to bio jedini način da stvar funkcionira. Svi smo mi jedna vrsta obitelji, i bivši i sadašnji članovi The Strangea. Producirao sam jedan album My Buddy Moosea (»Shine! Shine! Shine!«, op. a.), a Luka iz My Buddy Moose važan je dio novog albuma Strangea, a on je bio i u Bambi Molestersima. Zato je ono što se dogodilo zapravo bilo poput prirodne evolucije. Nije bilo puno rasprave, a sve smo dogovorili jednim telefonskim pozivom. I onda smo krenuli dalje.
Mare Milin
Kako se My Buddy Moose snašao u toj situaciji?
– Odlično. Mi se dobro poznajemo, svjesni smo onoga što se između nas događa. Svi, uključujući i članove koji su otišli, puni su potpore i poželjeli su nam puno sreće. Ovakve stvari se ne događaju bez razloga. Svi smo odrasli i svatko odgovara za svoje odluke. Svatko zna što je najbolje za njega, a ja to mogu samo poštovati. U tome nema ništa čudno. Ljudi različito biraju u različitim situacijama. Jednom smo spremni surađivati s nekim ljudima, a drugi put ne. To je normalno.
Ja sam, primjerice, proveo u The Walkabouts gotovo 30 godina i više ne sviramo zajedno. Tako smo zajedno odlučili. Odluka o tome sazrijevala je vremenom i očito je zahtijevala neko vrijeme prilagodbe, s obzirom na to da je bend predstavljao ogroman dio naših života i to jako dugo vremena. Na kraju smo završili na različitim stranama. Mislim da je bolje donijeti zrelu odluku nego po svaku cijenu ustrajati na bendu, a pritom ne biti zadovoljan onim što radimo. Mislim da to treba cijeniti.

Trenutak za predah

Što donosi »Echo Chamber« u odnosu na sada već davnog prvijenca »Nights of Forgotten Films«?
– Mislim da je novi album nekako više album za sebe. Dok se na većini albuma »Night of Forgotten Films«, koji smo doista brzo napravili, više čuje klasičan zvuk Bambi Molestersa – pri čemu, naravno, ne mislim da je to loše – samo uz dodatni vokal, novi je album više samostalno djelo. Album je nastao postupno i prirodno, ideja je počela od jedne zajedničke pjesme, a nakon nekoliko pjesama složili smo se oko sljedećeg koraka, cijelog albuma. Ponavljam, to ne znači da je ovaj album bolji od prvoga, jer ja volim »Night of Forgotten Films« i njegovu atmosferu, nego samo da je različit od njega. Mislim da novi album pokazuje da smo evoluirali.
Kakve ambicije imate s novim albumom?
– Prva ambicija je bila završiti ga. Znate da nam je za to trebalo neko vrijeme… Dok nam je za 90 posto albuma trebalo samo tjedan dana snimanja u Pragu, za dovršenje preostalih 10 posto trebalo nam je puno više vremena. Zapravo, mogli smo i prestati nakon snimanja u Pragu i, uz neke male promjene, izdati album. Unatoč tome, naš cilj je bio puno ambiciozniji pa smo se usredotočili na kompleksnije stvari nakon snimanja pa je album objavljen kasnije.
Iako obično funkcionirate u bendu, i solo albumi su vam odlični. Posljednji, »Harney County«, doista je jedinstven. Što sljedeće planirate?
– U posljednje vrijeme snimio sam nekoliko albuma. Nedavno je objavljen novi album Dirtmusic »Bu Bir Ruya« (Dirtmusic je trio u kojem su osim Eckmana Chris Brokaw i Hugo Race, nekadašnji član Bad Seedsa, pratećeg benda Nicka Cavea), sada izlazi novi album The Strange, do kraja godine mi izlazi album s Chantal Acda & Ericom Thielemansom, s kojima sam prije nekoliko godina snimio album »Distance, Light & Sky«, a u Sloveniji sviram i s rock bendom The Frictions. S njima sam snimio jedan album, a uskoro nam izlazi i novi. Kao što vidite, puno toga sam napravio u posljednje vrijeme i treba mi malo vremena da predahnem i vidim što drugačije mogu napraviti od svega što sam do sad radio.

