Mirela Holly mora imati ovaj album! Uz nju i svaki “zeleni ratnik” posvuda po svijetu. Jer – “The Monsanto Years” Neila Younga i prateće mu grupe Promise of the Real ekološki su manifest koji direktno udara u glavui krupnog i prema prirodi neprijateljski usmjerenog kapitalizma pa stoga svaki eko aktivist uz uzglavlje mora imati ovaj CD te se buditi i lijegati uz pjesme s njega!

Šalu (dobronamjernu) na stranu, Young zaista jest napravio album kojemu je krajnji cilj konkretno i direktno kritizirati one koji, po Youngovom mišljenju, svojom gramzljivošću ugrožavaju prirodu, a budući da Neil Young nije bilo tko njegove su poruke već itekako odjeknule. Koliko je za taj temeljni cilj zaslužna kvaliteta ovog albuma, sasvim je drugo pitanje.

Monsanto je velika američka agrokompanija koja, po dubokom Youngovom uvjerenju, u trci za zaradom iskorištava i prirodu i ljude pa je o tome odlučio napraviti album “The Monsanto Years” pri čemu je za suradnike uzeo grupu Promise of the Real koje su temelj gitaristi Lucas i Micah Nelson, sinovi čuvenog Willie Nelsona.

Po uzoru na neke ranije Youngove albume radili su gotovo u potpunosti uživo bez nekih dodatnih studijskih nasnimavanja te u bivšoj kino dvorani kalifornijskog gradića Oxnard stvorili ploču koja baš i nije pobrala preveliko oduševljenje kritike, nije posebno zapažena ni po prodaji (najbolji rezultat je 13. mjesto u Njemačkoj), ali je puno bliža rocku i zanimljivija od prošle godine objavljenih odveć eksperimentalnih “Storytone” (rađen uz pratnju orkestra) i “A Letter Home” (sniman u voice-o-graphu, mini studiju u kakvom su se četrdesetih godina prošlog stoljeća snimale vinilne ploče).

Da bi što jasnije iznio svoje stavove Young je osmislio jednostavan koncept koji se zasniva na tome da u prve dvije pjesme albuma “A New Day For Love” i “Wolf Moon”) iznosi opće slike o ljepoti prirode i potrebi njene zaštite, u trećoj proziva sve one koji nisu dovoljno aktivni u zaštiti prirode i društvenih negativnosti općenito (“People Want To Hear About Love”) da bi potom u pet narednih žestoko udario na svijet velikih korporacija te potom priču zaključio pjesmom “If I Dont Know” u kojoj opet naglasak stavlja na potrebu reakcije, pogotovo onih koji se bave bilo kakvim oblikom umjetnosti. Jednostavan koncept slijede i (pre)jednostavni stihovi, pogotovo u onim pjesmama kad kritizira Monsanto i druge velike kompanije (Starbucks, Safeway, Wallmart…..) Izuzetak su dvije naljepše pjesme albuma.

Prva je prekrasna country balada “Wolf Moon” u kojoj atmosferom i stihovima o ljepoti prirode noću podsjeća i na onaj čuveni Jesenjinov stih o “plaču zbog ljepote”, ali i na svoju veličanstvenu baladu “Helpless”. Druga je “People Want To Hear About Love” protestna rock pjesma kojom u stilu rocka šezdesetih iznosi tezu o tome kako se inzistiranjem na temama ljubavi i zabave namjerno u svijetu rock i pop glazbe pažnja želi skrenuti s puno bitnijih stvari: “Don’t talk about the corporations hijacking all your rights/People want to hear about love” (Ne govori o tome kako ti korporacije otimaju prava/ljudi žele slušati o ljubavi).

No, kad govori o tim za njega pravim temama Young je gotovo isključivo oštar i direktan, ali rijetko kada poetski uspješan, što je za njega pomalo i neobično. Očigledno, narasle emocije učinile su svoje pa su stihovi antikorporacijskih pjesama više pamfleti no lirika. Primjerice, u “A Rock Star Bucks Coffe Shop” ne piše stihove već pripovijeda o tome što se dogodilo kad su ljudi iz Vermonta pokušali saznati sastav poljopivrednih proizvoda, a Monsanto i Starbucks ih tužili.

No, usprkos tim nespretnostima i očiglednoj nemogućnosti kontrole agresivnosti Young zna i pogoditi pa tako u već spomenutoj priči o Starbucksu opisujuć svoj ulazak u jedan od tih čuvenih svjetskih coffie kafića duhovito kaže kako “želi kavu, ali ne i GMO”!U “Big Box” vrlo cinično pjeva o korporacijama koje “imaju srce, imaju dušu” samo zato da bi se lakše približile čovjeku i iskoristile ga. A kad padnu, padnu na tebe, pjeva Young koji u pjesmi “Working Man” kroz opis nepravde koju je doživio jedan američki farmer 1996. godine jako podsjeća na jednog od svojih uzora, Woodiea Guthriea, a u “Rules of Change” i “Monsanto Years” tvrdnjama kako ovo agrikulturna korporacija radi protiv ljudskih i božjih zakona toliko se obrušio na Monsanto da je, očekivano, zaradio sudsku tužbu.

Kritiku kapitalizma Young je odlučio iznjeti kroz zvukovlje tipično za takav oblik protestnog rocka, a to znači na šezdesete oslonjen rock izraz u kojem su temelj dvije solo gitare, bas gitara, bubanj, vokal i prateći vokali. Upravo stoga pedesetak minuta glazbe stvorene u prvom dijelu ove 2015. godine zvuči i djeluje slično onome što su radile rock grupe i glazbenici pred pola stoljeća pa je lako u svakoj od devet pjesama razaznati tragove prve Youngove grupe Buffalo Springfield, odnosno početnih Youngovih albuma, a jako je dobro što Promise of the Real u niz pjesama jako sliče čuvenom Youngovom pratećem bandu Crazy Horse.

Taj čvrsti rock šezdesetih prošaran brojnim gitarističlkim solažama čujemo u “A New Day For Love”,”People Want To Hear About Love” i “Rules of Change” dok su “Big Box” i “Monsanto Years” više naslonjeni na indie zvuk kojim je devedesetih s albumom “Raged Glory” Young privukao generacije mladih glazbenika. “A Rock Star Bucks Coffe Shop” i “Wotking Man” laganijim se ritmom i odmakom od agresivnosti približavaju country zvuku, ali ih od bilo kakvog slatkastog dojma kiča čuva ironični i posprdni tekst, a ponajbolje pjesme albuma su one najtiše – već spomenuta balada “Wolf Moon” te završna “If I Dont Know” u kojoj, da bi zaokružio sliku cijelog albuma, uspješno spaja akustiku sa žestinom.

“The Monsanto Years” ekološki je konceptualni album koji se u dugom nizu od već 36 objavljenih studijskih albuma Neila Younga ipak može svrstati u skupinu boljih ostvarenja. Naravno, izazvat će kontroverze što je vidljivo već i u ocjenama pa ga je ugledni britanski “Guardian” proglasio odličnim i dodijelio mu maksimalnu ocjenu, a New York Times ga smatra razočaranjem i s dvojkom od mogućih deset bodova gotovo pa ga je proglasio potpunim promašajem. Istina je, kako to obično biva, negdje u sredini. U svakom slučaju isplati ga se poslušati, a oni stariji ljubitelji veliklog Kanađanina naći će u devet pjesama puno trenutaka za uživanje.

 

Komentari

komentara