Margita Stefanović Magi, žena dječak jugoslavenskog Novog vala je bila klavijaturistica kultnoga benda Ekatarina Velika, a zajedno s bendom, iza sebe je ostavila osam albuma te stotine velikih i malih koncerata širom bivše Jugoslavije.

Rock glazbu počela je stvarati čim je upoznala Milana Mladenovića, 1982. godine. Iako ga je prvotno odbila, nakon tromjesečnog putovanja Južnom Amerikom pristaje ući u bend i ondje ostaje do raspada benda. EKV dobar dio popularnosti duguje Margiti, koja je razbijala granice glazbe i umjetnosti.

Za Margitu je vezana i urbana legenda o jednom od prvih beogradskih grafita na njenoj zgradi na Slaviji, ”Margita je dečak,” koji aludira na to da je bila potpuno atipična djevojka tog vremena.

Bila je iznimno talentirana za glazbu i svirala je od najranije dobi. Srednju glazbenu školu završila je u klasi s Ivom Pogorelićem. Završila je i arhitekturu iste godine kada je osnovan bend Katarina II.

Skladala je glazbu za nekoliko filmova, kao što su ˝Prvi put s ocem na jutrenje˝, ˝Vera Hofmanova˝, ˝Plavi plavi˝, kao i za kazališne predstave ˝Klasni neprijatelj˝, ˝Tri sestre˝, ˝Kaput mrtvog čovjeka˝ etc. U filmu Gorana Markovića ˝Tajvanska kanasta˝pojavila se u ulozi Dragane, kao i sam EKV izvodeći pjesmu Tatoo.

Crna princeza jugoslavenskog danas bi proslavila 60-ti rođendan. Prisjećamo se intervjua iz 1989. godine.

Margita u intervjuu za NIN govori o svom odnosu prema: klasičnoj glazbi, arhitekturi, uzorima, 1968., strahu, politici, pjesmi “Zemlja”, Ekatarini Velikoj, publici, Novom valu i kraju 80-ih.

“Znam da je meni život mogao da izgleda sasvim drugačije da ovo nisam napravila, a sada znam da bih se ubila da sve ovo nisam radila” Baš si tako rekla. Što si time mislila?

Mislila sam na cjelokupno iskustvo koje imam kroz “Ekatarinu”. Kada normalno živiš, imaš prijatelje, svoju obitelj, imaš nešto što je relativno uredan život. U mom normalnom stabilnom životu najnestabilniji dio sam upravo ja. I to ne zbog kakve psihičke, ili ne znam kakve nestabilnosti, već zbog stalnog traženja u svim mogućim oblastima umjetnosti i života.

Kada se dogodila glazba, odnos prema svim konstantama u mom životu se bitno promijenio. Kako prolazi to vrijeme, otvoreno ovo sviram, tako se u tom ogledalu vremena sve jače i uočljivije vide ti neki slijepi putevi koji su se zatvorili, jer je “povukla” ova glavna linija sviranja. Ti slijepi mali putevi su nekakvi mogući životi; počevši od toga da sam mogla imati čovjeka s kojim živim, obitelj kao jedan život, pa, ne znam, karijeru pijanista, karijeru arhitekta.

Je li ti sada žao sto si dvije velike mogućnosti – karijeru pijanista i karijeru arhitekta, privremeno konzervirala u ime ´rokenrola´?

Jedino mi može biti žao karijere pijanista jer sam tu došla do određenog stupnja u razvoju. Ali satisfakcija je što, svirajući na ovaj način, dakle rock glazbu, dolazim do tih jednako emotivnih zadovoljstava. Ovdje se radi o jedino drugačijim punjenjima nego u klasičnoj glazbi. Osjećaj moći, osjećaj kontrole i direktne kreacije, bez obzira na to što si u krajnjoj liniji reproduktivac, mnogo je jači u klasici.

Postoji li neko od tvojih kolega tko je uspio?

Pogorelić. Išli smo kod istog profesora, Rusa Timkina, kada smo bili mali. Moja majka nije mogla zamisliti da ću ja otići u Moskvu i da se nećemo vidjeti pet godina, a Ivo je otišao. U svemu smo se natjecali. Jedina stvar koju je on znao, a ja nisam je trik s jezikom i to sam morala naučiti (demonstrira)… Natjecali smo tko će više puta ići televiziju, tko će imati više solističkih koncerta..

