Nenad Marjanović ili dr. Fric, rođen u Puli 1964. godine, novinar, bivši muzičar, basist kultne grupe KUD Idijoti s kojima je u periodu od 1958. do 2000. godine snimio devet albuma, autor je brojnih radio i televizijskih emisija, nekoliko kratkih igranih filmova, jedan je od osnivača i dugogodišnji urednik internet portala Regional Express. Diego Bosusco zvan Ptica, a gotovo sve isto kao i kod Frica. Osim imena, instrumenta s kojim je »idijotario« u KUD Idijotima i činjenice da je Fric napisao knjigu, a Ptica izdao prijatelja. O »Vrajžoj makini« i vrajžim pulskim fakinima u recima koji slijede…

Fric, knjiga »Vrajža makina« zbirka je tvojih kolumni objavljivanih u Glasu Istre od 2010. do 2012. godine. Kako je uopće došlo do toga da postaneš kolumnist Glasa Istre?
– Dražen Dobrila tadašnji glavni urednik Glasa Istre htio je malo urbanizirati kolumnističku scenu u novini pa mu je palo napamet da bi osim standardnih političkih komentatora bilo dobro potegnuti malo i u neke rokersko satiričke vode. Pošto se u Puli Ptica i ja u kontinuitetu bavimo zajebancijama igrajući se svakodnevicom, što kroz radio što kroz televiziju učinilo mu valjda logičnim da bi to za Glas Istre radio jedan od nas dvojice. Ptica nije nikada bio vičan pisanju pa se logično nametnulo da ja započnem pisati kolumnu. Brzo smo se dogovorili i sve je bilo idealno dok se na portalu kojeg smo Ptica i ja suvlasnici nije pojavio tekst koji je napisao moj prijatelj i suradnik Drago Pilsel. Dragec je nemilosrdno u svojoj kolumni napao tadašnjeg vlasnika Glasa Istre Alberta Faggiana i znao sam da je moja karijera u Glasu nakon toga završila. Nisam imao dilemu hoću li Pilselov tekst objaviti ili ne, objavio sam ga i tjedan dana nakon toga mi je otkazana suradnja.
Kolumne su kratke crtice za doprinos povijesti Pule, odnosno konglomerat likova, događaja i osjećaja od kad si postao svjestan sebe i sebe u Puli pa do dana današnjeg.
– Lutao sam u početku, pisao sam dugo i nesuvislo, tražio sam svoj stil i na kraju se sve to uobličilo u neku urbanu kroniku Istre i Pule. Nostalgična priča kroz koju su se provlačili likovi koji bi bili zaboravljeni da ih se nisam prisjetio. Radio se o urbanim pulskim legendama koje sam povezivao s današnjim vremenom, današnjim sustavom. Mislim da sam na kraju uspio naći prostor i da sam stvorio knjigu koja dira u dušu prave Puležane.
Marko Gracin
Nekako mi se čini da je krilatica kojom si se vodio pišući kolumne bila »osjećaj i djeluj lokalno, misli globalno«.
– Odlično rečeno, baš to, danas kada su kolumne dio knjige, kada ih se gleda kao cjelinu, može se reći da sam kroz te svoje lokalne priče prožimao svoje stavove i sve ono što me kao satiričara, a mislim da se mogu svrstati u satiričare, doticalo a dio su globalne priče.

Vrajža i vražja

Naziv tvojih kolumni začet je još u Novom listu u kojem si pod pseudonimom Dario Mlakar, davnih 90-ih objavljivao kolumnu imena »Osmatračnica« ili »8. tračnica«. A naziv knjige, što s njim? Što je pisac htio reći?
– Pa ispada da mi je Novi list matična kuća. Istina, pisao sam u tv prilogu Novog lista jer je jedna genijalna cura, moja stara drugarica, prepoznala potencijal vrhunskog pisca i dala mi šansu. Eto i nakon trideset godina zajedničkog prijateljstva ona ima želju raditi s nama Intervju. Vrajža makina? Nema Istrijana koji ne zna što se podrazumijeva kada se kaže »vrajža makina«. Čim neko izgovori ili napiše »vražja makina« jasno je da ili nije iz Istre, ili ne poznaje Istru. Vrajža makina je sinonim za vlak koji neprestano dovlači ljude u Istru pa se u istarskoj tradiciji pojavljuje kletva »Vrajža he makina dopeljala«, ili »Vrajža ga je makina dopeljala«. Ja sam shvatio da je to vrhunac istarske mržnje, vrhunac istarskog ekstremizma jer dalje od toga se u Istri ne ide. Vrajža makina je maksimum mržnje koja vas može zadesiti u Istri, a ja sam ponosan da sam se rodio i što živim u sredini u kojoj nitko nikoga ne maltretira zato što je drugačiji u bilo kojem pogledu.
Zašto si odlučio dio života spremiti među korice? Samo zato da bi vidio hoće li se Ptica držati one poznate KUDIDIJOTOVSKE »bolje izdati ploču nego prijatelja« ili će pokleknuti pred brdom novca kojeg si mu nudio kako bi Izdavačka kuća Čempress izdala tvoju knjigu?
– Jednostavno mi je bilo žao da sve te moje pričice završe u arhivi Glasa Istre. Želio sam da budu sve na jednom mjestu i da prežive više od jednog listanja novine. Ponajviše zbog nekih ljudi i događaja koji su obilježili život moje generacije. Kada sam odlučio tiskati knjigu nisam želio obilaziti izdavače uvjeravajući ih kako je to materijal koji je zavrijedio da se objavi. Bilo mi je lakše izvaditi svoj novac i objaviti knjigu. Niti Ptica, niti ja nemamo energiju nametati se bilo kome, od kada smo prestali svirati nastojimo živjeti mirno, bez stresa, tako da bi nam obojici bilo naporno sjediti kod nekoga koga bismo trebali uvjeriti da odvoji neke para za naš projekt. Ptica je jednostavno još jednom »izdao prijatelja« jer ima registriranu djelatnost za izdavaštvo.

