Treba li uopće čuditi što je u ovo vrijeme godine kada se svode računi i podvlače crte opet bilo prilično teško odabrati 10 najboljih stranih albuma?

Prošle je godine inozemna glazbena ponuda bila iznimno bogata i raznovrsna, što vrijedi i za prilično živahnu domaću i regionalnu glazbenu scenu, koja, međutim, nije predmet ovog izbora. Inozemna glazbena ponuda, ako ćemo iskreno, zapravo dugo nije bila ovako izdašna. Nije tajna da umjetnost voli kaos, a današnji svijet, kao što vidimo, postaje sve kaotičniji i nekontroliraniji. U glazbenom se svijetu ove godine pojavilo ili etabliralo nekoliko važnih novih imena, poput, recimo, Idles, a bilo je i zapanjujućih uskrsnuća starih i već pomalo zaboravljenih imena, poput, primjerice, Petera Perretta ili The Dream Syndicate.

Popis je relativno kratak i na njemu nije bilo mjesta za neke albume, kao što su, recimo, »Masseduction« St. Vincent ili povratnički »American Dream« koji potpisuju James Murphy i njegov LCD Soundsystem, bez kojih je teško zamisliti većinu ovogodišnjih izbora najboljih albuma. Razlog je jednostavan: ovo je osoban i – ako je to uopće potrebno naglašavati – subjektivan izbor, koji ne pretendira udovoljiti nijednom drugom kriteriju ili ukusu osim vlastitome, nadajući se da će ljubiteljima glazbe biti možda tek smjerokaz u njihovom vlastitom glazbenom istraživanju i otkrivanju.

1. Mount Eerie – »A Crow Looked at Me«

2553819Smrt je, uz seks, jedna od najvećih opsesija rock and rolla. Ta se opsesija – opsesija smrću – ne iscrpljuje samo u mitu o (pre)brzom umiranju rock and roll zvijezda, koje, kao što je zapisano u tom mitu, žive brzo i umiru mladi. Mnogo je pjesama u rock and rollu napisano o smrti, ali način na koji je na svom albumu »A Crow Looked At Me« smrt dočarao američki kantautor Phil Elverum, koji na sceni djeluje pod imenom Mount Eerie, doista je jedinstven i neponovljiv.

Baš kao što Elverum kaže u prvom stihu prve pjesme na tom veličanstvenom albumu, smrt je stvarna. Ona znači da nekoga tko je bio tu više nema, što nije stvar o kojoj bi trebalo pjevati ili stvarati umjetnost. Svojim bolećivim glasom, praćen minimalističkim instrumentarijem – akustičnom gitarom, klavirom i kompjutorom, koje je uglavnom sam odsvirao, programirao i snimio – i to bez ikakvog peglanja i uljepšavanja (na albumu se čuju i šum pojačala i pucketanje parketa), Elverum je doista opjevao stvarnu smrt, odnosno smrt svoje supruge, kanadske kantautorice Genevieve Gosselin.

U proljeće 2015. godine, neposredno nakon rođenja njihove kćerkice, ona doznaje da boluje od neoperabilnog raka gušterače, od kojeg prema podacima američkog društva za rak 80 posto pacijenata umire u roku od godinu dana. Elverum i Genevieve pokreću crowdfunding kampanju za prikupljanje sredstava za liječenje, no bolest je brža i Genevieve umire u srpnju sljedeće godine, u 35. godini.

U tim okolnostima nastaje »A Crow Looked At Me«, kao Elverumov bolni oproštaj od supruge, kojoj se kroz cijeli album neposredno obraća, opisujući male i bolne životne situacije, i to na neizrecivo bolan i potresan način. Učinak je nadrealan u svojoj surovoj i bolnoj realnosti, koji je teško riječima opisati. Album je snimljen sobi u kojoj je umrla Genevieve Gosselin.

»A Crow Looked At Me« zato je jedinstveno djelo u cjelokupnom rock and rollu, a kamoli u Elverumovom opusu. Riječ je o introspektivnom i pomalo hermetičnom autoru, koji je kao Mount Eerie dosad snimio desetak zanimljivih albuma, a u glazbenom smislu Elverum je pomirio akustični folk i elektroniku. I ranije je Elverum nadahnutim stihovima znao postavljati egzistencijalistička pitanja, ali nikad nije stvorio ovako snažno i nezaboravno djelo kao što je »A Crow Looked At Me«.

Riječ je o, podvucimo još jednom, jedinstvenom i neponovljivom albumu, koji će svojom autentičnošću i upečatljivošću na trenutke podsjetiti na nevjerojatni »Benji« Sun Kil Moona, u kojem Marku Kozeleku na ovaj ili onaj način stradava barem pola uže i šire obitelji, ili album »Carrie & Lowell« na kojem Sufjana Stevensa na potresan način opisuje smrt svoje majke, ili također životno bolni »Skeleton Tree« Nicka Cavea, koji je nastao pod dojmom smrti Caveova sina, ali samo po onom neponovljivom osjećaju stvarnog bola, odnosno neposrednosti i iskrenosti kojima su impregnirana ta glazbena djela. »A Crow Looked At Me« nije od onih albuma koji se slušaju često, ali se zato nikad ne zaboravljaju.

