Ivan Marušić Klif jedan je od naših najpoznatijih multimedijalnih umjetnika na području interaktivnih instalacija i videa. Klif je i autor glazbe za filmove, performanse, dramske i plesne predstave, te je za svoju site-specific instalaciju Lambda dobio nagradu »Vladimir Nazor«.

Na Hartera festival dolazi u dvostrukom svojstvu – kao član zanimljivog projekta Day of the year, te kao VJ zadužen za vizualni identitet drugog dana Hartere.

Day of the year je audiovizualni projekt koji mijenja svoje ime ovisno o danu u godini na koji nastupa, kako bi se naglasila jedinstvenost svakog nastupa, a u riječkom Torpedu predstavit će se 260. danom odnosno 260. day of the year. Filmski i kazališni skladatelji Alen i Nenad Sinakuz, jedan od naistaknutijih hrvatskih multimedijalnih umjetnika, dizajner zvuka Miroslav Piškulić, te Ivan Marušić Klif zajedno na pozornici istražuju zvuk, uvijek povezan s arhitekturom prostora u kojem nastupaju, vodeći ga od apstraktnih raspoloženja do vrlo definiranih žanrovskih okusa. Četvorka na pozornici komunicira gotovo teatralno održavajući napetost u nastupu, a audiovizualne strukture mutiraju u neočekivane forme konstrukcije i dekonstrukcije zvuka i slike. Dosad ih je imala prilike čuti i vidjeti publika na festivalima Europe, SAD-a i Japana. Bivša riječka tvornica Torpedo bit će savršena kulisa ovog unikatnog koncerta u sklopu drugog dana ovogodišnjeg Hartera festivala. Prilika je to za razgovor s Klifom.

Uživo bez efekata

Jedan ste od avangardnijih domaćih umjetnika, bavite se izradom interaktivnih i zabavnih kinetičkih, svjetlosnih i videoinstalacija. Što spremate za Harteru, u čemu će uživati posjetitelji bivše Tvornice Torpedo?

– Na Harteri sam na duplom zadatku – prvo nastupam s Day of the year, a onda VJ-iram do jutra. Slažem kompleksni live video set s osam projektora, velikim platnom, pokretnim kamerama, hrpom malih televizora i 0% kompjutera u slici. Sve ide uživo, bez unaprijed snimljenih videa i bilo kakvih efekata.

Jesu li tvorničke hale poput riječkog Torpeda izazov?

– Aaa, svakako! Industrijski prostori su mi uvijek jako zanimljivi zbog svojih ogromnih dimenzija, arhitekture i nasljeđa koje nose.

Hoćete li se instalacijama vezati za industrijsku, ali i glazbenu baštinu Rijeke? I kako u to ukomponirati budućnost?

– Budući da su jedini izvor slike koji koristim pokretne videokamere, prostor u kojem se show izvodi nužno postaje dio videoprojekcija. Jako mi odgovara industrijska arhitektura s karakterističnim metalno-betonskim konstrukcijama i patinom na zidovima – tijekom izvedbe vrlo često izranjam iz apstraktih vizuala koji nastaju videofeedbackom i vraćam se u realni prostor dvorane. Alen, Nenad i Miro grade zvuk koji dobrim dijelom ovisi o akustici prostora i razglasu. Dvorana u kojoj nastupamo uvijek jako obilježi izvedbu.

Pozitivna karizma

Damir Martinović Mrle u najavnom intervju Hartera festivala u ex tvornici Torpedo najavio je osnivanje Instituta zvuka. Kako vam se čini ta ideja? Jeste li razgovarali o tome? Posebice zbog vaših iskustava u inozemstvu?

– Mrle mi je institut spomenuo u jednom razgovoru. Sve što mi je rekao je zvučalo jako zanimljivo. Kontinuitet umjetničkog istraživanja koji jedno takvo mjesto može pružiti umjetnicima je ključan za razvoj kvalitetne scene. Nadam se da će Institut zvuka ispuniti tu funkicju i veselim se svim budućim projektima i suradnjama koje će se tamo dogoditi.

Inače, Mrletov rad izuzetno cijenim. Zvučni objekti-instalacije i nastupi koje njima gradi su zaista fascinantni i vizualno i zvučno. Mrle ima jednu pozitivnu karizmu koja mu omogućava da okuplja i potiče ljude s kojima radi, to je odlično za osobu koja pokreće ovakvo što.

2322876

Diplomirali ste 1994. oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Jeste li već tada znali da se želite baviti multimedijom?

– Ja već od 12.-13. godine znam čime što želim raditi, znam u čemu najviše uživam – jedini problem je bio da nisam imao pojma kako se to točno zove. Negdje tijekom studiranja u Nizozemskoj, počeo sam javno izlagati kao likovnjak, i postalo mi je polako jasno u kojem smjeru bi sve to moglo ići. Stvari su se kasnije samo logično nastavile…

U umjetničkom radu eksperimentirate s mnogim medijima. Koliko je važno probijati granice i eksperimentirati u umjetnosti?

