Tko je početkom osamdesetih godina, u vrijeme dok je Laibach bio jako mlad, mogao i pomisliti da će tridesetak godina kasnije skupina mladića što su se okupili u slovenskom gradiću Trbovlje steći svjetsku slavu?

Tko je mogao pomisliti da će o Laibachu govoriti svijet, da će se za njihov rad u jednom trenutku jednako interesirati u New Yorku i Pekingu, Moskvi, Berlinu, Sydneyu i Delhiju?

Upravo takav interes pobudila je najava da će Laibach biti prvi bend koji gostuje u Sjevernoj Koreji, najzatvorenijoj državi svijeta, pritisnutoj vojničkom čizmom režima na čelu s diktatorom Kim Jong Unom. O Laibachu na ovim prostorima manje-više sve znamo, da je bend početkom osamdesetih osnovala skupina mladih umjetnika u Trbovlju, da su provokacijama režima već 1983. zaslužili službenu zabranu i korištenje imena kojeg su odabrali unutar jugoslavenskih granica, da su stvarali Neue Slowenische Kunst, estetski pokret koji će se po umoru jedne stvarne države predstavljati kao utopistička država sa svojim Ustavom, putovnicama, veleposlanstvima, poštanskim markama…, da su europsku karijeru (iz)gradili već od 1985. godine, kad je diskografska kuća Walter Ulbricht Schalfollien iz Hamburga objavila njihov drugi album – »Rekapitulacija ’80-’84«.

Zbog estetike totalitarizma kojoj su skloni, zbog njihovih nastupa u uniformama i marširanja na sceni Laibach će biti pod optužbama srednje struje, ponekad za tvrdo ljevičarstvo, a ponekad za rigidno desničarenje. Kritičari su ih nisu mogli uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Kao rezultat tih optužbi ostala je često citirana rečenica pjevača Milana Frasa: »Mi smo fašisti točno onoliko koliko je Hitler bio slikar!«. U razgovoru što ga donosimo, član benda s dužnošću glasnogovornika, Ivan Novak reći će da je taj citat pogrešan. Valja naglasiti, iako je na naša pitanja odgovarao spomenuti glasnogovornik, ovo nije intervju s Ivanom Novakom.

Ovo je intervju s Laibachom. Naime, 7. stavak Ustava Neue Slowenische Kunsta glasi: »Jednom kad je član uveden u službu, zajednica negira svakom članu njegovu osobnu slobodu izbora neovisno o njegovom religijskom uvjerenju te političkoj ili estetskoj privrženosti«. Pri kraju uvoda valja nam napomenuti i da Laibach nakon smrti socijalističkog režima u kojem je nastao nije odustao od provokacija. Odstojanje je ostalo isto, a meta je nova, s tim da se kapitalizam ispostavljao kao znatno ozbiljniji protivnik. I za sami kraj, valja nam citirati crticu s Wikipedije: »Umjetničkim aktom Laibach je želio ukazati na apsurdnost rigidnog ustroja država i granica«, obrušavajući se »na uniformirani kult ličnosti i autoritarnu koncepciju društva«. Našim čitateljima Laibach, između ostalog, pojasnit će kako se to uklapa u njihov skori nastup u zemlji Kim Jong Una.

Vrata Sjeverne Koreje

Jeste li se pitali zbog čega su tamošnje vlasti pozvali baš vas da svirate, odnosno vjerujete li da postoji mogućnost da vas je sjevernokorejski režim pozvao kako bi svojim građanima zapadni svijet predstavio u svjetlu vaše estetike, kao svijet njima dalek, nerazumljiv, dekadentan i zastrašujući?

– To bi vjerovatno jedino imalo smisla, ali ne vjerujemo, da su nas pozvali baš zbog toga. Glavni inicijator i organizator je norveški kulturni aktivista Morten Traavik, čovjek koji je režirao naš video za pjesmu »Whistleblowers« i koji već godinama svojom aktivnošću otvara vrata u Sjevernu Koreju. Svojim videom je uvjerio Koreance, da je baš Laibach to što oni momentalno trebaju i izgleda da su mu povjerovali.

Koncert u Sjevernoj Koreji bit će po svemu sudeći i vaš prvi koncert na koji publika mora (!!!) doći, htjela to ili ne htjela. Predstavlja li vam kao umjetnicima etički problem nastupiti u takvim okolnostima?