2. Ryan Adams – »Prisoner«

2553900I zadnji album američkog kantautora Ryana Adamsa »Prisoner«, jednog od najboljih u njegovoj bogatoj karijeri, posvećen je gubitku, ali ne povodom smrti, nego zbog odlaska voljene osobe. »Prisoner« je, naime, snažan »breakup« album, poput, recimo, legendarnog albuma »Blood on the Tracks« Boba Dylana. Adams otkriva bol i patnju kroz koje je prolazio tijekom mučnog raskida sa suprugom Mandy Moore, također pjevačicom i glumicom. Na tom albumu Adams na unikatan način pomiruje svoje alt-country korijene i suvremeni rock, ali to čini sebi svojstvenom energičnošću i emocionalnošću, kojima se izdvaja od većine svojih glazbenih i autorskih suvremenika.

Ako osnovnoj verziji albuma »Prisoner« dodamo i proširenu – »Prisoner: End of the World Edition« – i ako na njih gledamo kao na cjelinu, a riječ je o dodatnih 18 pjesama, koje su objavljene kao B strane singlova na kojima je svaka pjesma obične verzije albuma, onda je slika o ovom jedinstvenom djelu potpuna.

3. Protomartyr – »Relatives In Descent«

2553971Za sve one koji su u glazbenom smislu, poput potpisnika ovih redaka, stasali u osamdesetim godinama, post-punk sastav Protomartyr na svom zadnjem albumu »Relatives In Descent« zvučat će prokleto nostalgično i istodobno tjeskobno i tužno, budeći spomen na njujoršku punk/noise scenu osamdesetih i bendove poput Sonic Youth i Television, ali i na britanske post-punk sastave poput The Fall i Joy Division.

Objašnjenje se vjerojatno skriva u činjenici da Protomartyr dolaze iz Detroita, nekadašnjeg industrijskog diva, koji je u međuvremenu doživio potpuni industrijski, društveni, financijski, a dakako i socijalni kolaps. Taj kolaps odzvanja u pozadini svakog tona i stiha što ga je na albumu otpjevao Joe Casey, tekstopisac i pjevač Protomartyra, koji stoji iza ovog neuobičajeno angažiranog i istodobno oporog i tužnog albuma, koji svjedoči u kakvom svijetu živimo.

4. Idles – »Brutalism«

2553880Idles dolaze iz Bristola na jugozapadu Engleske, a radi se o bendu koji bijes i bunt podiže na novu razinu. Idles je najjednostavnije opisati kao punk bend, premda time nećemo obuhvatiti kompleksnost njihove poetike, pristupa i zvuka.

Njihov prvijenac »Brutalism« najbolji je ovogodišnji komad neponovljivo žestoke svirke i brutalne poezije, koja beskompromisno obračunava sa surovom engleskom stvarnošću, a pritom je i duhovita, što je, morate priznati, rijetkost među današnjim glazbenicima. Svoj prvi mini album morali su sami financirati, a »Brutalism« je jedinstven i po tome što se na tom iznimnom albumu – ne ponavljaju. Svaka pjesma je priča za sebe, lako pamtljiva, a melodije jednostavne, što je za taj žanr iznimna rijetkost.

5. Margo Price – »All American Made«

2553929Premda na svom drugom albumu »All American Made« Margo Price nije više onako brutalno direktna kao na svom fenomenalnom prvijencu »Midwest Farmer’s Daughter«, »All American Made« potvrđuje kako je riječ o jednoj od najzanimljivijih novih kantautorica.

Dok »Midwest Farmer’s Daughter« predstavlja odraz očaja osobe koja još osjeća strah da nikad neće prerasti prljave krčme po američkoj zabiti po kojima je morala svirati da bi preživjela, »All American Made« smireniji je i samopouzdaniji album, ne u lošem smislu tih riječi, i drukčiji od prvoga, što ne znači i da je lošiji od njega. »All American Made« produciran je mekše i bogatije od pomalo šturog prethodnika, što sve zajedno stvara potpuniji dojam, iako je svijet Margo Price i dalje isti onaj deziluzionirani i slomljeni svijet današnje Amerike.