Šaroliko društvo

U knjizi ima puno glazbe, nogometa, osebujnih likova, gorkih i slatkih trenutaka odrastanja kako generacije iz 60 i neke tako i samog grada Pule. Knjiga je to s toliko duše kao rijetko koja. Iz svakog se retka, a pogotovo između redaka iščitava silna ljubav prema tom »malom, prljavom gradu«. Ti si Fric zapravo nepopravljivi romantik.
– Pula kakva god da je je moj grad, a Pula me nikada nije izdala, nikada se nisam osjetio izdanim kada je Pula u pitanju. Mi, KUD Idijoti smo bili heroji našeg malog grada, još uvijek smo rekorderi po broju prodanih ulaznica u vlastitom gradu. Pula nas je voljela, a i mi smo se trudili prezentirati je u najboljem svijetlu. U mojoj knjizi nema tajne ljubavi, ja otvoreno volim svoj grad. Ptica i ja smo pokrenuli inicijativu za otvaranje Pulskog rock muzeja. Prve reakcije su odlične, gradski oci su za sada otvoreni za ovu ideju i vjerujem da ćemo uspjeti gradu dati ono što zaslužuje. Volim nogomet i mojoj knjizi ima puno nogometa. Knjiga je prepuna heroja moje mladosti, nogometaša NK Istre, Staklara, Šijane. Na žalost ima i današnje Istre 1961, kluba kojeg vode ljudi koji niti vole Pulu, niti je razumiju. Dosta sam se borio za klub i boriti ću se dok god budem mogao, meni je stadion mjesto mog odrastanja, moje djetinjstvo, moja prva ljubav. Vole me sve generacije nogometaša, zato što znaju da me za klub veže ljubav, a ne interes.
Marko Gracin
Knjigu završavaš kolumnom, odnosno otvorenim pismom svom dugogodišnjem prijatelju i supatniku na daskama koje glazbu znače, pokojnom Tusti (Branko Črnac op.a.). Je li tebi Tusta svojevrsna istoznačnica za Pulu?
– Mislim da ga nikada nisam nazvao Tusta, uvijek je za nas bio Branko, Brankaco, Điđo… To Tusta nam nikada nije leglo niti smo ga ikada tako zvali. Branko je po svemu bio običan čovjek ali živio je u vrijeme kojem je bilo privilegija živjeti. Ako rat nije vrijeme kada ćeš pokazati kakav si onda ti kao čovjeku nema pomoći. On je kao javna ličnost, frontmen poznatog benda postao ikona modernog antifašizma. Mogao je šutjeti, mogao je pobjeći ili tamo ili ovamo. No nije, ostao je na pozornici, prkosio je budalama do zadnjeg dana. Njega su okolnosti rata, mržnje učinile ikonom, zato sam ponosan na njega i na to što smo radili tijekom mržnje koja još visoko diže glavu. A Pula? Pa teško da bi Branko i KUD Idijoti bili to što jesu da nisu živjeli u gradu koji je tolerantan. U ostalom gradsko vijeće je jednoglasno donijelo odluku da se Branku posveti ulica. Rasprava je trajala trideset sekundi, taman koliko je predlagatelj, današnji dogradonačelnik Robert Cvek pročitao prijedlog. To nije mala stvar…

