Polazna ideja, odnosno točka knjige jest kroz fotografije na originalan način detaljno zabilježiti bogatu zajedničku glazbenu povijest ovih prostora. Nemojte me krivo shvatiti, ne žalim za bivšom državom, ali želim kroz glazbu ponovo spojiti regiju i na taj način izbrisati te kulturološke granice. Glazbena scena nikad nije bila posvađana, glazbenici su uvijek pronalazili način kako komunicirati, govori nam na početku razgovora Borislav Blagoja Pešić, beogradski fotograf i dizajner koji već više od šest godina marljivo radi na iznimno zanimljivom izdanju, fotomonografiji »Long Play (1950-2000) Zabeleške u vremenu«.

Blagoja kaže kako je ovo vjerojatno jedinstven pothvat u svjetskim okvirima, a sigurno jedini na prostoru bivše Jugoslavije. Uz dokumentarnu vrijednost, ova knjiga dobar je pokazatelj novim generacijama koliko je glazbena scena bogata i žanrovski raznovrsna. Pa će uz pomoć interneta sami dalje istraživati.

– U knjizi će se naći točno 333 studijska portreta glazbenika jer se long play ploča, vinil, okreće na 33,3 okretaja u minuti – to je ta fora. Knjiga je u kutiji veličine LP ploče. Ekskluzivno pakiranje tako će se moći uklopiti na policu kolekcionara ploča. Jer ja bih ovu knjigu upravo tamo smjestio. Njoj je, mišljenja sam, mjesto među pločama. Uostalom, format LP-a je dosta teatralan, fotografije dolaze do izražaja. Knjigu će pratiti i 50 pjesama na tri CD-a, u dahu nam priča Blagoja.

Rođendanska želja

Dodaje kako će fotomonografija imati oko 400 stranica. Svaki portret u knjizi je na zasebnoj stranici gdje se nalazi glavni portret i tri mala krupna plana, a portrete prati kraći biografski tekst i anegdota o svakome glazbeniku.

– Glazbenici se u knjizi pojavljuju abecednim redom, da ne bih scenu opet dijelio na zemlju porijekla glazbenika i kako bih izbjegao dojam da nekoga favoriziram. Knjiga je nastala iz ljubavi i na ljubavi prema zajedničkoj regiji, glazbenom prostoru u kojem smo svi odrasli. Ma, ja sam vam neka čudna kombinacija, moja majka je iz Banje Luke, otac i djed su Beograđani, ali očeva majka je iz Pakraca, pa se doživljavam kao miks svega s ovog prostora, veli Blagoja.

SERGEJ DRECHSLER

Fotomonografija obuhvaća glazbeno razdoblje od 1950. do 2000. godine.

– Prvo snimanje bilo je 11. veljače 2013. godine, a završno 11. veljače 2019. godine. Dakle, na ovoj knjizi radio sam punih šest godina. Objedinjuje 333 portreta ex Yu glazbene scene, pretežno rock muzičara, a tu je i nekoliko važnih i neizostavnih faca iz pop, blues i jazz scene. Neki su mlađi, njih ima nešto manje, najviše ima onih koji pripadaju toj starijoj generaciji. Tu su i veterani zabavne ili evergreen muzike kao što su Đorđe Marjanović, Lola Novaković, Zafir Hadžimanov, Leo Martin, Arsen Dedić, Gabi Novak, Džimi Stanić, Rade Šerbedžija, Tomaz Domicelj, Neca Falk i drugi. Zapravo, ideja o knjizi dogodila se jedne noći, nakon što sam napravio izložbu »Blues faces«, s portretima beogradskih blues glazbenika. Na toj sam izložbi predstavio 45 fotografija. U nekom trenutku sam shvatio, a kako poznajem mnoge rock glazbenike, da sam ispričao samo jedan dio priče, da bi bilo lijepo realizirati projekt koji bi objedinio i rokere. Uvijek sam se pitao gdje su ljudi iz Azre, Psihomodo Popa, Haustora… I onda sam jednu noć sjeo i napisao veliki popis imena. Taj popis je bio moja svojevrsna rođendanska želja.

Ne žicam autograme

Borislav Blagoja Pešić fotografijom se bavi više od 25 godina, a velik dio karijere fotkao je u kazalištima, i to onim velikim beogradskim.

– Volim raditi portrete. Puno sam radio s glazbenicima i nekako su mi oni prirodno okruženje. Knjigu nisam radio iz pozicije klasičnog obožavatelja, nije mi sve te ljude bilo važno upoznati kako bih ih »žicao« autogram. Htio sam svojom kamerom zabilježiti te glazbenike kako bih odao počast i njima, i njihovoj glazbi, ali i našem odrastanju s njihovom glazbom.

Arsen Dedić

U knjizi će se naći i tri predgovora renomiranih poznavatelja glazbe s ovih prostora: Beograd će »predstavljati« Petar Janjatović, rock kritičar, novinar, publicist, autor »Ex YU rock enciklopedije«, Zagreb Siniša Škarica, hrvatski producent i glazbeni urednik, jedan od začetnika hrvatske rock glazbe, član sastava iz 1960-ih – VIS Magneti i Mi, a Ljubljanu Grega Tomc, slovenski sociolog, aktivist, publicist i glazbenik, član kultnih Pankrta.