6. Jason Isbell and the 400 Unit – »The Nashville Sound«

2553940Jason Isbell, bivši član južnjačkog alternativnog country rock sastava Drive-By Truckers, u jednom je trenutku odlučio je krenuti svojim putem. Zahvaljujući toj odluci iza Isbella je već nekoliko fenomenalnih albuma, poput, recimo, programatskog južnjačkog »Southeastern»-a, albuma na kojem se Isbell profilirao kao jedan od glavnih i vodećih autora novog kantautorskog vala, a zatim i predzadnjeg albuma »Something More Than Free«, na kojem Isbell nastavlja istim putem. »The Nashville Sound« je snažan iskorak prema klasičnom rocku, premda opet sa snažnim južnjačkim pečatom.

Isbell se ovdje opet predstavlja kao prvorazredan autor, sa snažnim talentom za pričanje priča, u pravilu s autobiografskom notom, ali i s istančanim osjećajem za melodiju.

7. Peter Perrett – »How The West Was Won«

2553816Fenomenalan album »How The West Was Won« Petera Perretta, nimalo slučajno, počinje stiliziranom riffom Reedove »Sweet Jane«, što je simbolična Perretova posveta njujorškom velikanu na ovom neočekivanom i gotovo nevjerojatnom glazbenom uskrsnuću.

Perretta pamtimo kao pjevača legendarnog britanskog punk-glam sastava The Only Ones s konca sedamdesetih, a on je i autor njihovog najvećeg i jedinog hita »Another Girl, Another Planet«. Odonda se o Perrettu nije puno čulo, a znamo da se jedno vrijeme borio i s ovisnošću. No kada se očistio Perrettu je ponovno proradio kreativan živac, koji stoji iza albuma »How The West Was Born«. Snimljen je u studiju Raya Davisa, još jednog Britanca u Americi, a Perrettu su u studiju pomagali njegov sin, čija je distorzirana gitara kontrapunkt Perrettovom nonšalantnom vokalu. Učinak je nevjerojatan, baš kao i Perrettov povratak.

8. The War On Drugs – »A Deeper Understanding«

2553895Album »A Deeper Understanding« možda nije toliko uvjerljiv kao što je to bio fenomenalni prethodnik »Lost in Dream«, ali i dalje je riječ o odličnom albumu i fenomenalnom bendu, jednom od najboljih u ovom desetljeću.

Ponovno se radi o albumu sa snažnim pečatom gitarista, pjevača i autora Adama Granduciela, koji se bravuroznom svirkom ovdje izdiže iz dosadašnjeg indie okružja i približava tzv. prog rocku, što je već neko vrijeme vidljivo i u slučaju Ryana Adamsa, očito pod snažnim utjecajem američke glazbe sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.

9. The Dream Syndicate – »How Did I Find Myself Here«

2553827Nemoguće je u jednoj ili dvije rečenice opisati važnost The Dream Syndicate, benda koji je osamdesetih godina na unikatan način povezao energičnost i senzibilitet post-punka i novog vala s tradicionalnim gitarističkim zvukom i bogatom američkom singer-songwriter tradicijom. Ukratko, riječ je o melodičnoj i istodobno energičnoj glazbi, čija se nit kasnije nastavila nizom žanrova i stilova, koje bismo danas mogli podvesti pod zajednički kišobran Americane. The Dream Syndicate su, dakle, bili pioniri tog žanra, a Steve Wynn, jedan od njegovih glavnih kreativaca, i nakon raspada benda koncem osamdesetih nastavio je bogatu i raznovrsnu karijeru, objavivši do danas niz odličnih albuma.

I nakon toliko vremena Winn je odlučio provjeriti tinja li još stara iskra, okupivši originalnu postavu The Dream Syndicate. Rezultat je trijumfalan: »How Did I Find Myself Here« je istodobno pametan i osjećajan, melodičan i čvrst. Baš kao što treba.

10. Bonnie »Prince« Billy – »Best Troubador«

2553882Ploča »Best Troubador« nije ni prijelomni ni najvažniji album Willa Oldhama, jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih suvremenih američkih kantautora, trubadura, koji nastupa pod umjetničkim imenom Bonnie »Prince« Billy.

Riječ je o onoj vrsti umjetnika koji radi samo ono što želi i onako kako želi. »Best Troubador« nije ni njegov najbolji album, ali je jedan od najemotivnijih i najdirljivijih. Riječ je o Oldhamovom oproštaju s prošle godine preminulim Merleom Haggardom, čije je pjesme obradio na ovom albumu. Zapravo, navodno je Oldham pripremao album posvećen legendarnom Hagu i prije nego što je ovaj umro, a onda ga je, nakon njegove smrti, pretvorio u dirljiv hommage glazbenom velikanu. Oldham je tome opet pristupio na jedinstven i sebi svojstven način. Odabrao je u pravilu manje poznate Haggardove pjesme, koje također svjedoče o velebnosti njegova opusa, koje je obradio nevjerojatno toplo i neposredno, snimivši ih u kućnoj atmosferi, uglavnom uživo, što pojačava dojam intimnosti i posvećenosti.

 

Komentari

komentara