– Svirali smo već koncerte gdje publika nije mogla izaći iz dvorane, htjela to ili ne htjela – jer smo ih potajno zaključali – ali ovakve koncerte još nismo svirali. Laibach, kako je poznato, nije najskloniji demokratskoj paradigmi, baš bi u etičkom smislu takvu odluku, da publika mora doći na koncert, bezrezervno podupirao, a sigurni smo da bi se time složili i mnogi drugi muzičari i umjetnici.

Na početku svoje karijere Laibach je, kao uostalom i cijeli Neue Slowenische Kunst , pomicao granice slobode, provocirajući uspješno socijalistički režim Jugoslavije. Mislite li da je smrt tog režima donijela veće dobro građanima bivše zemlje? Također, zanima nas vjerujete li da provociranje kapitalističkog režima može dati bilo kakve rezultate ili je pak riječ o sustavu puno otpornijem na provokacije, negoli je bio onaj u kojem ste započinjali svoju karijeru?

– U principu je sloboda iluzija, a njezino »postojanje«, odnosno iluzija o njezinom postojanju zavisi isključivo od imaginativnih sposobnosti pojedinaca ili društva. Smrt socijalističkog režima u Jugoslaviji, kao što smo vidjeli, velikom djelu građanima bivše zemlje nije donijela ništa dobro, a drugi su se tom smrću obogatili, naravno uz pomoć svoje interpretacije slobode. Slično je i u drugim političkim sistemima, a kapitalistički režim, koji prakticira isključivo ciničnu mimikriju slobode – i u tom je smislu najdosljedniji – i kapitalizira sve i svakoga, uglavnom je otporan na bilo kakvu provokaciju, nju jednostavno absorbira i komodificira te iza nje ne ostaje ništa. Zato vjerujemo da je taj sistem svakako potrebno promijeniti.

Aktualna slika svijeta nije niti najmanje blistava. Osim ratova za energente, promoviranih pod egidom borbe za slobodu ugnjetavanih, suočeni i smo s vrlo ozbiljnom ekološkom krizom, na koju čovječanstvo ne nalazi odgovora, ograničavanjem sloboda pod izlikom brige za sigurnost, dominacijom kapitala nad čovjekom. Kao angažirane umjetnike, molim vas da nam predstavite svoje viđenje raspleta orwelovske današnjice.

– To da će budućnost čovječanstva biti mračna i apokaliptična ako ovako nastavimo nije neko novo saznanje, to znaju već i djeca pa i ptice na grani. Postoje samo dvije mogućnosti – prva, da se uključimo u struju koja vodi u apokalipsu i prakticiramo samoubilački, ali komforniji cinizam ili druga, da se toj struji suprostavimo i plivamo protiv nje, sa sizifovskom ustrajnošću i u duhu starog viteza Don Kihota, znajući unaprijed da najvjerojatnije nećemo uspjeti.

Jeste li gledali emisiju Last Week Tonight, u kojoj je jedan od najpopularnijih humorista današnjice John Oliver govorio o nastupu Laibacha u Sjevernoj Koreji? Kako komentirate njegove ocjene vašeg rada, odnosno njegovu šalu povodom caše izjavu da ste nacisti koliko je i Hitler bio slikar. Oliver kaže da iz te izjave proizlazi da vi jeste nacisti, ali da vam to baš ne ide dobro?

– Veoma precizno i duhovito od Johna Olivera, iako smo na pitanje da li smo nacisti ili ne, mi zapravo izjavili, da smo »nacisti onoliko koliko je Hitler bio umjetnik«, što naravno promijeni intonaciju smisla ove izjave. Svejedno, hvala Oliveru, svjetski interes za Laibach s njegovim humornim komentarom bitno se podigao.

Politička realnost

Što Laibach poručuje svojom estetikom, koja se poigrava s estetikom diktatorskih režima, odnosno ideologija koje su svijet u minulom stoljeću zavile u crno? Mislite li da je taj koncept zastario, obzirom da, kako smo rekli, kapitalizam takve provokacije guta bez problema?

