Album »Duhovi s auto ceste 20« neće američkoj kantautorici Lucindi Williams donijeti preveliku komercijalnu korist, ali će sigurno na kraju godine biti u konkurenciji za ponajbolja izdanja godine.

Svjedoči to i činjenica da je prosječna ocjena ovog albuma urađena na temelju 14 relevantnih svjetskih glazbenih časopisa visokih 86 od mogućih 100 bodova što znači da su redom svi rekli da je ovo odličan ili vrlo dobar album. Očigledno, nakon pred dvije godine objavljenog sjajnog dvostrukog albuma »Down Where the Spirits Meets the Bone«, alt country princeza iznova je objavila sjajan album i slobodno se može reći da se vratila u formu. Naime, njeno je stvaralaštvo u velikoj mjeri odredio njen osobni život pri čemu je najbolje albume – »Lucinda Willims«, »Sweet Old World«, »Car Wheels on a Gravel Road«, »Essence« i »World Without Tears« – objavila u razdoblju od 1988. do 2003. godine, u doba kada je zbog nesretnih ljubavi teško patila da bi potom, nakon što je našla čovjeka svog života, udala se i rodila djecu, uslijedio niz solidnih, ali nedovoljno upečatljivih albuma – »West«, »Little Honey« i »Blessed« – koji su mahom govorili o sreći pa su mnogi bili skloni reći kako je Lucinda Williams kao autorica gotova.
No, onda se pred dvije godine pojavio divan dvostruki album s nizom starih i nešto novih pjesama o Jugu i nesretnim ljubavima, a novim albumom samo je potvrdila kako je uspjela naći novi izvor inspiracije koji, čini se, jamči, niz novih izvrsnih albuma.

Mitski američki Jug

To vrelo iz kojeg crpi motive za svoje pjesme je mitski američki Jug, ponajprije njen zavičaj, a to je država Louisiana čijim dijelom prolazi i Highway 20, autocesta stavljena u naslov njenog dvanaestog studijskog albuma. Odredivši Jug za temelj svojih pjesama koje će govoriti o »duhovima« koji žive uz tu autocestu, Lucinda Williams stvorila je čvrsti koncepcijski okvir u kojeg je potom vođena snagom dojmljive lirske nadarenosti nasljeđene od oca Millera Williamsa, jednog od ponajboljih suvremenijih američkih pjesnika, smjestila i djeliće vlastitih strahova i patnji koje ovog puta, na sreću, nisu vezane uz nedostatak ljubavi, već uz strah od starosti i smrti. Konačan rezultat tog pokušaja i njenog truda je izuzetno dobar album snažnih lirskih tekstova i glazbe mahom svedene na osnove tradicionalnih američkih glazbenih izraza – country, folk, soul, blues, jazz – što 86 minuta dugom albumu često oduzima onu pitkost tako potrebnu za komercijalne uspjehe, ali istodobno privlači one prave glazbene sladokusce koji će u svakom otpjevanom i odsviranom tonu ovog albuma lako otkriti vrhunsku sposobnost pretakanja osjećaja u glazbu.

Dobro i zlo

Temeljnoj ideji albuma, prikazu svog zavičaja, autorica je najdirektnija odgovorila u mračnoj naslovnoj temi u kojoj slušamo priču o zločinima uz tu cestu, ali još je upečatljivija divna »Louisiana Story« koja govori o odrastanju djevojčice u ruralnoj Louisiani, o ljepotama te države, ali i strogosti katoličkog odgoja koji ubija slobodu i radost. Tu priču o dobru i zlu upotpunjuje i niz drugih pjesama o različitim likovima koji žive uz Highway 20 pa tako u »House of Earth« slušamo ispovijest prostitutke uz očiglednu naklonost prema toj nesretnoj ženi, »Faith & Grace« punih je 12 minuta duga ispovijest nekoga tko je u životu toliko patio da bez vjere i milosti neće moći dalje, a sva u jazz uronjena »I Know All About It« dirljiva je priča o nesretnoj i nikad uzvraćenoj ljubavi, kao što su »Place in my Heart«, »Can’t Close the Door« i »Biter Memory« tekstom pa gotovo klasične country pjesme o ženama koje ne odustaju od ljubavi, iako ih njihovi partneri iskorištavaju i varaju. No, zahvaljujući glazbi punoj kombinacija blues gitara i country zvukova te njenom promuklom glasom punom bola sve skupa se izdiže daleko iznad klasične coluntry tužaljke.
Jedan od vrhunaca albuma nedvojbeno je obrada Springsteenove balade »Factory« koje je izvedba, složio bi se i Boss, bolja od originala. Naime, na vrlo mračnom Springsteenovom albumu »The Darkness on the Edge of the Town« ova je pjesma o teškoćama radničkog života jedna od pitkijih i slušljivijih, a u verziji Lucinde Williams baš je ono što treba biti – isječak iz mučnog i teškog radničkog života u kojem se do petka radi, a za vikend pije i tuče. No, južnjačka je ljepotica najupečatljivija na ovom albumu kad kao temelj stihova uzima strah od smrti i stvara priče u kojima ne znamo govori li o svojim likovima, ili o samoj sebi. Tako je »Dust« zastrašujuće dobra pjesma o osjećaju snažne tuge zbog smrti bliske osobe, još je dojmljivija na Bibilju vezana »Death Came«, a strah ne toliko od smrti same sebe, koliko od smrti svojih najdražih poetski je divno iskazan u »Doors of Heaven« i »If There’s A Heaven«.

Južnjačka slavujka

Ne pretjerujući odviše s količinom stihova – što je odlika svih dobrih pjesnika – Williams je više vremena dala glazbi pa skladbe traju od 5 do 7 minuta, a završna »Faith & Grace« čak 12! Pruženo im vrijeme njena je prateća ekipa – Bill Frisell, Greg Leisz i Val McCallum, gitare, Carlton »Santa« Davis i Butch Norton, bubnjevi, David Sutton, bas – iskoristila maksimalno dokazavši koliko su dobri glazbenici u svakoj pjesmi pri čemu nije nimalo teško otkriti kako je nasnimavanja i studijskog posla bilo malo jer se sviralo iz srca. Naravno, osnovni izraz albuma je country, ali ni slučajno onaj slatkasti country zvuk, već na slide i steel gitarama koje prate njen melankolični glas utemeljen zvuk. Česti su, naravno, i blues te soul trenuci, kao i povremeni veseliji country rock plesni dvokoraci, a za one koji vole neobičnosti svakako će vrhunac biti uspješna ogledanja u jazzu vidljiva u odličnoj »I Know All About It« i već spominjanoj završnoj koja na jednom mjestu nudi svu silu glazbenih izraza i raspoloženja potvrđujući za kraj albuma zašto ovu južnjačku slavujku tako jako cijeni i kritika i publika. »The Ghosts of Highway 20« te će stavove dodatno pojačati.

Komentari

komentara