Nevjerojatno putovanje

Moram se vratiti na The Walkabouts, vaš matični band, vaše životno djelo, koji ste nedavno raspustili? Kao dugogodišnji obožavatelj The Walkaboutsa često sam se pitao kako jedan tako velik i važan bend nije bio popularniji. Postavite li sebi ikad to pitanje?
– Odgovorit ću vam potpuno iskreno: nikad sebi ne postavljam to pitanje. I sam najviše volim pomalo kultne bendove poput The Go-Betweens i The Triffids. Nadam se da je i The Walkabouts blizu takvim bendovima. U svojim najluđim snovima znao sam pomisliti da bismo mogli završiti veliki poput The Go-Betweensa. Za mene bi to značilo da smo stvarno uspjeli. Sreo sam jednom engleskog kantautora Richarda Thompsona i rekao sam mu kako su na mene snažno utjecali njegovi albumi s Lindom Thompson. On mi je na to odgovorio s karakterističnim engleskim cinizmom: ako već netko mora utjecati na tebe, potrudi se da onda da taj netko barem zarađuje neki novac.
Kako se nosite s činjenicom da u vašem slučaju postoji tako očiti nesrazmjer između kvalitete na jednoj i komercijalnog uspjeha na drugoj strani?
– Ne žalim se. Od ovoga što radim, živim već godinama. Uopće ne razmišljam o tome. I kada to kažem, govorim u svoje ime, a ne u ime ostalih članova benda. I reći ću vam iskreno: bilo je to nevjerojatno putovanje, daleko iznad mojih najluđih očekivanja. The Walkabouts je ipak neobična vrsta benda, nastupali smo u klubovima, a bili smo u svoje vrijeme prilično popularni u Seattleu (u kojem je 1984. osnovao skupinu The Walkabouts, op. a.). Kada se osvrnem na to vrijeme i na tadašnju situaciju na glazbenoj sceni, moram priznati da smo napravili puno više nego što sam ikad mogao pomisliti. Nikad nismo razmišljali o komercijalnom uspjehu, željeli smo samo svirati. I nismo trajali samo nekoliko godina, nego čak tri desetljeća. Za nas je to nevjerojatno. Da se sve to događalo desetak godina ranije, možda bismo završili, a da za nas nikad nitko ne bi čuo.
MARIN ANICIC
Osim kao glazbenika, znamo vas i kao izdavača i producenta. Posljednjih godina okrenuli ste se afričkoj glazbi. Što vas najviše inspirira?
– Pokrenuo sam izdavačku kuću Glitterbeat Records, ali ponajprije kao outlet za svoj producentski rad. Nikad nisam sebe zamišljao kako vodim izdavačku kuću. Bilo je to daleko od svega što sam mislio raditi. Međutim, sve se promijenilo nakon jednog putovanja u zapadnu Afriku i u Mali i upoznavanja s tamošnjim muzičarima. Mislio sam da je važno skrenuti pozornost ljudima na glazbu koja dolazi izvan njihovog govornog i kulturnog područja. U početku smo albume koje sam producirao za njih nudili drugima, ponajprije Glitterhouse Recordsu, no onda sam odlučio pokrenuti vlastitu etiketu. I odonda Glitterbeat Records raste i razvija se, a ja i produciram neke od albuma koje objavljujemo.
Nisam očekivao ovoliki uspjeh. Mislio sam da će se sve to svesti na objavljivanje nekoliko albuma godišnje, ali nije bilo tako. Odlučili smo nastaviti dalje nakon početnog uspjeha. Ponekad čak i sjedim u uredu, iako to nije ono što želim raditi. Da mi je to netko rekao prije desetak godina, ne bih mu vjerovao, ali tako se dogodilo.

