Ne možemo pogriješiti ako kažemo da je godinu na izmaku u glazbenom smislu obilježila smrt, što se ponajprije odnosi na odlazak Davida Bowieja na početku godine, a onda i Leonarda Cohena pri njezinom kraju. I jedan i drugi glazbeni velikan, i Bowie i Cohen, napustili su svijet ostavivši za sobom velike albume koji su se u najvećoj mjeri bavili upravo smrću. Tu je svakako i zaseban slučaj Nicka Cavea, koji je također bio prisiljen nositi se s teretom smrti, i to vlastitog sina, 15-godišnjaka, što je rezultiralo jednim od najljepših albuma u cjelokupnoj Caveovoj karijeri.

No, nije smrt jedino što nas je pratilo u 2016., glazbeno sjajnoj i plodonosnoj godini. Bila je to i godina novog života, osobito za albume, kojima su prije nekoliko godina prognozirali polaganu, ali neumitnu smrt, no albumi i dalje predstavljaju glavni oblik komunikacije muzičara i autora s publikom. Bila je to i godina u kojoj su gramofonske ploče po broju prodanih primjeraka napokon pretekle digitalne formate, što je svakako još jedan fenomen našeg vremena, koji tek treba dobiti svoje uvjerljivo i razumno objašnjenje.

 

Car Seat Headrest, »Teens of Denial«

Iza imena Car Seat Headrest zapravo se krije mladi Will Toledo, tako da je Car Seat Headrest, zapravo, one man bend, i to čudesan. Zvuči prilično nevjerojatno, ali »Teens of Denial«, album na kojem Toledo ponovno istražuje ključne dileme svoje adolescencije, zapravo je njegov 11. album u svega nekoliko godina. No dok je većina ranijih albuma snimljena kod kuće, u improviziranim uvjetima, »Teens of Denial«, kao i njegov prethodnik iz prošle godine »Teens of Style«, snimljen je za Matador, i to u pravom studiju, s pravim producentom i bendom, s impresivnim rezultatom. Ono što smo prošle godine na istom mjestu i s istim ovim povodom pisali za Courtney Barnett i njezin album »Sometimes I Sit and Think, And Sometimes I Just Sit«, a pretprošle za Parquet Courts i njihov album »Sunbathing Animal«, sada vrijedi za Car Seat Headrest i »Teens of Denial«. Uzbudljivo i nabrijano, melodično i bučno, istodobno. Savršen album.

Nick Cave, »Skeleton Tree«

»Skeleton Tree«, 16. album Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa, jedan je od onih albuma koji nisu rezultat redovite i uobičajene umjetničke produkcije i osobnog izbora. Riječ je o jednom od onih djela koja su se jednostavno morala dogoditi, poput vulkana, kao što je to, recimo, slučaj s 15. albumom Boba Dylana »Blood on the Tracks«. No dok se u slučaju slavnog Dylanovog albuma radilo o brutalnom izljevu emocija zbog turbulentnog prekida ljubavne veze, koda Cavea je riječ o osobnoj tragediji. Istini za volju, snimanje albuma »Skeleton Tree« započelo je prije nego što je njegov 15-godišnji sin Arthur u srpnju prošle godine poginuo pavši s jedne litice u Brightonu, gdje Cave živi sa svojom obitelji, no jasno je da je upravo taj strašni događaj dao pečat cijelom albumu. »Skeleton Tree« je veličanstven album boli, patnje i neopisive, razarajuće tuge, koja se, kako album odmiče kraju, polako pretvara u ljubav i nadu.

Leonard Cohen, »You Want It Darker«

I oproštajni album legendarnog kantautora Leonarda Cohena »You Want It Darker« neraskidivo je povezan sa smrću, ali autorovom. Cohen se u jednom trenutku, nekoliko tjedana uoči izlaska albuma, čak javno požalio da osjeća kako se smrt primiče i da vjerojatno neće uspjeti dovršiti album. Ali uspio je. Cohen je pod svoje stare dane bio prisiljen intenzivno raditi i stvarati jer mu je njegova menadžerica opustošila bankovni račun, tako da je u posljednjem desetljeću stvorio nekoliko izvrsnih i nezaboravnih albuma, no čini se da ih »You Want It Darker« svojom atmosferom i dubinom svojih stihova nadvisuje. »You Want It Darker« jedan je od najboljih Cohenovih albuma u cijeloj karijeri, tako da je riječ o više nego dostojanstvenom oproštaju velikog pjesnika, jer ne zaboravimo da je Cohen ponajprije pjesniku, kojem su njegovi albumi samo produžetak njegove poezije.