– Meni osobno je to vrlo važno. U radu puno isprobavam i eksperimentiram. Volim izazove žive izvedbe i rado riskiram iskušavajući pred publikom stvari koje prije toga nisam radio. Jedan od razloga za ovakav način rada je i činjenica da ogromne setove, kao ovaj koji pripremam za Harteru, ne mogu isprobati u studiju ili doma nego isključivo na lokaciji – to mi ostavlja malo vremena za klasične probe. U radu se zato više oslanjam na iskustvo i energiju. Pripreme za nastup su obično mentalne – razmišljam o koncepciji i pristupu tehnologiji i prostoru. Hrabrost je isto vrlo bitna u ovakvom načinu rada.

Razvoj tehnologija pomaže?

– Ja stalno kombiniram nove i stare tehnologije. U radu konstantno koristim kompjutere, sam programiram upravljačke sustave za vlastite instalacije i performance, kojima onda ganjam stare televizore i osciloskope. Informiran sam o novim tehnologijama, ali nisam više totalno lud za svakom novom forom koja se pojavi. Valjda sam malo ostario i umorio se, a i iskustvo mi govori da se vrlo često nove stvari koje su danas jako atraktivne za nekoliko godina pretvore u nešto poprilično dosadno.

Alternativne lokacije

Rijeka je izabrana za Europsku prijestolnicu kulture. Kako vi gledate na taj projekt i što želite da on ne samo riječkoj, već i hrvatskoj publici donese?

– Mislim da je super da je Rijeka dobila, jer imam dojam da ima najjaču scenu od svih gradova koji su se natjecali. Uvijek kada dođem u Rijeku srećem super ljude koji rade super stvari, ali postoji konstantni manjak publike i interesa javnosti. Mislim da je to pitanje u direktnom odnosu s ulaganjima u infrastrukturu, promociju i programe. Siguran sam da će Rijeka kao kulturna prijestolnica postati jak regionalni kulturni centar kakav bi Hrvatskoj jako dobro došao.

2322893

Koliko je za umjetnost, neovisno o kojoj vrsti, važna društvena osvještenost i angažiranost?

– Umjetnost koju ja radim nije angažirana, ali mjesta njene prezentacije su često alternativna – Pogon Jedinstvo, SC Kultura promjene, razni festivali… Zanima me način na koji se umjetnost prezentira publici, posebice mladima, na koji način stvari postaju umjetnost, kako im to prezentirati, kako im pomoći u čitanju i razumijevanja jezika kojim umjetnost govori.

Kako je uopće u Hrvatskoj biti multimedijalni umjetnik?

– Meni je super. Vjerojatno bi mi negdje drugdje bilo lakše i bilo bi vjerojatno više novaca, ali zapravo ja nekih prigovora nemam. Radim ovo preko dvadeset godina i zadovoljan sam kreativnim okruženjem i mogućnostima koje mi pruža.

S druge strane, puno stvari nije dobro riješeno, a aktualna politička i društvena situacija je i pomalo zabrinjavajuća. Nadam se da nećemo tonuti dalje.

Zadovoljan sam!

Kompozitor, tonski snimatelj i producent, radite glazbu, šumove i tonsku produkciju za kazališne i plesne predstave, film i TV, te za umjetničke projekte drugih autora. U čemu se osjećate najbolje?

– Ne osjećam neke velike razlike među tim kategorijama.

2322888

U Rijeku stižete i s projektom… Day of the year glazbenika i skladatelja Alena i Nenada Sinkauza, te Miroslava Piškulića kojim istražujete odnose slike i zvuka. Kako je nastao taj projekt?

– Alen, Nenad i Miro su me pozvali na suradnju, detalja se začudo ne sjećam. Suradnja je profunkcionirala odmah, a uz to se i sjajno slažemo privatno. Zadovoljan sam razvojem projekta, dosta smo nastupali i u Hrvatskoj i vani, ostvarili smo suradnju s japanskom plesačicom Mikiko Kawamura, napravili kvalitetnu dokumentaciju, sada dolazimo na Harteru… Zadovoljan sam!

Ime projekta se mijenja, jer je i vaša glazba konstantna promjena?

– Da, onim »day« u naslovu mijenjamo redni broj dana u godini kada izvodimo performans. To je potpuno u skladu s koncepcijom nastupa – svi improviziramo i energija je svaki put drugačija. Svaki od nas radi unutar svojeg zadanog okvira – izbor instrumenata i redukcija tehnologije koju odlučimo koristiti na tom nastupu čini veliki dio tog okvira. Prostor također utječe na rezultat.

Obožavam rad s djecom

Održavate i radionice za klince. Kakva su vaša iskustva?

– Obožavam raditi s djecom. Igra je tu ključni pojam, igru redovito koristim u vlastitom umjetničkom radu. Bitnije je djeci prenijeti lakoću igranja tehnologijom, nego ih gnjaviti s detaljima tehničke konstrukcije i programiranjem. Te stvari mogu i sami naučiti, pogotovo uz sve resurse koje pruža internet. Mislim da je opušteno preispitivanje mogućnosti i granica tehnologije najbolje znanje koje mogu prenijeti drugima.

 

Komentari

komentara