Dušan Vesić, poznati beogradski glazbeni novinar nedavno je u Rijeci predstavio svoju novu knjigu »Magi: kao da je bila nekad«, detaljnu biografiju jedne od najtragičnijih glazbenica ovih prostora Margite Stefanović Magi, pokojne članice kultne grupe EKV.

Uz brojne fotografije i svjedočanstva iz prvog lica o bendu, vremenu novog vala, pop-kulturnog razvoja 80-ih godina, knjiga pruža jedinstveni uvid u život izrazito talentirane glazbenice, tragične rock and roll princeze i njenih poznatih, ali i nepoznatih bitaka s epilepsijom, drogom, obitelji, HIV-om, pa čak i crnom magijom, sve do njene smrti 2002. godine. Dok stojimo ispred Dvorane mladosti, u kojoj je nekada davno nastupao i EKV, Vesića je začudila silna gužva na Trsatu, a pogled i izraz lica kad smo mu rekli da se radi o koncertu Dine Merlina, potegnuli su sami od sebe prvo pitanje.
»Magi: kao da je bila nekad«

»Magi: kao da je bila nekad«

Nekada rasprodane dvorane nisu bile rezervirane samo za mainstream. Ima li danas mogućnosti da alternativni bend u naponu kreativne snage, poput nekada EKV-a, puni dvorane?
– Pa mislim da je to ipak pitanje benda, vjerujem da bend koji zaslužuje da napuni dvoranu to i napravi. Ako tamo kod nas Partibrejkersi ili Riblja čorba napune neke prostore, znači da ljudi to vole, a Partibrejkersi sigurno nisu otišli u neki temeljni mainstream da bismo rekli »lako njima«.
Jeste li našli neka nova imena koja bi, po vama, imala snagu da dosegnu kultni status poput EKV-a?
– Nažalost ne pratim sve što se događa u mjeri kojoj bi trebalo, ali da nešto vrijedi na toj razini već bih čuo. Ni u svijetu nema više takvih bendova, naletiš na nešto što nije loše, ali ta glazba više nema taj značaj kakav je imala.

Oproštaj s Magi

Zašto je do toga došlo?
– Ne znam, moguće da je rock’n’roll jednostavno završio, da je odradio svoje kao medij. Kao što je nekada bila klasična glazba pa je njeno vrijeme završilo. Možda smo mi neosnovano očekivali da će on trajati vječno. Zapravo ne čudi me to, možda su sve varijante akorda i dinamike potrošene, odsvirane su sve kombinacije, ali čudi me da nema ozbiljnog pjesnika. Ovo je vrijeme velikih nepravdi i nema nikoga tko je dovoljno jak da se obračuna s tim nepravdama u svojoj poeziji, pa da onda na to dođe neka muzika… Ne mogu shvatiti da nema nekog novog Džonija Štulića, novog Milana pa čak i Bore Čorbe, koji je u svoje vrijeme bio jako zanimljiv, jer se ljutio na neke stvari. Danas kao da je svima dobro, umjesto da ima klinaca koji će da dođu i jebu mater svima. Takvih nema, nije mi jasno zašto su klinci ubijeni u pojam.
Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Zašto ste odlučili nakon filma o EKV-u napisati i knjigu o Magi?
– Nadao sam se da sam filmom završio tu priču, iako sam bio obećao Magi još prije 29 godina da ćemo zajedno napraviti knjigu o EKV-u, ali tada još nije bilo vrijeme. U međuvremenu su se počele pojavljivati razne priče i o njoj i o cijelom tom vremenu, svakih šest mjeseci se pojavi neki luđak koji nema pametnijeg posla nego da piše svoju verziju njene tragedije. Jedan me uvjeravao da smo zapravo sahranili prazan kovčeg prilikom njenog sprovoda, a da je ona umrla nekoliko mjeseci kasnije i njeno tijelo su dileri bacali u duboki snijeg. Valjda da dodaju poetiku, kao da njena tragedija nije dovoljno velika sama po sebi, ti tipovi dodaju takve detalje. U jednom trenutku sam pomislio da sam i ja dijelom kriv za takve priče, jer ne postoji jedna sveobuhvatna priča o Magi, EKV-u i cijelom tom vremenu pa sam odlučio napisati knjigu. Vjerujem da je ovo moj konačni oproštaj s tom temom, već me ljudi prozivaju za nekrofiliju.

Orgije i HIV

Prema vašim saznanjima na njen život presudno je utjecao njen odnos s roditeljima, a prvenstveno s majkom?
– Pitanja o tome zašto je njen život izgledao tako kako je izgledao stalno su se množila, a knjiga ne bi smjela samo postavljati pitanje, nego i dati odgovore. Da nisam ušao u trag tim stvarima, knjige ne bi ni bilo. Imao sam stalno neki unutarnji osjećaj da kod nje droga nije uzrok, već samo epilog svega lošeg što se događalo. Njena majka je imala težak, tradicionalni mentalitet, prema kojem samo ona zna što je dobro za njeno dijete, a u isto vrijeme se ti kriteriji dobrog i lošeg stalno mijenjaju. Oca nikada nije bilo kući, imao je ljubavnicu pijanisticu, zbog čega je majka Magi zabranila nastavak glazbenog školovanja, iako je bila jako talentirana. Problemi su se stalno gurali pod tepih, čak se i njena epilepsija nije liječila, jer se bolest skrivala… Sve to otjeralo je Magi u neki život koji više nije bio njen i ne čudi da je završila tako kako je završila. Kad je njena majka umrla vidjelo se da u Maginom životu nije bilo ničega osim inata majci.

