Nepodilaženje publici može ponekad proći kao beskompromisnost koju treba poštivati. S druge strane, ugađanje publici koja te ima priliku vidjeti prvi put, bi se moglo gledati i kao pitanje pristojnosti.

“Casablancas u intervjuima ističe kako je vrlo optimističan po pitanju komercijalnog uspjeha novog albuma, što je urnebesno smiješno ako ste stvarno poslušali album. Rastegnut na vječnost od 62 minute, Tyranny je dizajniran da bude neprohodan, prenatrpani kakafonični monolit. Možda će ‘Tyranny’ jednog dana imati drugi život kao neshvaćena kultna ploča, ali tu i sada, zvuči neiskupljivo grozno.“ Ovako je novi projekt frontmena The Strokesa sasjekao Pitchfork, inače mjesto gdje se upravo obožavaju glazbena djela koja svi ostali ili ne razumiju ili preziru.

Ovaj put bi se složili s njima, “Tyranny” je nezamisliv kao nečiji omiljeni album i kao takav teško da može biti jak mamac da ga se provjeri uživo. Ali, ipak je ovdje riječ o čovjeku koji glasom i – daleko važnije – autorstvom stoji iza jednog od najvažnijih albuma 21. stoljeća “Is This It”, a Strokesi u nas nisu nikad svirali.  I već su to dovoljni motivi za radoznalost, odnosno razlozi da se u Tvornici pojavilo više ljudi negoli je na osnovu onog što na turneji promoviraju objektivno bilo za očekivati. Po slobodnoj procjeni, četristotinjak ljudi u ceradom prepolovljenom velikom pogonu Tvornice garantiralo je pristojnu atmosferu, a kasnije se pokazalo, osiguralo i bučnu podršku ekipi iz New Yorka. Nije nevažno napomenuti, publikom je blago dominirao ženski spol iz razumljivih razloga: Casablancas između ostalog slovi i kao seks simbol indie scene i hipsterske generacije.

Poslije vriske i bučne dobrodošlice, ništa se neočekivano nije dogodilo. Kao i na drugim koncertima turneje u jedva sat i nešto nastupa s jednim bisom, Casablancas i osebujno prateće društvo došlo je predstaviti desetak pjesama, ono što se snimilo prošle godine. I inače ne sviraju mnogo iz repertoara Strokesa, a kad sviraju nema kompromisa, nikad to nije neko opće mjesto njihove diskografije tipa „Last Night“. U Zagrebu su izbjegli izvesti i „Vision Of Division“ koju tu i tamo sviraju, a  najbliže je nečemu što bi mogli nazvati hitom.

Julian Casablancas, unatoč Pitchforku i općenito dosta mlakom prijemu njegovog novog projekta, očito vjeruje u to što radi i izvodi svoje zadnje stvari zdušno. Doduše, prvih 20-ak minuta bilo je kao neka vrsta ispitivanja terena, bend je djelovao oprezno i statično, činilo se da njegovi članovi više drže do toga kako izgledaju na sceni, negoli do glazbe.  Svi čupavi, bradati i pomalo grdi, blago pothranjeni u robi koju kao da su posudili sa seta špageti westerna, izgledaju prije kao prateći sastav Santane na Woodstocku 1969. ili Franka Zappe u Montreuxu 1971. (a bogme gitarist je pljunuti mladi Zappa), negoli moderan indie bend. Među njima, ljepuškasti Casablancas s crno-plavim pramenovima izgleda kao Limahl, ali verzija iz Mad Maxa. Uglavnom, teško se bilo oteti dojmu da tu ima dosta poze i guranja stereotipne rock ikonografije ispred sadržaja.  No, iz minute u minutu, mora se priznati da je sva natrpanost i kompleksnost – da ne kažemo pretencioznost – studijskih snimki u živoj izvedbi nekako dobila na suvislosti. The Voidz su instrumentalno jaka ekipa koja svira u zanosu i na trenutke kao da je doticala rubove stanja transa, a Casablancas je tip koji  odlični, uvijek malo kroz filtere distorzirani glas, ne gura u prvi plan, već ga uklapa u cjelinu kao još jedan instrument.

Publika je prepoznavala klimakse koncerta i podršku izražavala glasno, iako euforije nije bilo. Materijal koji Casablancas + The Voidz izvode je jednostavno uglavnom toliko nepristupačan i na neki način autističan da se euforija publike ne može očekivati. Zanimljivo, u prebiranju slegnutih dojmova, ako bi morali birati, onda bi vrhunce pronašli baš u izvedbama u kojima je bend, recimo to tako, najviše zastranio. U elektronici lagane „Take Me In Your Army“ i furioznom prog-rocku desetominutne „Human Sadness“, izvedene na samom kraju.

Sve u svemu, koncert koji je ponešto i promašio očekivanja uz jedan minus koji podsjeća na onaj s koncerta Arctic Monkeysa na splitskim Prokurativama prije šest godina. Došli su u Hrvatsku prvi put, predstavljali treći album i domaćoj publici uskratili zadovoljstvo  da čuju uživo stvari s prva dva genijalna albuma. Julian Casablancas učinio je u Zagrebu slično sa stvarima još uvijek živih The Strokes. Nepodilaženje publici može ponekad proći kao beskompromisnost koju treba poštivati. S druge strane, ugađanje publici koja te ima priliku vidjeti prvi put, bi se moglo gledati i kao pitanje pristojnosti.

 

Komentari

komentara