Pune dvadeset i tri godine trebalo je Keithu Richardsu da objavi svoj novi, treći po redu studijski album, a jedno od dužih čekanja u rock povijesti itekako se isplatilo jer je „Crosseyed Heart“ ne samo najbolji album u odviše oskudnoj solo karijeri ovog gitarističkog maga, već sasvim solidno pokriva i rupu od 11 godina koliko već nismo čuli ništa novo od Stonesa ili kog njihova člana. Kad tome dodamo i činjenicu da je „Crosseyed Heart“ nedvojbeno jedan od boljih albuma ovog dijela godine, onda je jasno kako je 72-godišnji rock veteran napravio sjajan posao.

Štoviše, teško je nakon ovog albuma ne zaključiti kako je šteta što je gitarist Stonesa tako dugo šutio. Naravno, sigurno će biti onih koji će reći kako tu nema ničeg novog. No, nekome tko je gradio rock glazbu i nije potrebno ponašati se pomodno, pogotovo ako to staro radi tako znalački kako to čini Richards koji je napravio album kojim kao da kaže: „Eto što znam!“ i smije se svima onako stoneski posprdno jer dobro zna da nikome više ne mora ništa dokazivati, ali itekako može uživati. Pa to majstor i čini usput zabavjajući i sve koji vole čaroliju rock glazbe i njenih brojnih rukavaca.

Tekstovi, što je kod Richardsa već uobičajno, i nisu nešto posebno, a s glazbene strane ponudio je ono što najbolje zna, niz dobrih pjesama vezanih uz različite glazbene stilove koje voli i u kojima se već puno puta dokazao i kroz koje ali baš uvijek uspješno provlači svoju prepoznatljivu i neponovljivu gitaru te nešto manje uspješno svoj ne odveć dojmljivi glas. No, gitaristu kakav je Keith Richards neki posebno dobar glas nije ni potreban. Uz pratnju i s ranijih Richardsovih solo albuma i turneja znanih nam The X-Pensive Winos sve je to odsvirano majstorski i znalački, a iste je kvalitete i produkcija pa se s te tehničke strane albumu dugom 15 pjesama i  nema što prigovoriti.

Protiv autoriteta

Odabrati najbolju od tih 15 pjesama svaki će slušatelj ovisno o vlastitom ukusu pri čemu će oni skloni klasičnom Rolling Stones zvuku svakako u prvi plan staviti aktualni singl “Trouble”, kako zbog dominantne i u Stones diskografiji prepoznatljive slide gitare, ali i zbog pomalo buntovnog teksta usmjereng kontra bilo kog autoriteta uz poruku kako pred nevoljama nikad ne treba pokleknuti. Slična po ritmu i energiji je i ljubavna „Heartstopper” o djevojci koju voli iako su potpuno različiti, a na tom je tragu i “Amnesia”, boogie blues s malo daška osamdesetih u zvuku i puno duhovitosti u tekstu jer se kroz tu pjesmu Richards prisjeća čuvenog incidenta kad je 2006. godine pao sa stabla i prilično ozlijedio glavu zbog čega je bila odgođena i svjetska turneja. “Something For Nothing” još je jedan pravi kotrljajući blues rock, pjevan i rasplesan, a “Nothing On Me” u isto je tako prepoznatjivom i dojmljivom sporijem Stones stilu u kojem se sjajno nadopunjuju i izmjenjuju različiti glazbeni izrazi.

Sjajne balade

Sklonost Richardsa baladama krivac je za niz sjajnih trenutaka na ovom albumu. “Robbed Blind” izuzetna je outlaw country balada koja steel gitarom neizostavno budi sjećanja na kraj šezdestih i albume “Begarr’s Banquet“ i „Let It Bleed“, odnosno suradnju Stonesa s genijalnim i nesretnim Gramom Parsonsom. “Lover’s Plea” tekstom je klasična ljubavna tužaljka koju u divnu pjesmu pretvara glazba, točnije izvrsna kombinacja akustičnih gitara i soul duhača, “Just a Gift” pravi je Keith Richards sentiš koji još jednom potvrđuje kako se iza grubog lica krije nježno srce, a “Suspicious” jednostavna melodiozna balada utemeljena na zvuku akustičnih gitara. Mnogi će za pjesmu albuma odabrati “Illusion”, baladu u kojoj se sjajno u snenom ozračju tipičnom za kasne noćne sate isprepliću jazz, soul i blues, a na Richardsov promukli glas/šapat idealno se naslanja prekrasni glas Norah Jones, jedine gošće na albumu. Ovom nizu zaista dojmljivih balada svakako se mora dodati briljantna “Love Overdue”, odlična obrada reagge hita Gregory Isaacsa iz 1974. godine u kojoj kroz žalopojku o izgubljenoj ljubavi Richards pokazuje kako ne samo zna svirati, već i razumuje reagge kao glazbu emocija.

Slabiji trenutak

Šetnju kroz raznovrsne glazbene izraze Richards u “Substantial Damage” nastavlja spajanjem funky i rock solaža, a country zvuka dotiče se u “Goodnight Irene”, čuvenoj ljubavnoj country uspavanci koja je s gotovo šest minuta trajanja – ma koliko ta Irene bila lijepa – ipak malo preduga, a budući da je otpjevana na Jagger način vjerojatno će iživcirati country klasičare. No, taj slabiji trenutak ne može umanjiti opći vrlo dobar dojam albuma očigledno rađenog po vlastitom guštu i uz mnogo opuštenosti i želje za uživanjem. Ovako dobro raspoloženi i raspjevani Keith Richards možda je i jako dobra najava za najavljeni novi studijski album Rolllng Stonesa, a dok se i to ne dogodi moći ćemo itekako uživati u „Crosseyed Heart“koji više no ikada ranije potvrđuje kako je Richards, da nije bio krajnje vjeran Stonesima, mogao u solo vodama učiniti puno više.

Blues macho tekst

Budući da su Stonesi izrasli na bluesu čudno bi bilo da se Richards nije okrenuo i korijenima te vrste glazbe, a koliko je iskreno cijeni vidi se po tome što je prva i naslovna skladba čisti akustični blues, pažnje vrijedna minijatura „Crosseyed Heart” (Keith Richards) s klasičnim blues macho tekstom kroz koji se pjevač „jada“ kako voli dvije žene (jednu zove Sugar, drugu Honey) i ne zna prema kojoj bi se okrenuo ali, naravno, ne misli ni od jedne odustati! Ljubitelji bluesa bliskog rock and rollu uživat će u pjesmi “Blues In the Morning”, brzom i žustrom razigranom čikaškom bluesu kojeg je svojim saksofonom uljepšao legendarni Bobby Keys.

The X-Pensive Winos prateći su Richardsov band od početka njegove samostalne karijere. Čine ga Waddy Wachtel  (gitara), Ivan Neville (klavijature), Steve Jordan (bas) te prateći vokali Bernard Fowler i Sarah Dash.

Komentari

komentara