– Teško komentiramo takvo pitanje jer ono pretpostavlja da mi stvaramo isključivo određenu vrstu estetike, što nije istina, odnosno jeste istina samo u relativnom smislu. Estetika koju stvara Laibach zapravo je multiaplikativna, kako u relativnom tako i u apsolutnom smislu, što je i njezina tendencija. Ali iako kapitalizam može progutati sve i svašta – što smo već riješili – vidimo da s Laibachom ima ponešto problema i da se već 30 godina pošteno muči i još uvijek nije sasvim uspio. Očigledno je, dakle, da naš koncept još nije zastario. Naprotiv, trenutni razvoj događaja u Europi i u svijetu potvrđuje da je Laibach aktualniji nego ikada prije.

Vjerujete li da je narušavanjem odnosa između država koje su tvorile Jugoslaviju, odnosno urušavanjem zajedničkog kulturnog prostora došlo do srozavanja kriterija u umjetnosti, odnosno do slabljenja njezinog utjecaja na tom prostoru?

– Definitivno. Iako u svakoj od novonastalih država postoji zavidna kulturna produkcija, pa čak i različite scene, one između sebe dijalektički nisu povezane, nema prave kreativne kompetitivnosti i svaka je scena jednostavno premala i previše lokalizirana za neku ozbiljnu referentnost. Bivši jugoslovenski prostor je i povijesno organska cjelina i barem bi u kulturnom smislu trebao biti i ostati povezaniji, ali granice i politička narcisoidnost i tvrdoglavost tih novih država napravile su svoje.

Kako komentirate pozicije novonastalih država u odnosu na Europsku uniju, čije su članice i Hrvatska i Slovenija? Kakva je sudbina država s europske periferije, bilo da se radi o umjetnosti ili o ekonomiji?

– Svakako ne blistava. Ali Europska je unija politička realnost i vjerojatno još uvijek najbolja alternativa za europske narode u novoj globalnoj podjeli svijeta. Ako neće doći do radikalnog preokreta u svjetskoj politici, prije ili kasnije sve će novonastale državne tvorbe, koje su stvarale bivšu Jugoslaviju, i formalno postati dio te unije. No, ako ne žele, ako misle da su u toj Europi samo trećerazredni sitniš, trebale bi se solidarno i taktički povezati između sebe – i s drugim sličnim malim narodima – te stvoriti nekakvu koaliciju, koja bi zajedno mogla izboriti puno bolje pozicije u rješavanju općih i partikularnih pitanja, kako u smislu ekonomije, tako i na svim drugim područjima. Ali poznajući tvrdoglavost balkanskog puka i nespretni konformizam političkih lidera u tim državama, ne vjerujemo da će se nešto takvo zaista dogoditi pa imamo na žalost dosta loš predosjećaj što se tiče budućnosti i prosperiteta ovih prostora.

Hrvatsko-slovenski je spor oko magarčeve sjene

Kako gledate na hrvatsko-slovenski spor oko Piranskog zaljeva i možete li nam reći nešto o tome?

– Ne volimo odgovarati na dnevno-politička pitanja, ali kad već ustrajete, evo vam naš odgovor. Na hrvatsko-slovenski spor oko Piranskog zaljeva gledamo kao na spor oko magarčeve sjene. Gubi se vrijeme, energija i novac za taj spor, od kojeg profitiraju samo političari, umjesto da bi se – i u interesu ljudi na graničnom području – pronašao način za što bolju suradnju između tih država, koje kao da zaista ne vjeruju u njihovu europsku (schengensku) budućnost bez granica. Kod Hrvatske, koja je od bivše Jugoslavije praktično preuzela cjelokupnu obalu s morem, ne razumijemo tu tvrdoglavost, da Sloveniji formalno ne dozvoljava pomorski izlaz na otvoreno more. U kontekstu svih povijesnih činjenica Hrvatska je to dužna napraviti, ako zbog ničega drugog, onda defintivno zbog dobrih susjedskih odnosa. Takav ustupak ne bi imao nikakvih negativnih posljedica za Hrvatsku. Naprotiv, imao bi samo samo i isključivo pozitivne posljedice. A na ostalim područjima između država, gdje su granična pitanja neriješena, neka se stanovnici sami referendumom odluče kojoj će državi plaćati porez.

Komentari

komentara