Ploča »Drones« (Dronovi), sedmi studijski album kultnog britanskog sastava Muse ne donosi ništa revolucionarno, ali ne treba nimalo sumnjati da će oduševiti njihove brojne fanove.

 

Jedna od najiščekivanijih ploča 2015. godine konceptualni je album koji kroz 12 pjesama i 52:40 minuta glazbe nudi priču o mračnoj budućnosti u kojoj ljude kontroliraju roboti (dronovi). Svoju »Terminator sagu« Matt Bellamy, pjevač i glavni tekstopisac grupe, gradi oko priče o vojniku budućnosti kojemu strojevi već kontroliraju svijest i pretvorili su ga u nemilosrdnog ubojicu koji hladnokrvno, budući da nema osjećaja i da je »mrtav iznutra« (»Dead Inside«) izvršava svako naređenje (»Psycho«) da bi nakon buđenja svijesti (»The Handler«) pobjegao i organizirao pobunu (»Defector«, »Revolt«) koja je, na žalost, kratkog vijeka jer na kraju mašine pobjeđuju pa u završnoj »Drones« saznajemo kako su mu dronovi poubijali sve članove obitelji, a on se, kao u prvoj pjesmi albuma, pita nije li i on mrtav – iznutra.
Iako bi apokaliptična slika svijeta budućnosti mogla biti posljedica opće dehumanizacije, Muse ipak jasno daju do znanja tko je glavni krivac za taj put u mračno sutra. Jasno je to iz pjesme »Reapers« u kojoj se spominje CIA, a iz stiha »vladate lažima i prevarom, a svijet je na vašoj strani« nije teško iščitati kako misle na SAD. No, isto tako Bellamy u SAD-u vidi i rješenje tog problema čemu mu služi snimka govora Johna F. Kennedyja iz 1961. godine, nakon koje slijedi pjesma »Defector« koja završava riječima tog američkog predsjednika da čovjek mora biti ono za što je rođen – slobodan i nezavisan («..man will be what he was born to be: free and independent«). Nažalost, usprkos pokušaju pobune i otpora, sretnog završetka nema i završni stihovi djeluju vrlo depresivno i pesimistički jer iznova pod kontrolu svijesti stavljen vojnik »može ubijati iz sigurnosti svog doma služeći se dronovima. Amen« (Now you can kill from the safety of your home. With drones.  Amen«).
Mračni science fiction nije ništa novo za Muse koji su samo na prvom albumu govorili o osobnim temama da bi već na »Origin of Symmetry« (2001.) obradili temu straha zbog razvoja tehnologije, u »Absolution« (2003.) prvi put dali apokaliptičnu viziju budućnosti čega su se dotakli i na albumu »The 2nd Law« (2012.) dok su na možda i svom najboljem ostvarenju »Black Holes and Revelations« (2006.) govorili o užasima rata, a »Resistance (2009.) je bio njihov poged na čuveni Orwelov roman »1984.«. Naravno, svaka dobra SF priča svoj odraz ima i u sadašnjosti, a u slučaju »Drones« to je koncept cijele priče jer Bellamy kroz niz stihova jasno ukazuje na to kako je neaktivno promatranje svega što se događa pout u poraz cijele ljudske vrste, a najuspješnije i najdirektnije to iznosi kroz pjesmu »The Dead Inside« koja govori o gubitku osjećaja i početku dehumanizacije dok »Mercy« itekako možemo shvatiti kao pjesmu o tome da u ovom suvremenom kaotičnom svijetu tog osjećaja jednostavno nema zahvaljujući čemu se ljudski rod polako približava svijetu strojeva. Amen.
Kao što su u sferi lirike ostali na poznatom terenu, tako i na području glazbe The Muse ne nude ništa bitnije novo, a to znači da uspijevaju spojiti svoje temeljne prog i psihodelični rock odrednice s ostalim glazbenim rock izrazima, od elektro rocka do hard rocka, heavy metala do klasike ili pak srednjovjekovnih a capella napjeva kakve čujemo u završnoj »The Drones«. Tako uvodna »Dead Inside« počinje, sukladno temi kontrole svijesti, s puno eletronike, a kad se uključe gitare i sve krene u rock vode onda Bellamy u (pre)velikoj mjeri sliči na Bono Voxa. »Psycho«, jedan od ponajboljih trenutaka albuma, ima odličan hard rock početak i puno horror ozračja kakvog zna stvoriti Marylin Manson. Zasluge za žestinu svakako zaslužuje odlični producent John »Mutt« Lange čuven po radu s grupom AC/DC i sličnim teškašima, a da je radio s tim australskim maherima itekako se osjeti u odličnoj »Reapers« na kojoj se u početku čini da gitaru svira nestašni AC/DC Angus Young. »The Handler« i »Defector« nastavljaju s tim teškim rifovima i mračnom bukom jasno podsjećajući kako je Nirvana grupa koju The Muse najviše cijene, a »Revolt« je puno energičnija i veselija, bliska zvuku grupe Queen, kao što je u sanjivoj »Aftermath« nemoguće pri uvodnim gitarama ne pomisliti na Marka Knopflera i Dire Straits. Pretposljednja pjesma, tema »The Globalist«, njihov je »maturalni rad« na ovoj ploči i predstavlja sukus svega što su htjeli reći pri čemu kod više od 10 minuta dugu skladbu spajaju najraznorodnije glazbene izraze – sve kreće zvižudukanjem i vestern gitarama znanim iz filmova za koje je glazbu pisao Enio Morricone, a potom u ovoj mini operi čujemo psihodeliju, grunge, heavy metal…Radiohead, Nirvanu, Pink Floyd…
Dronovi su, dakle, sletjeli a kakve će reakcije biti tek će se vidjeti. Prve ocjene kritike mahom su pozitivne i na Metacritic listi The Drones je osvojio 81 od mogućih 100 bodova. Ovoj grupi vjerni fanovi album će, nedvojbeno je, prihvatiti bez zadrške jer predstavlja logičan nastavak njihova rada, a The Muse bi lako mogli steći i nove sljedbenke, djelomično i stoga što su u odnosu na neke ranije radove »Drones« nude bazičnom rocku bližu, pitkiju i pjevniju glazbu. No, ono što je kod ovog albuma najbitnije – usprkos možda malo pretenciozno zamišljenom okviru i već poznatoj temi – nedvojbeno je činjenica da Muse, za razliku od velike većine drugih grupa, nastoje kroz svoje pjesme biti angažirani i kritični. Rock (i pop) nije samo zabava, uspješno poručuju »Drones«.

Komentari

komentara