Sivo i mračno

Sada već dobro poznajete Afriku i taj dio svijeta. Kako komentirate činjenicu da Zapad u toj regiji danas isključivo vidi prijetnju zbog migranata koji od tamo žele doći u Europu?
– Mislim da o tome postoji puno dezinformacija. Ljudi na zapadu zamišljaju neku zombie invaziju, u kojoj će im migranti sve oteti. Zapravo je riječ o kolonijalnom, rasističkom diskursu. Radio sam s mnogim afričkim glazbenicima i svi oni vratili su se u zemlje iz kojih dolaze. Netočno je da svi Afrikanci žele doći u Europu. Ne, oni žele ekonomski razvoj i blagostanje u svojim zemljama.
Život migranata u Europi iznimno je težak. I kad bi imali priliku, mnogi od njih vratili bi se u Afriku. Nitko ne želi tek tako napustiti svoj dom. Slično je i u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji. Mnogo mladih ljudi odlazi, ali zato što ne mogu ostvariti svoje ambicije kod kuće. To se dogodilo i s tzv. poljskom invazijom u Velikoj Britaniji nakon poljskog ulaska u EU, ali nakon pokretanja poljske ekonomije, mnogi Poljaci vratili su se u Poljsku.
Još živite i u Ljubljani, zar ne?
– Tako je. I ja sam imigrant.
Preselili ste u Sloveniju u vrijeme kada je malo ljudi doseljavalo. Sada sve više ljudi sa zapada dolazi i u Sloveniju, i u Hrvatsku. Kako gledate na to? Kako biste opisali svoje »slovensko« iskustvo?
– Rekao bih da je moje slovensko iskustvo izbalansirano i vrlo pozitivno. Moram priznati da u vrijeme kada sam donio tu odluku nisam znao kako ovdje funkcioniraju stvari. Bilo je to prije 15 godina, kada je u Sloveniji vladalo ravnodušje. U tom je trenutku već nestao entuzijazam od osamostaljenja, a zemlja još nije bila ušla u Europsku uniju. U tom trenutku Slovenija nije bila toliko otvorena svijetu kao što je to danas. Sve je bilo nekako sivo i mračno. No odmah sam uveden u predivnu zajednicu glazbenika, i to ne samo iz Slovenije, nego i iz Hrvatske. Moglo bi se reći da sam imao sreće. I sve se odvijalo nekako glatko i spontano.

Nimalo optimistična vremena

U kojem pravcu se, iz vaše perspektive, naravno, razvijaju stvari ovdje, u Sloveniji i Hrvatskoj?
– Mislim da je logično što puno bolje poznajem situaciju u Sloveniji nego u Hrvatskoj. Kada je riječ o Sloveniji, čim ostvari uspjeh na jednom području, pojavi se problem na drugom. Uzmimo turizam kao primjer. Došlo je do otvaranja, sve više ljudi dolazi u Sloveniju, a slično je i u Hrvatskoj, jer ljudi ovdje pronalaze svoje prilike. No istodobno što postajete otvoreniji i više kozmopolitski, to potiče ovaj, nazvat ću ga, teror krajnje desnice, mentalne ograničenosti i uskogrudnosti, fašizam ili neofašizam, kako god ga nazvali, koji se širi u svim zemljama na ovom području, a pogotovo u Mađarskoj. Situacija se odnedavno, nakon prošlih izbora, jako pogoršala i u Italiji, a ova regija otprije nije u dobrom stanju kada se radi o uključivosti i otvorenosti. Jedan od pozitivnih aspekata prekomjernih odlazaka ljudi jest to što će se možda vratiti širih perspektiva i to prenijeti na ostatak društva. Ovo zasigurno nisu optimistična vremena.
Moram vas upitati i kako gledate na ono što se događa u vašoj domovini?
– To je zajeb golemih proporcija. Shitstorm. Ne znam bih li se smijao ili bih plakao. Ovo je apsolutna katastrofa. Čak i u jednoj Mađarskoj uz fašistoidni režim postoji kakva takva organizacija, no u SAD-u vlada potpuni kaos, s potpuno nekompetentnim i nesposobnim predsjednikom na čelu administracije. Ne želim reći da je to gore od rasizma, ali mislim da na to treba gledati povezano. Ideja da će Amerika i još neke druge zemlje očuvati demokraciju očito je bila precijenjena. Što god ovo bude dulje trajalo, bit će potrebno više vremena i bit će teže da se demokratsko društvo oporavi od ovakvih udaraca.

Komentari

komentara