Nakon Sexe i Trobecovih krušnih peći, i Pingvinovo potpalublje, treći predstavnik kultnog trougla zagrebačke post-punk scene osamdesetih godina, ovih je dana, nakon, dakle, više od 30 godina, napokon dobio svoj album prvijenac, i to u vinilnom i cd formatu.

Time je Pingvinovo potpalublje – premda je riječ o jednoj od najzanimljivijih pojava na domaćoj sceni prve polovice osamdesetih godina – i doslovce otrgnuto od zaborava, što je, na žalost, bila uobičajena sudbina koja je pratila niz perspektivnih bendova tog vremena, i to samo zato što iza njih, spletom raznih okolnosti, nisu ostali diskografski zapisi.

Anarhodni svjetonazor

U slučaju Sexe i pogotovo Trobecovih krušnih peći nezainteresiranost tadašnjih diskografa vjerojatno možemo objasniti nekonformizmom i provokativnošću tih bendova, koji su očigledno odudarali od tadašnje glavnostrujaške novovalne i postnovovalne scene, iako to objašnjenje u svakom slučaju teško može u potpunosti objasniti diskografski post Pingvinovog potpalublja. Pingvinovo potpalublje, naime, dijelilo je sa Sexom i Trobecovim krušnim pećima sličan anarhodni i nekonformistički svjetonazor, a bendove je povezivalo i međusobno prijateljstvo njihovih članova, no u glazbenom smislu Potpalublje je svojom melodioznošću i klasičnim novovalnim nastupom snažno odstupalo od atonalnosti Trobecovih kružnih peći i kaotične buke Sexe.

Pingvinovo potpalublje, barem iz današnje perspektive, zvuči kao skoro »normalan« novovalni bend, pogotovo na snimci nastupa benda na finalnoj večeri tadašnjeg YURM-a u Kulušiću iz siječnja ili veljače 1982., koja zauzima udarno mjesto i na vinilnom i na CD izdanju, koje je upotpunjeno i svim sačuvanim snimkama benda. Te večeri u Kulušiću Pingvinovo potpalublje je otprašilo devet pjesama, predstavivši se kao energičan, samopouzdan i nadasve zreo post-punk trio.

Iako se bend u tom trenutku, barem iz današnje perspektive, sjajno uklapao u tadašnju zanimljivu novovalnu scenu, Pingvinovo potpalublje, koje su činili Marin Bosanac (gitara i vokal), Rikard Frgačić (bubnjevi) i Darko Perica (bas gitara i vokal), ipak je krasila jedinstvena melankolija, koja je sjajno odražavala sivilo i depresivnost tadašnjeg Zagreba, koji je u slučaju Pingvinovog potpalublja očito odigrao sličnu ulogu kao i Manchester u formatiranju legendarnog Joy Divisiona. Da je ta usporedba na mjestu svjedoči i činjenica da se i kod Pingvinovog potpalublja osjeća utjecaj tog legendarnog engleskog benda, ali i drugih punk i post-punk bendova tog vremena, poput, recimo Wire i Television, ali i domaće Azre.

Izgubljena snimka

Pritom svakako valja imati na umu da je bend imao nekoliko različitih razvojnih faza te da je u kasnijem razdoblju Pingvinovo potpalublje zvučalo hermetičnije i eksperimentalnije, u što se potpisnik ovih redaka i osobno uvjerio 1983. godine na legendarnom nastupu Pingvinovog potpalublja u tadašnjem Radničkom sveučilištu »Moše Pijade«, na prvoj večeri dvodnevnog, rokerskog dijela Zagrebačkog biennalea. Tada je Potpalublje nastupilo na kraju večeri, nakon Trobecovih krušnih peći, Gustavpha y njegovih dobrih duhova, današnjih Gustafa, zatim beogradske Katarine II, koja će nešto kasnije postati Ekatarina Velika, dakle u probranom društvu najzanimljivijih bendova bivše države u tom trenutku, što dovoljno svjedoči o njihovom tadašnjem potencijalu.

Snimka tog nastupa Pingvinovog potpalublja, na žalost, izgubljena je, no u tom se trenutku činilo da je pred bendom sjajna budućnost. Pingvinovo potpalublje dotad je nastupalo kao trio, uz jedno kratkotrajno razdoblje na kojem im se pridružio Tihomir Beritić na orguljama, a nakon Biennalea pridružuju im se Zoran Fiolić na trubi i saksofonist Darko Bogady, što je zvuk benda učinilo zanimljivijim i kompleksnijim. Koncentriraju u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, a u Beogradu snimaju nekoliko pjesama za nikad objavljenu kompilaciju raznih izvođača koju je trebao objaviti beogradski PGP RTB, premda članovi benda s tim snimkama nisu bili zadovoljni.

No već sljedeća, 1984. godina, pokazat će se fatalnom i za Pingvinovo potpalublje. Bend nije preživio nove fakultetske i obiteljske obaveze njegovih članova, a pogotovo u to vrijeme nezaobilazno služenje obaveznog vojnog roka. Unatoč kultnom statusu koji je uživao početkom osamdesetih, bend nije uspio preživjeti to uzbudljivo desetljeće, i devedesetih pada u zaborav. Pingvinovo potpalublje ostalo bi zaboravljeno da nije neizostavnih Igora Mihovilovića i Domagoja Zelića, koji su ispred poduzetnog Dirty Old Labela, etikete specijalizirane upravo za dokumentiranje zagrebačke demo scene osamdesetih, najodgovorniji za ovaj diskografski pothvat.

O važnosti tog posla zorno svjedoči i primjer Trobecovih krušnih peći, benda kojem je zahvaljujući upravo Dirty Old Labelu, s još 15 nezavisnih etiketa i pojedinaca, prije nekoliko godina, također sa zakašnjenjem od nevjerojatnih 30 godina, objavljen prvi album »S mukom žvaču trubadurov vrat«, koji je trebao biti objavljen davne 1985. godine.

Snažan poticaj

Nema sumnje da je to naknadno ispravljanje diskografske nepravde predstavljalo snažan poticaj bendu, koji je ponovno počeo svirati i nastupati. Rezultat te revitalizacije je i novo vinilno i cd izdanje Trobecovih krušnih peći »Ether«, također u izdanju Dirty Old Labela, na kojem je zabilježen fascinantan nastup Trobeca u splitskom klubu Kocka. Uglavnom je riječ o novom materijalu, koji svjedoči ne samo o sposobnosti prilagodbe Trobecovih krušnih peći, nego i o trajnosti i univerzalnosti njihove razotkrivajuće i klaustrofobične poetike, kojoj je cilj, da parafraziramo jedan naslov iz onog vremena, da nam ne bude prijatno. Sada se samo valja nadati da će ovaj pohvalan primjer Trobecovih krušnih peći slijediti i članovi Pingvinovog potpalublja.

 

Komentari

komentara