– Završnu riječ u knjizi, svojevrsni izgovor, »izlaz« iz knjige piše Vlado Simcich Vava. Kao svojevrsno putovanje kroz knjigu, pišem tekst, osobni pogled o radostima i mukama nastajanja ove knjige i događanjima koja su pratila nastajanje portreta. Petar Janjatović mi je dao veliki vjetar u leđa. Iako sam ga poznavao i ranije, oko knjige smo se baš zbližili i on mi je puno pomogao. Za Janjatovićevu enciklopediju ne mogu reći da mi je bila inspiracija, ali mi je bila smjerokaz. Pero je radio enciklopediju, moja knjiga to nije, ona je svojevrsna slikovnica, fotomonografija. Vjerujem da će ljudi koji budu listali ovu moju knjigu reći da možda neki glazbenici nedostaju, ali možda i da neki od muzičara ne pripadaju ovoj knjizi. Ovo je moj osobni izbor, moje viđenje tih pola stoljeća glazbe u regiji. Nisam imao ni osjećao obavezu da bilo kome opravdavam zašto je netko u knjizi, a netko drugi nije. Ovo je moj zapis vremena, mojih šest godina s tim glazbenicima.

Ah, ti bubnjari…

Portreti su rađeni u istim svjetlosnim uvjetima s crnom pozadinom. Na svim fotografijama je ista scenografija – jedno svjetlo s lijeve strane, crna pozadina i crna barska stolica.

– Uh, ta barska stolica mogla bi ispričati svakakve anegdote, a o pogledima carinika na granici vam neću ni pričati… Znate, ona je putovala sa mnom svih tih šest godina. Svi portreti su studijski, za to je trebalo uvijek pronaći neki prostor za snimanje i potom te muzičare »dovući« u taj prostor. Upravo zbog tih, nazovimo ih slatkih muka, s nekim ljudima s kojima sam kroz knjigu surađivao postao sam veliki prijatelj poput bubnjara Dražena Scholza, ali i neprežaljenog Tigrana Kalebote, iz Psihomodo Popa. U Rijeci sam velikog prijatelja pronašao u Vladi Simcichu Vavi, ali i Bobi Grujičiću i Alenu Tibljašu. Da, puno je to bubnjara… Zahvaljujući njima, ja se doma osjećam i u Zagrebu, i u Rijeci, i u Ljubljani. Sve vam je to isti asfalt, samo je negdje možda malo »uglačan«.

Vlado Simcich Vava

Blagoju pitamo je li bilo teško doći do nekih glazbenika.

– Jest, ali taj glazbeni svijet je otvoren, vrlo brzo bismo našli zajednički jezik. Sjećam se kako sam dugo »ganjao« Josipu Lisac. I onda kad sam je napokon uspio »uloviti«, snimanje smo odradili u jednoj cvjetarni u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. To je bilo ludo snimanje, oko nas cvijeće, a Tigran asistira držeći to cvijeće. To je jedna od zanimljivijih anegdota, koje ćete pročitati u knjizi, no većina snimanja išla je vrlo glatko.

Do nekih od njih, da budem iskren, nije bilo nimalo lako doći. Do tri čovjeka nisam došao, odnosno stupili smo u kontakt, ali ih nisam uspio zainteresirati za suradnju. To je Jasenko Houra iz Prljavog kazališta, dugo smo se čuli, ali je na kraju rekao da ipak ne bi. Tu je i Đorđe Balašević. Joj, do njega nikako nisam mogao, i onda konačno uspijem stupiti u kontakt s obitelji, sa suprugom i kćeri koje su mu menadžerice, ali to su bili neki, nazovimo ih, nemogući razgovori. U knjizi naravno nedostaje i Johnny Štulić. Do njega sam došao preko njegovog basista Stephena Kippa, bio sam spreman otići u Nizozemsku, ali mi je poručio da ne dolazi u obzir. Jedan od onih do kojih mi je bilo teško doći bio je Zdravko Čolić, pokušavao sam i pokušavao, ali nikako. Iako ne pripada rock’n’roll sceni, nekako mi se učinilo da bi bez njega nešto ipak nedostajalo knjizi. Na kraju sam preko njegove supruge konačno došao do njega. Sa Čolićem sam nakon punih šest godina knjigu konačno priveo kraju.

Stjepan Jimmy Stanić

A Rijeka, koliko je riječka scena uklopljena u ovu priču.

– S riječke scene imam sve osim iz Zdravka i Pavice Čabrijan iz Parafa, ne zato što je bio neki problem, već nam se okolnosti nisu posložile. Iz Rijeke imam nešto manje od dvadeset glazbenika.

Ljubav, ne posao

Otkud glazba u mom životu? Ma nisam imao pravi bend, doduše bio je neki pokušaj u srednjoj školi, prijatelji su imali bend, pa sam pokušao svirati bubanj i usnu harmoniku. Ali nije to baš bilo uspješno. pa smo zajedno počeli ići u blues klubove, ja sam počeo fotkati koncerte… I kao dijete bio sam, nazovimo to neozbiljan. Ma i moj profesionalni život, profesija vezana za umjetnost je svojevrsni bijeg od svakodnevnog života, odnosno radnog vremena od 8 do 17 sati. Ja svoj posao ne doživljavam poslom, jer ako radiš ono što voliš – ne radiš.

Gregor Tomc iz Pankrta

Komentari

komentara