Jugoslavija je, kao i u mnogočemu drugom, bila izuzetak u komunističkom svijetu i po otvorenosti prema rock’n’rollu.

U vrijeme kad se u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu, Istočnoj Njemačkoj i drugim zemljama iza željezne zavjese moglo završiti u zatvoru zbog slušanja zapadnjačke moderne glazbe, iz nekog razloga Beatlesa pogotovo, koje su komiteti proglasili subverzivnim i opasnim za um mladog proletera, bivšu su državu pohodili velikani svjetskog rocka.

Za ilustraciju, samo u sezoni 1975./1976. u Zagrebu su redom gostovali »teškaši« Deep Purple, Jethro Tull, Frank Zappa, Paul McCartney s Wingsima i Rolling Stonesi što nije samo science fiction za ostatak socijalističkog svijeta tada, već i za zagrebačku koncertnu sezonu sada 2015./2016.

Olabavio istočni blok

Sredinom 80-ih, sa sovjetskom perestrojkom, istočni blok je olabavio uzde pa su neke ideološki neutralne zapadnjačke zvijezde pripuštene tu i tamo pred tamošnju omladinu, Billy Joel u Moskvu i na Kubu, Wham! u Kinu, Julio Iglesias u Bugarsku, pa čak teški metalci Iron Maiden u Poljsku i Mađarsku. Poslije globalne propasti komunizma, od dva zadnja čvrsta bastiona komunizma (ne računajući politički »oksimoronsku« kapitalističku Kinu kojom monopolistički vlada komunistička partija), Sjeverne Koreje i Kube, ovaj potonji je također s vremenom promijenio stav prema rock glazbi.

Osim što je glazba način života na Kubi i činjenice da je tamo postojala kakva-takva domaća scena koja se »furala« na zapadnjačku glazbu, na Kubi je rock glazba simbolički rehabilitirana otkrivanjem spomenika u Havani Johnu Lennonu na dvadestgodišnjicu njegove smrti od strane samog Fidela Castra i uz riječi da je Lennon velik zbog svojih ideja i da »dijeli u potpunosti njegove snove«.

Istog onog Castra čiji je sustav 60-ih i 70-ih zabranjivao pjesme Beatlesa zbog navodne subverzivnosti i zapadnjačke dekadencije. Ubrzo nakon postavljanja brončanog Lennona, u dvorani »Karl Marx« u Havani s Fidelom Castrom u prvom redu nastupili su velški Manic Street Preachersi, kasnije je ta praksa postala učestalija, doduše nastupali su uglavnom bendovi čiji su članovi lijevo i kritički nastrojeni prema američkoj vanjskoj politici poput Audioslave i Sepulture. Rock se danas manje ili više slobodno sluša i svira u svim zakutcima Zemlje, od Polinezije na Pacifiku do Nuuka na Grenlandu, od Patagonije do Bagdada u Iraku, što je sjajno ilustrirano u dokumentarcu »Heavy metal in Baghdad«.

Ljudi se mijenjaju, običaji se mijenjaju, samo su na jednom mjestu stvari po pitanju rock’n’rolla ostajale iste. U Sjevernoj Koreji, tom golemom militariziranom logoru za ispiranje mozga 25 milijuna ljudi, rock glazba je sve ovo vrijeme globalnih političkih promjena zadržala status zabranjenog voća kakav je imala u Sovjetskom Savezu za vrijeme Brežnjeva. Donedavno. S dolaskom mladog Kim Jung Una na mjesto »najdražeg vođe« brutalnost diktature je ostala ista, samo su »apdejtani« instrumenti propagande kojima se status quo unutar zemlje želi zadržati, a usput i popraviti slika u svijetu.

Povratak važnosti

Po staroj latinskoj »ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu« ta propaganda je usklađena s fetišima vođe koji je za školovanja na Zapadu stekao određene sklonosti prema zapadnjačkoj pop kulturi zabranjenu njegovim podanicima, pa u tom svjetlu treba gledati posjet Dennisa Rodmana Sjevernoj Koreji, kao i pokušaj da se organizira koncert Erica Claptona još dok je na životu bio Kim Jong-il jer su se njime oduševili sinovi za vrijeme studiranja u Švicarskoj.