 

David Bowie, »Blackstar«

Skoro sve što je napisano za Cohena vrijedi i za Davida Bowieja i za njegov oproštajni album »Blackstar«, sigurno najbolji koji je snimio još od albuma »Scary Monsters« s početka osamdesetih. Riječ je o Bowiejevom epitafu, i to doslovnom, budući da je album, vjerojatno namjerno, objavljen samo dva dana prije nego što je objavljeno da je Bowie umro. »Blackstar« je glazbeno uzbudljiv i neobičan, avangardan u pravom smislu te riječi, album snažne atmosfere i izrazite kompleksnosti, prožet jazzom i drugim glazbenim stilovima i utjecajima, što je oduvijek bila jedna od Bowiejevih posebnosti. Iako, dakako, nije riječ o njegovom najboljem djelu, »Blackstar«, međutim, nije ni daleko od njih. I na samom kraju, naime, Bowie  je još jednom, kao i toliko puta do sada, uspio biti barem nekoliko koraka ispred – i iznad – svih ostalih.

Iggy Pop, »Post Pop Depression«

Iako Iggy Pop nije umro, niti mu je itko umro, »Post Pop Depression« najvjerojatnije je njegov oproštajni album, budući da je sam Pop nedavno jasno dao do znanja kako je vrijeme za mirovinu. Ako se takve najave o umirovljenju istinske rock and roll životinje doista obistine, onda će jedna velika karijera biti zaokružena na iznimno dostojan način. Jer »Post Pop Depression« najbolji je Iggyjev album zadnjih dvadesetak godina, zaokupljen vječnim rock and roll temama. Svojim konceptom i stilom album nas vraća na početak i na prve Iggyjeve solo albume, »Idiot« i »Lust for Life«, koji su vjerojatno i njegovi najbolji albumi. Producentsku ulogu koju je na tim albumima odigrao David Bowie na »Post Pop Depression« igra Josh Homme iz Queens of the Stone Age, koji, naravno, nije Bowie, niti to pokušava biti, ali je odlično odradio ovaj posao, čime je Iggyjev zaključni album dobio snažan Hommeov pečat, osobito u glazbenom smislu.

Margo Price, »Midwest Farmer’s Daughter«

»Midwest Farmer’s Daughter«, prvijenac Margo Price, stigao je, kako je sama Price ispričala u jednom intervjuu, taman u trenutku kada je njegova autorica pomislila da je sve izgubljeno i da će se njezin život country pjevačice nastaviti u beskrajnom nizu nastupa po prljavim krčmama u američkoj zabiti, u alkoholu, bez diskografskog traga i u poluanonimnosti. Međutim, u tom se trenutku pojavljuje Jack White, koji je prepoznao talent Margo Price. Whiteova izdavačka kuća Third Man Records objavila je »Midwest Farmer’s Daughter«, koji je snimljen u Sun studiju u Memphisu, i to u samo tri dana, lansiravši Margo Price kao nadu novog countryja. Tome se ne trebamo čuditi, s obzirom na to da je »Midwest Farmer’s Daughter« svojevrsna posveta Loretti Lynn i osobito njezinom albumu »Coal Miner’s Daughter«, a upravo je Jack White s Lorettom Lynn 2004. godine snimio izvrstan album »Van Lear Rose«, jedan od najboljih u njegovoj karijeri. Country glazba Margo Price autentična je i jako tradicionalna, pomalo sirova, ali istodobno i suvremena, s obzirom na autobiografski karakter njezinih pjesama.

