Već sam pogled na ovo dvostruko LP izdanje pobudilo je u meni osjećaj sjete. Vratio me u vrijeme kad smo treperili nad vinilima – LP-jima. Veseli činjenica da su »plejke« opet u modi, da se glazbenici sve češće odlučuju za objavljivanje novih izdanja u tom formatu, a ljubitelji glazbe na njihovu kupovinu. Sve ih je više u prodavaonicama ploča koje su još prije nekoliko godina bile rezervirane gotovo isključivo za CD-ove.


Iako puno diskografskih izdanja u nekoliko posljednjih desetljeća nije objavljeno na LP-ju, mnogi diskofili nikad nisu odustali od gramofona. Uostalom, upravo se originalno izdanje »Tutu« Milesa Davisa u mojoj kolekciji nalazi na polici s pločama, a ne CD-ovima. No, kao i mnoge diskofile koji u svojoj kolekciji već posjeduju taj album, i mene je oduševila nova inačica, ne samo zato što je izvorni album objavljen u remasteriziranom izdanju, nego zato što se radi o dvostrukom stoosamdesetgramskom LP-ju.

Neostvarena suradnja s Princeom

Naime, druga ploča, koja je na ovaj LP uvrštena kao dodatak remaseriziranom izvornom izdanju, donosi neobjavljenu snimku koncerta što ga je Davis sa svojim sastavom održao sredinom srpnja 1986. na jazz festivalu u Nici. Tom prigodom nastupio je s novom postavom. Uz njega svirali su saksofonist Bob Berg, gitarist Robben Ford, klavijaturisti Robert Irving III. i Adam Holzman, bas gitarist Felton Crews, bubnjar Vincent Wilburn i udaraljkaš Steve Thornton. Iako je ostvareno u istom stilu, na to su izdanje uvrštene tek dvije skladbe s albuma »Tutu«: »Portia« i »Splatch«, a među ostalima tu je i obrada skladbe »Human Nature« Michaela Jacksona.

Album »Tutu«, koji je posvetio Desmondu Tutuu, Davis je objavio 1986. za diskografsku kuću Warner Bross. Bilo je to njegovo prvo diskografsko izdanje koje, nakon gotovo tridesetogodišnje suradnje s Columbijom, nije objavio za tog izdavača. Davis je namjeravao ostvariti suradnju s Princeom koji je snimao za Warner Bros. Iako se to nikad nije ostvarilo, namjera je snažno utjecala na njegovo glazbeno stvaralaštvo u tom razdoblju, kao i petnaestak godina prije namjera da surađuje s Jimijem Hendrixom. Bila je to glazba snažno nadahnuta tadašnjom suvremenom pop, R&B, funk i jazz glazbom.
Album je u suradnji s Tommyjem LiPumom producirao i većinu skladbi napisao bas gitarist Marcus Miller koji je već prije surađivao s Davisom. On je nasnimio većinu glazbala, a u pojedinim izvedbama sviraju i drugi poznati glazbenici, među njima multiinstrumentalist George Duke, violinist Michael Urbaniak, klavijaturist Jason Miles i udaraljkaš Paulinho da Costa.

Glazba za osamdesete

U svojoj autobiografiji Miles Davis je izjavio da je upravo Marcus Miller bio njegov najbolji suradnik te da ga iznimno cijeni kao inovativnog glazbenika. U razgovoru što smo ga vodili prije nekoliko godina, Miller je govorio i o snimanju te ploče.
– Milesovi fanovi, koji su obožavali ono što je svirao u šezdesetima, bili su ogorčeni onime što je radio u sedamdesetima. Pitali su se što on to radi. Govorili su da zvuči užasno i da ne žele to slušati. No, on je stvorio novu glazbu. Tada, u osamdesetima, vratio se, obukao drukčiju odjeću, promijenio frizuru… – kaže Miller.
To me ponukalo da napišem nešto za njega, upravo zato što je Davis uvijek bio za promjene. Kad je ljudima iz diskografske kuće Warner Bros. rekao da želi snimiti album, oni su me nazvali i predložili da napišem skladbe. Rekli su da želi napraviti nešto novo. Pomislio sam da to ne treba biti novi »Kind of Blue«, jer Miles je tada imao šezdeset godina. Trudio sam se napraviti zanimljiv album s iskrenom glazbom. Skladao sam djela za osamdesete: tehno, drum machine, vokali preko sintisajzera: aaaaa aaaaa. Miles je rekao (oponaša Milesov šaptajući glas): »Sranje! Što je to?« Rekao sam: »To je sampler.« »Sampler!? U redu, nastavi s tim!« Nije se bojao. Pokazao sam mu glazbu i rekao kako sam zamislio izvedbu. Gledao je u note i nije ništa pitao, iako je glazba bila potpuno drukčija, suvremena. Nije postavio niti jedno pitanje – rekao je tada Miller.

Dva Grammyja

Album »Tutu« bio je podjednako osporavan i hvaljen, no danas je poznato da je to jedno od najpoznatijih Davisovih diskografskih izdanja. Miller je o tome rekao:
– Bio sam iznenađen sjajnom reakcijom glazbene javnosti. Ipak, čudno, ali prva osoba koja me nazvala rekla je da joj se taj album ne sviđa. Poslije su mi još dvije osobe rekle da im se album ne sviđa. Pomislio sam da je to dobar znak jer do tad me nitko nije nazivao da mi kaže da mu se ne sviđa nešto što sam radio. Znao sam da sam napravio nešto drukčije, nešto što ljudi nisu očekivali. To je bilo dobro. Bilo mi je važno da se glazba svidjela Milesu. Rekao je: »Da, to je sjajno! Divno. Napravi još nešto! Nastavi!«
Miller je uspješno nastavio samostalnu karijeru, a i poslije je surađivao s Davisom, no nikad tako uspješno kao za album »Tutu«. Za tu su ploču 1987. dodijeljene dvije nagrade Grammy. Dobili su je Davis za najbolju jazzističku instrumentalnu solističku izvedbu i Eiko Ishioka za najbolju naslovnicu, koristeći sjajne fotografije Irvinga Penna.

Komentari

komentara