A u arhitekturi, gdje misliš da si stala? S obzirom na to da imaš jednu veliku nagradu u Japanu?

Arhitektura je jedna čudna oblast. Kad misliš da poštuješ neke onako međunarodno osvojene norme ponašanja i razmišljanja, onda otkriješ da oni koji osvajaju nagrade i dobivaju konkurse, koji se bave ozbiljno u svemu tome, ne poštuju ništa. Ustanoviš jedan svoj kriterij koji glasi: To je dobro zato što ja kažem da je to dobro. Imajući na umu taj kriterij mogla sam da radim relativno dobro, ali nisam imala šanse raditi. Onog trenutka kada sam dobila nagradu u Japanu, ja više nisam crtati i pomagati ovom ili onom profesoru, jer… idi radi sama, što ću ti ja?

I kad si ostala sama?

Onda me je jako okupirao rokenrol. Možda mi je žao što ne radim arhitekturu. Imam rješenje za postdiplomske studije kojima sam se prestala baviti prije nekoliko godina.

Kaješ li se što si izabrala rokenrol?

Ja sam čudna priroda koja se nikad ne kaje. Uz pomoć moje profesorice klavira naučila sam da se u životu ništa ne mora osim da se umre. Meni su se tako smirile mnoge nesigurnosti, među kojima i to kajanje. Za ženu i za jedinicu, za tipičan proizvod, ako hoćeš, našeg školskog sistema šezdesetih godina, za jedno stvorenje koje je bilo kretenski dobar učenik, ovi potezi u životu, raskidi sa svim konvencionalnostima, i ti drastični raskidi u karijeri i u izboru stvari s kojima ću se baviti, nisu bili jednostavni. Ali kad malo bolje pogledaš, s čim god da sam se bavila, bilo što da sam radila, jedine pare koje sam u životu zaradila bile su od glazbe. Kao korepetitor, autor kazališne glazbe, koautor u monodrami ili član “Ekatarine”.

Kakav je za tebe bio šok rokenrol ako se zna da si osoba iz drugog svijeta obrazovanja i odgoja?

Totalni šok. Vrlo dobro se sjećam mojih početnih osjećaja. Užasno sam mazna i užasno mirna. Kada mi je dobro onda mi je stvarno dobro i ništa mi drugo ne treba. Takvih osjećaja najviše imaš kada sviraš.

Možeš li govoriti o svojim uzorima, o autorima kojih se držiš?

Otac. Uvijek je bio deo poštenog kontinuiteta. Ugrađen je u televiziju, kazalište i moj život (Slavoljub Stefanović Ravasi). Pravio je sve iz početka. Spavao u kazalištu, ni o čemu drugom nije razmišljao i tako cijeli život.

Drugih uzora svjesno nemam. Vrlo me je zanimala mogućnost povezivanja arhitekture i glazbe Grka Kenaksisa, arhitekta koji je radio sa Korbizijeom. Radio je manastir u Otouretu i bio je opčinjen prozorima. U velikoj staklenoj površini manastira koji gleda na dvorište, napravio je tanke, a široke betonske stupiće i rasporedio ih je kao žice na harfi. Ti stupići su davali su nevjerojatnu sliku, igru svjetala i sjenki, prepletali se, širili, razvlačili. Arhitektonskim sredstvima napravljena je nijema glazba.

Počeo je praviti svoju glazbu tako što je želio da se u velikim prostorima sluša ta glazba. Ksenakis mi je uzor u tom smislu što nudi način kako se može povezivati jedno i drugo. Ima načina da se u okviru arhitekture mogu spojiti glazba i arhitektura, a možeš to učiniti i direktno.

Jednom si rekla kako ti je žao sto ’68 nisi imala više godina nego što si imala. Što si time mislila?

Sve. Bojim se da ovo što sada radim nije neka frustracija, neko nadomještanje mog direktnog neprisustvovanja u to vrijeme. Tada sam bila drugi, treći osnovne i pisala sam zadatke o Vijetnamu. Mama me je vodila da gledam demonstracije, kako to izgleda. Doživljavala sam šokove što moju mamu ne puštaju da me prati u glazbenu školu “Stanković” koju su bili okupirali studenti.