Regional Express

Ako izostavimo Čempress, kultni fanzin na području bivše države, što ste ga smislili i realizirali Ptica i ti, kao dvojac okušali ste se u svakom obliku novinarstva. Evo vas u pisanom novinarstvu, na radiju, na televiziji, na mreži svih mreža… Vječito bježanje od monotonije, ha?
– Mislim da smo obojica totalno dorečeni, sve što smo radili imalo je glavu i rep. Radimo televiziju zato što uživamo to raditi (emisija »Sistematski pregled« op.a.). Nikada nismo bili popularniji nego što smo sada. Ljudi nas zaustavljaju, žele nam stisnuti ruku. Govorim o populaciji koja gleda televiziju, koja ne ide u disko… Naša iluzija oko televizije je prestala u jednoj ružnoj epizodi s RTL-om. Imali smo nekakav predugovor s njima koji nikada nije realiziran, užasno su nas dugo zavlačili, obećavali nam brda i doline da bi na kraju shvatili da od toga neće biti ništa. Ovo sada je ono što smo oduvijek željeli raditi…

I onda ste se našli i usidrili na najjačem portalu u Istri – Regional Expressu.
– Mi smo pokretači i jedni od suvlasnika portala Regional Express. Ne radi se o nekom kućnom obliku novinarstva, da sjediš doma i prepisuješ vijesti, radi se o pravoj redakciji koja se nalazi u centru Pule, redakciji koja se gradila deset godina i koja je trenutno vrlo ozbiljan mediji s desetak zaposlenika. Mi smo sve manje unutra. Ja povremeno pišem komentare o NK Istri 1961 i više se bavim uređivanjem sportskog portala »SportIstra«. »Regional« je naše dijete, mjesto s kojeg svako toliko lansiramo nekog kvalitetnog novinara, fotografa ili radnika u marketingu.
Obojica ste postali obiteljski ljudi, oni čije mišljenje uvažava šira zajednica, oni koje se svrstavaju u legende, znači li to da ste prestali biti pankeri ili da je punk prešao u mainstream, da je sve, kako bi ti rekao, postalo Bruno Langer i otišlo u pičku materinu ili…
– Formalno pravno smo se punkom sporazumno razišli početkom 2000-te, ali punk nije kožna jakna, niti je to stajanje na nekom šanku u tri ujutro. Punk je život, svjetonazor, gard, pa i politički stav. Nema nas na šankovima, nema nas na koncertima, ali reagiramo na svaku nepravdu, na svaku devijaciju. Tu smo! Ima u jednoj našoj pjesmi stih »nema odavde bježanja«.

Tako je govorio Ptica

Veza tebe i Frica traje puno duže od mnogih brakova u Hrvatskoj, točnije od 1985. godine. Nije to baš normalno, ha?
– Rekli bi iskusni ljudi na zlatnom piru »ponekada treba znati popustiti, recite ‘da’ iako tako ne mislite«.
Tko je koga natjerao na izdavanje knjige »Vrajža makina«, ti Frica ili on tebe?
– Više ja njega nego on mene. Zapravo, dugo sam ga nagovarao. Bila je jedna briljantna zajebancija koju je on pisao, a radilo se o Alanfordovskoj priči o KUD Idijotima, sjajna interna priča, no Fric je decidirano to odbio. Kasnije sam ga nagovorio na »Vrajžu makinu« i priznajem da me na kraju iznenadio kada ju je odlučio objaviti.
Kao lektor knjige pojavljuje je Leopold Mandić, još jedna mentalna provokacija iz redova »Čempress tima«?
– Leopold je moj heroj. Inspiracija. Dokaz da je nekada tijelo jače od djela.
Osim prijatelja i rakije »Loza Luxemburg« što još izdaje Izdavačka kuća »Čempress«?
– Radimo kampanju protiv bolesti ovisnosti Bježi/Via i radimo puno manjih kampanja za razne gospodarske subjekte i objekte. Radimo.
S Fricom se pojavljuješ u još jednom zajedničkom projektu, u tv emisiji »Sistematski pregled«.
– »Sistematski pregled« je naša televizijske emisija u kojoj se praznimo. Napunimo se kroz tjedan k’o baloni, onda se javno praznimo pred gledateljima TV Nove subotom, a u zadnje vrijeme pred gledateljima KANALA RI petkom. Mislim da smo nekako spontano poželjeli imati emisiju ovakvog tipa. Netko nam je rekao da je bolje priključiti se neprijatelju ako ga već ne možeš poraziti. Sada smo na TV-u kao i naši neprijatelji pa ih zbunjujemo.
Knjiga o KUD Idijotima? U pripremi ili samo u mislima?
– Fric je počeo pisati. Koliko znam malo je zastao, ali vratiti će se on, samo da skupi pare i evo nas…

Ptica i Fric jednoglasno

Pula danas, tj. poželite li reći »Pulo moja, prijeđi na drugoga«?
– Kada vidimo Gospić, stvarno poželimo da je mentalitet Pule prešao i na neke druge…
Satira u Hrvata? Vi ste očit dokaz da nada još postoji.
– Da, ali mi nismo Hrvati…

Komentari

komentara