Nismo sigurni kako se gostovanje Laibacha kao prvog benda iz zapadnog svijeta uklapa u tu priču, no – u skladu s uvodnom crticom o rocku iza željezne zavjese – ima neke znakovite simbolike da baš bend iz bivše Jugoslavije prvi razbija tabu zvan rock glazba u Sjevernoj Koreji.

Bend koji je silno zbunjivao i provocirao jugoslavenski monopartijski establišment i čije je postojanje i djelovanje između ostalog bilo jasan vjesnik propasti jednog režima, bend koji je nakon njegovog nestanka gotovo izgubio smisao postojanja, da bi ga ovaj poziv u Sjevernu Koreju ponovno učinio važnim, ali ne u sadržajnom smislu kao nekad, već kao sjajan PR potez koji će se istaknuti u neredu i šumu globalnih vijesti kojima dominiraju analize dlake previše u bikini zoni Kim Kardashian i medijske brige je li se kćer princa Williama podrignula nakon jučerašnjeg dojenja.

Daleko od toga da će jedan koncert Laibacha u strogo kontroliranim uvjetima, za strogo određenu publiku i sa strogo određenim odjekom unutar Sjeverne Koreje upaliti iskru dugoročnih promjena, pa čak ni skinuti slušanje i sviranje rocka u Sjevernoj Koreji s popisa zabranjenih ponašanja.

Naravno, osim ako u određenim trenucima drugačije odluči veliki vođa. U skladu s tim, iz rijetkih izvještaja zalutalih gostiju, stranih studenata i novinara iz Pjongjanga, doznajemo da rock bendova tamo nema, dapače, da većina stanovnika u totalnoj izolaciji nije ni čula modernu zapadnjačku glazbu, tek ono što im servira nacionalni radio i televizija. Mogu se pročitati priče o mladima koji u proljeće u parkovima uz alkohol i gitare pjevaju pjesme koje liče na pop, s uglavnom revolucionarnim sadržajem.

Na youtubeu postoje zapisi sjevernokorejskih glazbenih orkestara (Wangjaesan Light Music Band, Unhasu orchestra) koji miješaju klasičnu, tradicionalnu i revijalnu glazbu te natruhe šlagera/pop melodija na velikim paradama i sletovima. Hm, i da, neki od tih orkestara su doslovno obezglavljeni u zadnje vrijeme (ako to nije tek južnokorejska propaganda), jer su njihovi istaknuti članovi pogubljeni pod optužbom špijunaže i korupcije.

I ta je glazba u službi režima, dovoljno je proći kroz naslove njihovih popularnih »pop« pjesama: »Naš život je kao pjesma«, »Držat ćemo bajunete još čvršće«, »Pjesma o tanjuru graha«, »Moja zemlja puna radosti«, »I ja uzgajam piliće«, »Baš mi dobro pristaju bratove cipele«…

Državni bend

Možda je pad u nemilost tih državnih bendova koincidirala sa zaključkom partijskih glavešina na čelu s mladim Kim Jong-ilom, dobro potkovanim u pitanjima pop kulture, da njihova glazba više ne odgovara duhu vremena. Pa su odlučili osnovati novi državni bend Moranbong i to po prvi put sačinjen samo od djevojaka. Pet vokalistica izabrao je – naravno – sam Kim Jong-il, dozvolio na njima moderne frizure i mini-suknje što je radikalan iskorak za čednu Sjevernu Koreju.

Prvi njihov nastup, otvoren sjevernokorejskom himnom koja je svirana i s pravom pravcatom električnom gitarom, dogodio se u srpnju 2012. i koincidirao – poznavatelji hladnoratovske podjele s Južnom Korejom kažu ne slučajno – s izlaskom kasnijeg južnokorejskog globalnog mega hita »Gangnam Style« dajući novu dimenziju pojmu pop »trasha«.

I Moranbong band su pop trash samo anakroniji, negdje na pola puta između simfo pop patetike Maksima Mrvice i benda koji se upravo sprema pokoriti Europu nastupom na Euroviziji tamo negdje 1984. godine. Ovdje bi bilo zgodno reći Sjeverna Koreja ima jedan, ali vrijedan pop bend jer to ne bi bilo točno. Ostajemo onda kod konstatacije da taj komunistički bastion ima jedan pop bend. Tamo negdje 2045. možemo očekivati i prvi punk-rock bend. Državni, naravno.

Komentari

komentara