Svi koji su Lanom Del Rey bili oduševljeni kad je prošle godine objavila sjajan album »Ultraviolence«, ostat će razočarani njenim novim albumom nazvanim »Honeymoon«, a oni koji su voljeli njene početne radove, eponimni debi album objavljen 2010. te pogotovo »Born to Die« iz 2012., bit će zadovoljni jer se Del Rey na četvrtom studijskom albumu vraća onom što najviše voli, a to je zvuk s puno utjecaja filmske glazbe.

Bogate orkestracije grandioznošću zaista su bliže mraku kinodvorane no bilo kakvom rock koncertu, a kad na taj a la Morricone okvir slijede dodaci kojima se, po vlastitim riječima, Del Rey željela što više približiti zlatnom dobu jazza, onda je krajnji rezultat glazbeno kompleksan i zahtjevan album tijekom kojeg se na dominatnu podlogu klavijatura ili gudača nadodaju elementi različitih glazbenih izraza, ali je taj dodatak tako mali da temeljni glazbeni ton albuma ostaje pomalo ambijentalna filmska glazba.

Provokativni stihovi

Ovaj mračni »dark blue« album veću raznovrsnost nudi kroz stihove koji su, što je za Lanu Del Rey tipično, zanimljivi, provokativni i dojmljivi bez obzira koju od mračnih tema obrađuju – obiteljsko i nasilje u ljubavnom odnosu, požuda, patnja, očaj, iznevjerena obećanja i očekivanja, droga ili potpuno predavanju muškarcu koji je često pokvarenjak i agresivac. Da će nam iznova pričati pomalo mučne priče jasno je već nakon uvodne »Honeymoon« u kojoj opisuje medeni mjesec s nasilnikom prema kojem je njena ljubav veća od straha od nasilja, a tu temu nasilja u vezi potom dotiče i u »God Knows I Tried« svjedočeći o svojoj vezi s gospodinom Pogrešnim, kao i u »High By the Beach« u kojoj pjeva o tome kako je, zbog ljubavnih problema, jedino što želi – drogirati se i zaboraviti sve. Psihičku bol, očaj i tugu zbog izgubljene ljubavi i preteškog bremena samoće obrađuje u »Terence Loves You« i »The Blackest Day« da bi u »Religion« i »Salvatore« o ljubavi progovorila optimistično i vedro, ali sa stajališta poslušne žene koja u svom muškarcu vidi gotovo Boga! Zbog toga što je uglavnom nezadovoljna svijetom koji je okružuje ona želi pobjeći od svega i svih odgovornosti, o čemu odlično govori »The Swan Song«, ali i sjajna »Freak« u kojoj muškarca koji joj se sviđa poziva da dođe u Kaliforniju k njoj i bude – čudak kao i ona! Uz otkvačeni tekst, ova je pjesma za Del Rey tipična i stoga što u sebi nosi puno filmske poetike Davida Lyncha kojoj njena glazba idealno odgovara, a o tome kakva je osoba Lana Del Ray govori nam i izborom određenih citata ili motiva u stihovima pa tako u »Burnt Norton« citira američkog pjesnika T.S. Eliota, u »The Blackest Day« pjeva o tome kako nakon ljubavnog poraza stalno sluša Billie Holiday, a u »Terence Loves You« direktno citira stihove o majoru Tomu iz »Space Oddity«, prvog velikog hita Davida Bowieja, da bi album kraju privela jedinom obradom, pjesmom »Don’t Let Me Be Missunderstood« koju su obrađivali mnogi, ali Lana Del Rey na umu ima samo onu prvu i najčuveniju izvedbu koju je potpisala Nina Simone.

Odlutala u film

Sve u svemu, »Honeymoon« je potvrdio kako je s pravom bio jedan od najiščekivanijih albuma ove godine. Naime, neposredno po objavljivanju završio je u vrhovima mnogih svjetskih top ljestvica, a i kritičari ga hvale ističući kako je to do sada njen najsofisticiraniji album. Koliko će se pak pjesme s priče o mračnom medenom mjesecu »primiti« kod publike, tek ćemo vidjeti. Dojam je da je Lana Del Rey ipak malo previše odlutala u svijet filma.

Komentari

komentara