Mislim da bismo svi mi, Milan, Bojan i ja bili mnogo čistiji, bilo bi nam lakše, mnogo lakše pred samima sobom da smo onda živjeli.

Kako sada doživljavaš reflekse iz tih uzbuđenja iz 1968?

Moj problem s današnjom situacijom je u tome što ne mogu da se identificiram ni s kim i ni s čim. Ovi ljudi koji danas doživljavaju podršku i masovna obožavanja i s istočne i sa zapadne strane, iz bilo kojeg dijela zemlje, to su ljudi koji su također živjeli te 1968., te 1974. ili te 1981. godine. Ja ne da im ne vjerujem što su oni tada živjeli pa radili ovo ili ono, nego jednostavno im ne vjerujem što ih se ne sjećam.

Činjenica što pojam smrti nije do kraja obrađen u marksizmu, ne daje za pravo ovim ljudima koji se smjenjuju na vlasti da uništavaju ili poništavaju svaku generaciju prije sebe. Generacije poslije rata nisu znala što je i tko je Nikola Tesla dok se nije dogodilo tko je on u političkom smislu. To su ružne stvari koje važe i danas. To što se nešto mijenja dobro je i drago mi je, ali bih ja da se to malo drastičnije promjeni.

Sada na MTV ide serija ekoloških reklama i opomena koje se završavaju s jednim pokličem, koji su krajem šezdesetih imali MC 5 na koncertima “Ako nisi sudionik rješenja onda si deo problema!” Cijeli naš problem je u tome što najveći dio ove muke je kako formulirati rješenje. Na ovim prostorima ta su rješenja i dalje mnogo komplicirana. Kod Mađara i Poljaka, jeste da su to jednonacionalne i jednovjerske zemlje, ali se ide k pojednostavljanju problema. Kod nas se još jedino ide na kompliciranje pod svaku cijenu.

Koje su ti umjetnosti izazovne, pored glazbe?

U prvom redu, kiparstvo. Sposobnost čovjeka da nekim minimalnim sredstvima stvori neko svoje pismo kojim će se izražavati. Književnost je jako lijepa i interesantna, ali sam po prirodi vrlo nestrpljiva. Tu je i balet. Problem tijela i problem harmonije. Kao i u glazbi, kada sviraš klavir, moraš savladati određenu tehniku. U baletu je ta tehnika užasno protiv prirode. Sve je tako stvoreno da maksimalno muči tijelo, da ga steže, zateže, krivi, a tijelo se otima i prelazi preko svega toga. Kad toliko dobro savladaš svoje tijelo, sposoban si da sve elemente koristiš da izgledaju krajnje slobodno i lako, da možeš da vladaš glazbom, prostranstvom, emocijama i, razumije se, tijelom.

Bojiš li se svakodnevice?

Bojim se da se ne probudim, ili se bojim da se probudim, a da su granice zatvorene. Strahujem da se odjednom ne mogu prepoznati. A ne možeš da se prepoznaš zato što ne dobiješ nikakvu potvrdu sebe ili nekakvih svojih vrijednosti. Ta potvrda bi se ogledala u tome, što se podrazumijeva u zemljama civiliziranog kulturnog kontinuiteta, što si dio prosperiteta u perspektivi, kontinuiranog napredovanja, makar i u održavanju tog kontinuiteta.

Problem je s nepriznavanjem tebe kao žene ili tebe kao muškarca, stručnjaka ili građanina, čovjeka. Taj se problem sastoji u tome što unaprijed postoje date vrijednosti koje se već ne poštuju, koje se svakih deset godina mjenjaju, stare poništavaju, vrlo brzo uspostavljaju nove za koje nitko nije siguran ni koje su to vrijednosti.

Bojim se besmislenosti naše konačnosti. Ne u smislu života ili smrti nego u društvenom smislu. Ne može najbitniji čovjek, koji je važan svim ljudima, da kaže kako neće da se bavi politikom. To nije fer. Što je za onima iza? Što je s djecom, na kojoj ćeš stanici njih ostaviti?

Možeš li govoriti o svom odnosu prema zemlji, prema otadžbini s obzirom na to da je jedna važna pjesma koju si napisala, Zemlja, upravo na tu temu?