PJ Harvey, »The Hope Six Demolition Project«

»The Hope Six Demolition Project«, zadnji album britanske kantautorice Polly Jean Harvey, možda ipak nije ravan njezinom prošlom remek-djelu »Let England Shake«, objavljenom 2011. godine, ali »The Hope Six Demolition Project« nesumnjivo je snažan album iznimno potentne autorice, koja je trenutačno na svom glazbenom vrhuncu. Za razliku od svog prethodnika, koji je u cijelosti posvećen krvoproliću u Prvom svjetskom ratu, »The Hope Six Demolition Project« bavi se današnjicom. Album je nastao kao dio šireg umjetničkog projekta na kojem je nadarena glazbenica surađivala s ratnim fotoreporterom Seamusom Murphyjem, u sklopu kojeg je zadnjih nekoliko godina provela u Afganistanu, na Kosovu i u Washingtonu, a sve pjesme na albumu »The Hope Six Demolition Project« rezultat su tog jedinstvenog iskustva i kritičkog promišljanja i bavljenja obespravljenim, siromašnim i deprivilegiranim dijelom našeg svijeta. »The Hope Six Demolition Project« jedinstven je i u glazbenom smislu. Riječ je o njezinom najraznovrsnijem i najmelodičnijem albumu, što je rezultat ponovne kolaboracije sa stalnim glazbenim partnerom Johnom Parishom, zatim prezimenjakom, multiinstrumentalistom i producentom Mickom Harveyjem, nekadašnjim prvim suradnikom Nicka Cavea, kao i australskim producentom Floodom, koji je u berlinskom Hansa studiju snimao albume Nicka Cavea i U2.

Parquet Courts, »Human Performance«

Bruklinski kvartet Parquet Courts jedan je od najboljih i najproduktivnijih novijih bendova, a njihov treći album »Human Performance« najzrelije je i najrafiniranije njihovo djelo, sjajno odsvirano i još bolje producirano. Iako su se Parquet Courts na »Human Performance« stilski donekle odmaknuli od punk korijena i svoja prva dva albuma, pa tako sada na novom albumu možemo prepoznati snažne utjecaje psihodeličnog i art rocka, i dalje je prisutan prepoznatljiv njujorški senzibilitet, koji je bio karakterističan i za drugi album »Sunbathing Animal«, i ovaj put utjelovljen u utjecaju bendova poput Television ili, još više, Velvet Underground.

Wilco, »Schmilco«

Baš kad smo pomislili da će se čikaški Wilco i Jeff Tweedy kao njegova glavna kreativna snaga utopiti u srednjostrujaškom fusionu, jako daleko od americane s njihovih početaka, što je osobito došlo do izražaja na njihovom pretposljednjem albumu »Star Wars«, stigao je »Schmilco«. Iako je »Schmilco«, što valja shvatiti kao kuriozitet, snimljen u istom studiju i u isto vrijeme kada i »Star Wars«, riječ je o potpunom zaokretu u odnosu na ono što je Wilco radio zadnjih desetak i više godina. »Schmilco« je, naime, pretežno akustičan album, introspektivan i autobiografski, intiman i neposredan, snimljen bez previše dotjerivanja, minimalistički, tako da na »Schmilco« slobodno možemo gledati kao na još jedan Tweedyjev solo album, i to najbolji dosad.

Razni izvođači, »Southern Family«

Iako Jason Isbell nije objavio novi album nakon izvrsnog »Something More Than Free« iz prošle godine, tako da se njegov album nije mogao naći u ovom izboru najboljih ovogodišnjih albuma, on je u njega ipak ušao putem iznimnog kompilacijskog albuma »Southern Family«, na kojoj je poznati nešvilski producent Dave Cobb, koji stoji iza najboljih autora nove generacije američkog tradicionalnog ili alternativnog countryja, poput Jameya Johnsona, Chrisa Stapletona i Sturgilla Simpsona, okupio perjanice ovog novog glazbenog vala. Upravo Isbellova amblematska pjesma »God Is a Working Man« predstavlja jedan od kreativnih vrhunaca ove kompilacije, koja okuplja nove nade novog countryja i americane, poput Johna Paula Whitea, Brenta Cobba, Mirandu Lambert, Chrisa Stapletona, Jameya Johnsona i druge.

Komentari

komentara