Studeni 2015. ostat će, na žalost, trajno upamćen kao mjesec u kojem se dogodila jedna od najvećih tragedija u povijesti rock glazbe.

Teroristički napad na pariški Bataclan napad je na naciju koju ne povezuju jezik, granice, religija ili ustavno-pravni poredak svojstven tvorevinama kao što su države već duh, svjetonazor, stil života u kojem ljubav prema glazbi i umjetnosti općenito te njena konzumacija zauzimaju važno, ako ne i središnje mjesto.

Naciju kojoj po svim parametrima, zajedno s hodočašćima na koncerte po Europi, i sam pripadam i utoliko pariška tragedija, uz suosjećanje, budi i onu stravičnu spoznaju opipljivosti – to se moglo dogoditi i meni, mojim prijateljima, poznanicima, bendu koji volim ili u kojem sviram…

Bataclan je, kao i londonski Roundhouse, Hammersmith Appollo ili Shepherd’s Bush Empire, amsterdamski Paradiso ili Melkweg, ili pak zagrebačka Tvornica, riječki Pogon kulture, svejedno, jedno od mjesta na kojem se posjetitelji osjećaju sigurno, na poznatom teritoriju, među „svojima“, a jedino loše što se tu moglo dogoditi, mislili smo do sada, bila je loša svirka.

Nakon 13. studenoga to se definitivno promijenilo, a jedno od pitanja na koje ćemo vrlo brzo dobiti odgovor jest u kolikoj će mjeri događaj u pariškom klubu utjecati na budućnost živih nastupa bendova u Europi, dinamiku turneja, posjećenost klubova, uskoro i festivala čija sezona kreće krajem proljeća.

Pojačane mjere sigurnosti u pojedinim europskim klubovima već su se počele provoditi ili su najavljene, nešto turneja je otkazano, ali većina izvođača, kao i sami konzumenti glazbe, pokušavaju nastaviti sa životom kakvog su vodili prije pariške tragedije. Nastavak takvog života scenarij je kojeg svi priželjkujemo i u kojem ćemo, ako želimo da se realizira, morati i samo participirati, unatoč poljuljanom osjećaju sigurnosti. I Bataclan će se s vremenom ponovno otvoriti, a Eagles of Death Metal već su najavili da će koncert u tom klubu dovršiti.

Ako je ubojstvo na koncertu Rolling Stonesa u Altamontu 1969. bilo otrežnjujuće iskustvo za hippie generaciju, napad na Bataclan, kao i kafiće i restorane u pariškom boemskom kvartu, na neki je način otrežnjenje za indie/hipstersku ili kako ćemo već označiti današnju generaciju konzumenata pop kulture. Dokaz da se zlo ne događa nekome drugome i da miroljubiv svjetonazor, izbor društva, mjesta i sadržaja za zabavu nisu nikakva garancija života u neprobojnom balonu. Sve to zajedno ne smije, međutim, biti razlog za malodušje i defetistički stav jer to bi doista bila pobjeda onih koji su napali Bataclan i njihovih ideologa.

Svijet je konfuzno i nasilno mjesto, toga ne možemo ne biti svjesni, a događaji poput ovih dokazuju da prostor naše osobne slobode ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Međutim, upravo se zbog toga za njega valja stalno i iznova boriti.

Komentari

komentara