U knjizi otkrivate brojne detalje vezane uz živote članova benda pa tako i priču o orgijama u Skoplju na kojima su navodno zaraženi HIV-om.
– Tako je meni rečeno, trebalo je da snime još dvije pjesme za album, nisu imali tekst i onda su čuli da je umro netko tko je bio na tim orgijama i shvatili da su i oni zaraženi. Mnogi su pjesmu »Par godina za nas« shvaćali kao svojevrsno predviđanje Milana Mladenovića za nadolazeći rat, ali to nije točno. Sida je ušla u bend i ostalo im je samo tih nekoliko godina, uostalom, tekst je napisala Magi, što se isto ne zna, a Milan je samo pomogao oko nekih fraza i slično.

Licemjerni Beograd

A koketiranje s crnom magijom?
– Magi je bila sklona svim eksperimentima pa tako i s tim. Kada se 1995. krstila, mi smo mislili da je to početak nekog čina preobraćenja, ali ona se zapravo već spremala za smrt. Bila je svjesna bolesti i da to neće dugo trajati. Kod nje su bile fatalne neke dvije mace koje su joj prenijele neku bolest koja se inače rješava lako, ali kad je HIV u pitanju, onda sve može biti fatalno.
Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Kako se prema Magi odnosilo društvo, odnosno tadašnji Beograd?
– Beograd je ustvari jedan seljački grad, s jedne strane svjetska metropola, a s druge strane mentalitet koji to ne može pratiti, mentalitet svojstven 19., a ne 21. stoljeću. O nekim stvarima se ne govori, epilepsija se ne događa, tatina ljubavnica se ne događa, sve je to sablažnjivo. Ta licemjerna strana Beograda pokazala se i prevagnula i u njenom slučaju; moglo joj se lako pomoći nekim malim stanom ili manjom količinom novaca. Nije njoj trebalo puno. I tada i danas u Beogradu možeš vidjeti sve ono najgore. U međuvemenu smo se svi skupa poseljačili i to ne malo, nego skroz. Kod nas je otišlo barem 300 hiljada ljudi, a oni koji su došli donijeli su i svoje običaje, svoju muziku, a svi znamo kakva je njihova muzika, ako se to muzikom uopće može nazvati.

Nagli prekid ’90-ih

Je li urbana kultura Beograda, Zagreba, Ljubljane, Rijeke i ostalih gradova postala žrtva 90-ih, ali i kasnijih ekonomskih kriza?
– Kako ne, sve više i vjerujem da su napravili rat da bi se ubila srednja klasa koja je bila nositelj svega i da bi se time ubila urbana kultura. To je bio način da se bogati još odvoje i stvore gomilu sirotinje s kojom možeš vladati kako hoćeš. A upravo to i rade.
Koliko je, primjerice tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, bendovima, ali i ostaloj kulturnoj sceni pomagalo što je tržište tadašnje zajedničke države bilo veliko?
– Jako puno, bend da bi opstao mora zarađivati, nije nužno da bude komercijalni monstrum kao Bijelo dugme, ali mora zarađivati da bi uspješno radio i razvijao se, snimao nove albume i slično. Mora postojati ta vrsta satisfakcije, nema benda koji će opstati bez love. Devedesetih je došlo da naglog prekida, bendovi su izgubili publiku i lovu.
Možete li pretpostaviti bi li se taj pop-kulturni razvoj, koji 80-ih doživljava svojevrsni vrhunac, nastavio i u 90-ima da nije došlo do rata?
– Uuuh, ne znam. Ja sam historičar i uvijek su nam govorili »nemoj da pričaš što bi bilo kad bi bilo«. Mogli bismo samo nagađati kako bi sve to izgledalo, a nagađali bismo onako kako bismo mi voljeli da bude. Bili smo jako naslonjeni na ono što se događa vani, vjerojatno bi 90-e donijele nešto novo, ali u kojem pravcu, teško je reći.
Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Dušan Vesić/Foto Vedran Karuza

Promijenio se i medijski svijet koji je pratio tu scenu; možete li usporediti tadašnje i današnje vrijeme u tom smislu?
– Ma to nema veze jedno s drugim, toliko se svijet medija promijenio da se to ne može uspoređivati. Ali opet, bez glazbe nema potrebe ni za medijima koji je prate.

Najtužnija smrt u Beogradu

Kažete da su tri smrti u vašem životu bili izrazito šokantne: smrt Josipa Broza, smrt Jugoslavije i smrt Margite Stefanović.
– Kada je Tito umro, svi su bili izvan sebe i pitali se »što ćemo sada«, nitko se nije usudio govoriti glasno, svi su šaptali. Smrt Jugoslavije bila je jeziva, a odlazak Magi bio je toliko bolan da je to sigurno najstrašnija sahrana na kojoj sam bio. Način na koji je otišla… to je najtužnija smrt u Beogradu koja se ikad dogodila; svi smo osjećali kao da smo jednim dijelom svi malo umrli tog dana. Njena smrt je jednostavno neopisiva.

Komentari

komentara