Otadžbina je srpska riječ, domovina je hrvatska riječ. Cijeli život sam govorila domovina, a onda sam prije godinu dana čula: Kako domovina? A gdje je otadžbina? Nemam odnos prema takvoj nekakvoj otadžbini, imam odnos prema zemlji. Prema nečem odakle svi potječemo. To u glazbenom smislu kod benda nije etno odnos, već genetski odnos. Činjenica je da su sve naše pjesme teške, krvave i slavenske. To je isto kao što Portugalci imaju tu pjesmu koju svi pjevaju i plaču kad su pijani. Tako nam se i ta naša “Zemlja” čupa svaki put kad je sviramo. U krajnjoj liniji to je tragedija slovenskih života.

Kakvu si sliku imala kada si ispisala “ovo je zemlja za sve nas, za sve naše ljude”? To je bilo prije ovih drastičnih podjela.

Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce, zemlja ti jako miriše. Zemlja u Šumadiji jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena baš te plijeni. Vuče.

Svi imamo puno sreće što smo ovdje rođeni, a svi kukamo što nismo rođeni tamo gdje je bolje. Nije nigdje bolje. Tvoja cijela istina se nalazi ovdje, ispričana je jako jasno, a ako ne možeš da je prepoznaš, onda si lud. Zemlja nas nije započela pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim ljudima koji su uspjeli da naprave velike stvari, sve su to priče koje je ta zemlja istrpjela uz mnogo živih svjedoka koji su isto dio nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji. Uvijek se dobije dio ili se priča pod lažnim imenom ili se neka cijela zemlja svodi pod jednog čovjeka, što je isključeno, što nitko osim nas ne radi. Zemlju svedeš pod jednog čovjeka, a onda vlast razvodniš ne na imena i prezimena nego na tijela koja su svemu strana.

Da pričamo malo o “Ekatarini”. Što glazba grupe zaslužuje?

Ta glazba je svjesno napravljena da ne pripada ničemu. Ona ide od početka uz vjetar. Svako od nas je pod utjecajem svega što se događa i onoga do čega osobno dođe. Svatko je to sve unio i donio i sve je to uzrokovalo neku univerzalnu glazbu koja ne pripada ničemu, koja je samo naša glazba. Bilo što da sviramo to će zvučati kao naše.

Vjerujem da je masovnost koju naša glazba poprima bazirana na našoj snazi. Na onoj svijesti o tome koliko si jak. Toliko će ti se vratiti od te publike. Ljudi se u trenutku zalijepe za jedan dio neke emocije koju svi apsolutno podjednako prepoznaju.

Žao mi je što ne živimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji, što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji pa da neke stvari drugačije funkcioniraju, da se drugačije definiraju. Onda bismo drugačije razmišljali zašto je odnos prema “Ekatarini” bio kakav je bio ili zašto se mediji prema nama tako odnose, je li sve to pravo i pošteno.

Postoji li opasnost da glazba prestane kao pokretački razlog?

Bojim se stalnih izazova našeg svakidašnjeg života, političkih i ekonomskih situacija. Svakog dana smo pred ogromnim iskušenjima u gradskom životu. To je nešto što te lomi. Nemamo neki zacrtan život, osim glazbe tako da svakog trenutka nešto može izletjeti. Međutim, ono nezadovoljstvo koje je kontinuirano vraća te i sve više veže za glazbu, kao jedino mjesto gdje sebi možeš napraviti izlaz i izbor.

Mi nikada nismo mislili, niti nam je ikada bio cilj da udarimo po svemu, da postanemo jednog dana sve ili da jednog dana budemo jedini. Od početka imamo, a vjerujem da će tako ostati, isti razlog – našu glazbu.

Kako bi nekome manje verziranom objasnila “Ekatarinu”?

Svima nam je zajednički taj slavenski gen. Ono što je kod svih različito to je odgoj, priča iz koje je došao. Od krajnje racionalnog i za sve talentiranog Srđana, do krajnje intuitivnog čovjeka kao što je Milan, koji komunicira i radi u glazbi samo preko svoje intuicije, osjećaja. Od moje intimnosti do Bojanove beskonačne maštovitosti. Zato su četiri strane užasno jakog kvadrata koji se stalno i brzo okreće. Kao da je napravio ego na rupe, koji nam odvojeno od nas radi svašta, ali smo svi jako zavisni od njega.

