Izet Medošević ima novi spot za singl »Mikročip« s posljednjeg albuma »Granulo je sunce«. Video potpisuje riječki umjetnik Enver Krivac, aranžman Tomislav Ćurković, te Izet Medošević koji je ujedno autor teksta i kompozicije.
Izet, ili Iz@ Medošević kako se potpisuje, još je jedan pažnje vrijedan doprinos Rijeke domaćem rocku. Riječ je o glazbeniku znanom nam iz punk sastava Avlijaneri i OŠ Sulud III koji je na svu sreću napokon objavio i debitantski album, ploču »Granulo je sunce« koja po svim svojim temeljnim odrednicama potvrđuje onu pomalo i romantičnu predodžbu o mladiću s gitarom koji zna što treba reći i usudi se to i učiniti. Njegova se glazba temelji na akustičnoj gitari čijim melodijama povremeno dodaje temeljne instrumente klasičnog rock sastava trudeći se kroz stihove kojim prati tu glazbu iskazati kako se osjeća i što misli o svijetu u kojem živi. Medošević to čini vrlo, vrlo dojmljivo i deset pjesama njegovog debitantskog albuma jasno nam predočavaju dio njegovog i svijeta njegove generacije pa ne treba sumnjati da će pri skorašnjim pregledima domaće glazbene 2016. godine Iz@ biti u vrhu onih po kojima ćemo ovu godinu pamtiti.

Sergej Drechsler
Sličice iz života

Teme svojih pjesama Medošević gradi stihovima utemeljenim na jednostavnim pjesničkim slikama, vinjetama i epizodima iz života koje se ponekad pretvaraju u efektne i direktne poruke poput stihova odlične pjesme »Sam« u kojoj kaže »Sam, sam, sam/ Nigdje nikog gdje god pogledam/ Nemam nikog i nitko nema mene/zavijam i cvilim kao napušteno štene«. Ovi stihovi otpjevani s puno dobrog rock ritma i novovalne agresivnosti jasno pokazuju kako je Medošević u svojoj srži rocker (punker), a svjedoči o tome i niz drugih stihova, čak i u onim sporijim pjesmama poput pomalo sjetne »Hollywood« koju rokerskom čine štulićevski kritični stihovi »U našem tihom gradu/zabrinutom stadu/sve se više širi kvota/odustajanja od života«. O svom »tihom gradu« Medošević pjeva i u pažnje vrijednim »Djevojke bose« i naslovnoj »Granulo je sunce« kroz koje nam kroz brži i agresivniji ritam idealan za klupske koncertne prostore prenosi sličice iz života mladih prepunog alkohola i ostalih opijata. Gradski život, čak i uz spominjanje nekih lokaliteta (lungomare, Opatija) okvir je i za izvrsnu »Čubiš uz TV« koja donosi scenu uz života sitnog kriminala i polusvijeta sklonog nasilju, a još je bolja »Neonsko svjetlo« jedna od ponajboljih domaćih rock pjesama o narkomanskom životu, dostojna poetike i ozračja takvih pjesama Lou Reeda na čiju »Perfect Day« pomalo podsjeća nježnošću i ugodnom glazbom koja je u potpunoj suprotnosti s mračnim stihovima: »U WC-u je neonsko svjetlo, gun pun krvi a vena više nema/gađam na blef, znoj curi niz čelo, nenadjebiv orgazam klizi/ Jutrom se budim mokar od znoja, tumaram gradom, treba mi lova/al’ nema više nikog da me časti, moram u đir izlevatititi krasti/ Što prije to bolje kuham si zlatni, vražino žuta tijelo mi smakni/pa neka mi duša bude čista i sama/oprosti buraz/ volim te mama.«

Užitak slušanja

Opće dehumanizacije Medošević se dotiče u energičnoj i suvremenom elektro zvukovlju bliskoj »Mikročip«, a ljubavnih tema u nježnoj »Plavi kauč« kojom stanovitoj Mikici poručuje kako je voli, uvodnoj »Cura ispred Placea« u kojoj govori o neminovnosti kraja veze dok je »Ivana zadnji put pleše« njen antipod jer pati zbog kraja veze gledajući Ivanu kako zadnji put pred njim pleše. U toj pjesmi Medošević, vjerojatno ponajprije zbog rime, spominje i neke bandove (The Cure, The Clash, Depeche Mode) od kojih su njegovom glazbenom izrazu i stavu prema životu ipak najbliži The Clash, kao što i ukupno ozračje ovog albuma vuče na nezaboravne dane novog vala i punka. Uz Medoševića najveĆi doprinos albumu kao producent i bas gitarist u nekim pjesamama dao je Tomislav Čurković koji je osmislio i dizajn smjestivši na poleđinu kultni Palach, a producentski doprinos albumu snimanom u Rijeci i Sarajevu dali su još i Srđan Žagovec, Siniša Vukotić i Zoran Medved. Uz ostale prijatelje i suradnike stvorili su album vrijedan pažnje i užitka slušanja.

Komentari

komentara