Jedan od najdostojanstvenijih i najuspješnijih oblika obilježavanja pedesete godišnjice mitske revolucionarne 1968. godine nedvojbeno je novi studijski album Joan Baez.

Naime, heroina protestnog folka, žena koja se s gitarom u ruci za bolji svijet počela boriti i prije Boba Dylana, za svoj je dvadeset i peti studijski rad odabrala deset pjesama kroz većinu kojih je angažirano i sa stavom – baš kao i na svom prvom albumu objavljenom davne 1960. godine – progovorila o lošim stranama svijeta u kojima živi. Uz tu konstantnu revolucionarnost koja potvrđuje kako 77-godišnja rock veteranka revoluciju i dalje živi, posebnu vrijednost ovom albumu daje činjenica da će, po riječima same Joan Baez, to biti i njen posljednji studijski album nakon kojeg će, baš u tijeku ove godine, uslijediti najvjerojatnije i posljednja svjetska turneja. Razlozi za oproštajni album i turneju indirektno su u poodmakloj životnoj dobi, a konkretno u činjenici da joj je, po vlastitom priznanju, sve teže pjevati jer ima sve više poteškoća s glasom.

Blues snaga

No, na ovom se albumu to ne osjeća ni u jednom trenutku jer njen kristalno visoki i lijepi glas lebdi svakom od deset pjesama albuma koji je nazvala po uvodnoj pjesmi, temi »Whistle Down the Wind« čiji je autor čuveni Tom Waits koji ju je prvi put objavio 1992. godine na sjajnom albumu »Bone Machine«. U tekstu koji govori o osobi koja cijeli život sanja o tome da zviždučući ode niz cestu i napusti zavičaj, jasna je slutnja oproštaja i smrti uokvirena nježnim zvukom akustične gitare, a to svojevrsno svođenje računa jednog života lako je uočljivo i u drugoj Waitsovoj pjesmi, također iznimno dojmljivoj »Last Leaf«.

No, Joan Baez ipak je prije svega protestna pjevačica pa je takvih pjesama na ovom lijepom albumu i najviše. Najdirektnija u svojoj želji za nužnošću promjene Baezova je u »Another World«, obradi pjesme engleske pjevačice Anohni u kojoj s potmulom blues snagom pjeva o tome kako joj treba drugi svijet jer ovaj više ne vrijedi, pogotovo ne za one koji još imaju puno snova. Promjene se traže i kroz »Civil War« te pogotovo kroz odličnu i vrlo radiofoničnu »The Great Correction« koju je »posudila« od američke folk pjevačice Eliza Gilkyson i pretvorila u zanosni country valcer s puno kritičnog odnosa prema svijetu, pogotovo SAD-u, i biblijskom poantom o tome kako će zbog svega uskoro uslijediti i kazna.

Folk nasljeđe

No, najdojmljiviji protestni trenutak albuma bez imalo je dvojbe bolna »The President Sang Amazing Grace«, pjesma kojom je američka folk pjevačica Zoe Mulford opisala masakr vjernika koje je suludi rasist pobio u crkvi u Charlestonu 2015. godine. »Kad sam prvi put čula tu pjesmu, morala sam zaustaviti auto jer sam se rasplakala«, rekla je Baez, a koliko joj pjesma znači, osjeti se i u sjajnoj izvedbi. Na tragu te borbe protiv bilo kakvog nasilja i za miran život je i divna završna »I Wish the Wars Were All Over« koju je autor Tim Eriksen, čuven po glazbi za film »Cold Mountain«, smjestio u okvire britanskog folka koji idealno odgovara priči iz 18. stoljeća koja govori o djevojci Polly koja ne može dočekati da se iz rata vrati njen Billy pa kreće u potragu za njim ističući kako bi voljela da su svi ratovi gotovi zauvijek.

Za još jedan dodir s folk nasljeđem ove vrste zaslužan je i sjajni američki alt country autor Josh Ritter koji je za ovaj album napisao dvije pjesme pri čemu je radeći na pjesmi »Silver Blade«, klasičnoj baladi o ubojstvu iz ljubavi, očigledno na umu imao prvi album Joan Baez i pjesmu »Silver Dagger« čime je na dojmljiv i umjetnički vrijedan način istaknuta poveznica s prvom i posljednjom pločom veličanstvene Joan Baez. No, druga Ritterova pjesma još je bolja. »Be of Good Heart« nježna je i prozračna ljubavna balada u kojoj se prepliću akustične gitare, folk, malo latino dodira i country u ljubavno oproštajnoj kakve bi sve trebale biti – uz puno tuge, ali i ponosa što je doživljeno i proživljeno s nekim koga si volio bilo divno i obogatilo ti život. Zahvaljujući sjajnoj izvedbi Joan Baez ova je pjesma jedan od najboljih trenutaka albuma kojem je, bar gledano s glazbene strane, vrhunac divna ljubavna »The Things That We Are Made Of«, raskošna balada Mary Chapin Carpenter u kojoj piano i akustične gitare praćene udaraljkama stvaraju snažan dojam i čvrstu podlogu za romantičnu ljubavnu priču i zaključke o smislu života, ljubavi, o prolaznosti.

Jedna od vječnih

Ove nove pjesme Joan Baez su, u najboljem smislu te riječi, baš one prave dobre, stare a la Joan Baez pjesme. Drugim riječima to znači da uz njen divan glas imamo prevlast klasične i akustične gitare, nešto piana i puno, puno angažiranih stavova i tekstova koje je ovog puta probrala iz stvaralaštva njoj dragih autora. Dakle, duh buntovne i tako daleke ’68 tu je i pola stoljeća kasnije. Jednostavna, a dojmljiva protestna i ljubavna lirika ogoljena do svoje srži i dalje je temelj njenog rada te je, bez obzira na sve godine gospođe Baez, istodobno snažna i uhu ugodna. Joan Baez, jedna od vječnih…

Protiv politike i stavova Trumpa

Pomalo je i šteta što na album nije uključena »Nasty Man«, pjesma kojom je 2016. godine popratila američke predsjedničke izbore jasno se opredijelivši kao protivnik politike i stavova Donalda Trumpa. S druge strane možda je i bolje da je tako jer je ovako njen posljednji album, kao i završni albumi Leonarda Cohena i Davida Bowiea, svojevrsni oproštaj od svijeta glazbe. Nadajmo se ne i od života, tim više što je prošle godine Joan Baez primljena u Kuću slavnih rock glazbe i tom je prilikom, sukladno svemu što je radila, rekla: »U okvirima nove političke i kulturne stvarnosti toliko je toga za raditi. Tamo gdje suosjećanje nestaje, a spremnost na to da dijelimo što imamo s drugima nestaje pred pohlepom, potrebno je dva, tri pa i četiri puta pojačati osjećaje suosjećajnosti i dati sve od sebe da to stanje promijenimo«, rekla je Baez.

Veza s Hrvatskom

Album je snimljen za deset dana, a producirao ga je Joe Henry koji iza sebe ima suradnju s autorima kao što su Bonnie Raitt, Billy Bragg i Allen Toussaint. Album je sniman u Los Angeles’ United Recording Studios, a Baez će ga promovirati i u Europi pri čemu nije nemoguće da navrati i u Hrvatsku koja joj je dobro poznata. Štoviše, početkom devedesetih, u godinama borbe za hrvatsku samostalnost, Joan Baez bila je prva značajna svjetska rock kantautorica koja je došla u Hrvatsku i dala podršku borbi za osamostaljenje.

 

Komentari

komentara