Kako gledaš na iskušenja kroz koja prolazi ovdašnji rokenrol?

Nadam se da će za pedeset godina biti sve u redu. Moj otac je prije pola vijeka, recimo bio u sličnoj poziciji kao ja sada. Pravio je sve iz početka.

Ono što te ne uplaši trajanjem govori koliko si pošten u svemu tome. Nama zapravo nedostaje u svemu nešto što traje. Nešto u što imaš povjerenje da je prošlo iskušenje vremena. Znaš ono, zgrada s natpisom “Osnovano 1789”. Ne postoji nešto što traje, što se pažljivo čuva i odolijeva na pouzdanim temeljima.

Koja vrsta publike vas sluša?

Za nas je emotivan svijet. Ako smo se mi dijelili između “Beatlesa” i “Stonesa”, dilema onih koji nas biraju jest: mi ili Bajaga. S nama dobivaju emotivnost, a s Bajagom lagodnost. I jedno i drugo je jako lijepo.

Kako sada vidiš generaciju beogradskih glazbenika koja se oglasila na početku osamdesetih: “Idoli”. “Šarlo Akrobata”, “Električni orgazam”?

Sve nas vidim malo pohabano. Idoli su jedno veliko odustajanje, što je šteta. Koja (“Disciplina Kičme”) je genije koji tjera i dalje ono što je Gile (“Električni orgazam”) trebao učiniti. Gile se zadovoljio, a Koja nije. Njihovi počeci su slični, a razlozi drugačiji. Milan (“Šarlo Akrobata”. “Katarina II”, “Ekatarina Velika”) svima je nejasan. I poslije deset godina nitko ne shvaća kako on funkcionira i svi komentari na njegov račun proizlaze iz nepoznavanja njega kao ličnosti.

Problem je u tome što na početku to nisu bile grupe prijatelja ili ljudi istog socijalnog porijekla koji su sa zajedničkim razlogom krenuli provesti svoju ideju. Onaj razlog “protiv svega” je ubrzo izgubljen i sada su svi za glazbu, što znači da prihvaćaju u svemu poštovanje nekih zakonitosti. Nisam sigurna da su toga svjesni, bez obzira na to što još živi ta glazbena beskompromisnost.

Vjerovala sam da će se to razvijati. Kako se nitko nije priključio, nitko se nije oplodio, ništa pretvorilo u nešto novo, osim što se iz “Šarla” napravila “Disciplina kičme” i “Katarina druga”. Ništa dalje.

Ljudi koju su u svemu tome medijski sudjelovali također su otišli na neke druge stvari, što objašnjava njih i sudbinu svega.

Je li ti je čudno što je “Ekatarina velika” jedna od rijetkih stvari koje su s podjednakim oduševljenjem jesenas prihvatili Zagreb i Beograd?

Nije mi čudno. Tu se ne radi o politici. Bi li bih ja pjevala o mojoj majci koju sam strasno voljela? Bi li  pjevala o ružama koje mi život čine malo ljepšim? Ubila bih se da pogrešno adresiram neke stvari. Ubila bih se da sviram deset godina i da zbog političke situacije budem prihvaćena od mnogih ljudi. Kakve to ima veze s mojim životom, mojim sviranjem?

Nama se na jako težak način događalo samo ono to smo mi htjeli da nam se dogodi, a to je da naša stvar bude iznad ili pored tekućih stvari. To ljudi izgleda, prepoznaju svuda.

Kako vidiš kraj ovog desetljeća?

Krajnje vrijeme je da se jednom završi. Moj osjećaj osamdesetih je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaka stepenica je sve veća, sve sporije, ali sve sigurnije i definitivnije ka dolje…

Očekuješ li neki lift?

Lift s vjetrom u leđa? Možda već rad,i a da mi ne znamo.

Mogu li te na kraju pitati, kako sebe zamišljaš za deset godina?

Ne mogu vidjeti. Mačke zažmire kada gledaju u budućnost.

IZVOR: NIN, intervju iz 1989. godine

Komentari

komentara