Kad su prije tri godine objavili vrlo dobro primljen studijski album »Almeria«, članovi losanđeleske indie rock grupe Lifehouse odlučili su, što zbog zasićenja, što zbog želje za nečim novim, napraviti malu stanku i baviti se svatko svojim projektom, bilo suradnjom s drugim glazbenicima ili pak solo radom.

Tako je vođa grupe, pjevač i tekstopisac Jason Wade, poče rad na svom debi solo albumu »Paper Cuts« i u svom studiju stvorio temelje za oko sedamdeset pjesama. No, vrlo brzo postalo mu je jasno da je gotovo sve što je napisao ponajprije osmišljeno kao glazba za bend. Pa je pozvao dečke i predložio im da se ipak nađu i naprave album. I tako je nastao »Out of the Wasteland«, sedmi studijski album grupe kojeg sami članovi nazivaju povratničkim jer, priznaju, odluka o zastoju u radu grupe bila je više izraz krize, no želje za nekim novitetima u radu.

I upravo stoga na albumu koji i nazivom sugerira bijeg iz problema, okrenuli su se onome što su ponajbolje radili posljednjih petnaestak godina, točnije sve tamo od 2001. godine kada su i pomalo senzacionalno debi albumom »No Name Face« te još više singlom »Hanging by a Moment«, osvojili svijet zasluživši i Billboardovu godišnju nagradu za najbolji Hot 100 Singl te godine.

– Ovaj je album spoj svega što je na nas utjecalo, kolekcija svega što smo radili u proteklih 15 godina. Željeli smo se vratiti na početak i naći onu iskrenu nevinost kad smo kao sedamaestogodišnjaci bili uzbuđeni samo činjenicom da uvježbavamo stvari u garaži, rekao je Jason Wade predstavljajući ovaj album, a potvrdu tih riječi moguće je na ovom albumu naći kad je riječ o glazbi jer se Lifehouse zaista trude i uspijevaju svirački ostati prepoznatljivi, a to znači ponuditi srednje brze himnične rock pjesme, moćne balade i nekoliko žestokih rock brzanaca.

Ispovjedni ton

Druga su pak stvar tekstovi koji su, što je i logično, ipak bitno drugačiji no prije petnaest godina i to iz jednostavnog razloga što Wade više nema 20, već 35 godina pa njegova lirika sada ima izražen ispovjedni ton čovjeka u srednjim godinama. Bilo bi čudno da je drugačije. Mada, kod njih lirika nikad nije bila nešto posebno, pa nije to ni na ovoj ploči gdje je u potpunosti vezana uz tematiku ljubavi i pomalo je, čast izuzecima, stereotipna.

Zato je glazba znatno bolji dio ovog albuma koji će se dopasti svakome tko voli melodiozni gitaristički rock i snažne ljubavne rock balade. Ljubitelji bržeg tempa bit će privučeni na samom počeku jer je »Hurricane« čvrsti poletni gitaristički pop rock idealan za otvaranje albuma, još bolje koncerta, a slično raspoloženje i žestinu nudi i naredna skladba »One For the Pain«. I tu je negdje kraj žestini kakva je nekada za Lifehouse bila uobičajena. No, to ne znači da je kraj sa dobrom glazbom.

aprotiv, znatno bolji dio ploče su balade (tako to ide s godinama) od kojih su zausta dobre akustične »Flight« i »Wish«, sjajna čvrsta rock laganica »Central Park« te kompleskna »Yesterday’s Son« koja kreće psihodeličnim pianom, nastavlja se višeglasnim a capella pjevanjem na koje ulazi sintesajzer nakon čega sve to ide u razigranu bogato instrumentaliziranu rock baladu koja će se slušati i nakon ovog albuma. Nisu loše ni srednjeg tempa i brzine »Runaways« te posebno »Hurt This Way«, priča o klasičnom obiteljskom sukobu koju gradi na Springsteenovoj poetici kojeg u pjesmi i spominje, a u bezličnije i odviše popu bliske trenutke spadaju »Stadust« i »Alien« dok je završna »Hourglass« zanimljiva ako ni zbog čega drugog onda stoga što u njoj grupi pomaže James Newton Howard, ugledni filmski kompozitor, davnih sedamdesetih član vrlo kvalitetnog pratećeg sastava Eltona Johna.

Ugodan za slušanje

Tematski se pjesme kreću od obećanja o vječnoj vjernosti bez obzira na nedaće (»Hurricane«, »Wish«, »Central Park«), romantičnoj slici vječno zaljubljenih (»Runaways«), potrebi da voliš i budeš voljen (»Alien«, »Flight«) svađama i sukobima (»Firing Squad«) i prekidu veza (»One For the Pain«), a nekako je najbolji kad progovara o krizi srednjih godina (»Yesterday’s Son«) i prolaznosti (»Hourglass«), mada zna »ubosti« i dobre ljubavne stihove, primjerice u pjesmi »Wish« kada iskazuje razumijevanje za voljenu osobu koja želi malo samoće pa joj poručuje »Samo mi kaži kad ti dosadi biti sama«. Ukratko, »Out of the Wasteland« je album ugodan za slušanje, a iako nije njihov najbolji album, jasno pokazuje zašto ih je toliko vole. Da nisu bitnije promijenili mišljenje vidi se i po tome što je stigao do vodećeg mjesta nezavisnih i trećeg mjesta na listi rock albuma američke top ljestvice.

Komentari

komentara