Cijeli koncert Neila Younga održan preksinoć u veličanstvenom ambijentu Amfiteatra Camerini u Piazzoli Sul Brenta kod Padove zapravo
je protekao u znaku ekologije i aktivizma, borbe za očuvanje planeta, za slobodu i ljudska prava.

U trenutku izlaska Younga i njegovog benda pred publiku dva simbolična farmera sijala su sjeme po pozornici, a nešto kasnije su pozornicu, opet simbolično, špricali otrovnim pesticidima. Pozornica je bila ukrašena teglama s biljkama i cvijećem,  kao i indijanskim totemima i statuom poglavice, simbolom cijele Youngove karijere. Young je povremeno jeo nešto iz jedne drvene zdjelice, možda trešnje ili nešto slično, dijeleći i drugima oko sebe i publici ispred sebe. Oko pozornice je prostor za štandove dodijeljen isključivo lokalnim ekološkim proizvođačima, udrugama i aktivistima protiv TTIP-a, što se činilo nekako prirodnim usred jedne od poljoprivredno najrazvijenijih regija u Europi.

Ekološki aktivizam

Young je bio u crnoj pamučnoj majici kratkih rukava izrađenoj, naravno, od organskog pamuka, na kojoj je pisalo »Earth«, što je naziv njegova zadnjeg live albuma, a čak je i njegov remen za gitaru već desetljećima onaj isti, stari i sada već pohabani remen sa znakom mira, koji pamtimo iz vremena odličnog  live albuma »Live Rust« s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Štoviše, čak i sam Youngov novi bend predstavlja simboličan trijumf njegova aktivizma, s obzirom na to da u njegovom novom bendu The Promise of the Real sviraju Lukas i Micah Nelson, sinovi legendarnog country odmetnika Willieja Nelsona, s kojim Young već nekoliko desetljeća surađuje i organizira dobrotvorne koncerte kojima je cilj upozoriti na propast obiteljskih farmi u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i na štetnost djelovanja velikih korporacija poput Monsanta i Starbucksa.

 

No i oni koji zaziru od bilo kakvog aktivizma u ovom slučaju Youngu neće moći prigovoriti niti riječ. Jer kada Young u pjesmi »After the Gold Rush« kojom je sam za klavirom otvorio preksinoćnji koncert zapjeva stihove »Look at Mother Nature on the run, in the 21st century«, koja je prvi put objavljena na istoimenom albumu 1970. godine, onda je jasno da njegov trenutačni ekološki aktivizam nije ni pomodarstvo, a još manje poza, budući da je riječ o autoru kojemu je briga za svijet oko nas jedna od temeljnih preokupacija koja je obilježila njegovu nevjerojatnu i nepredvidljivu karijeru.
Besmrtnom »After the Gold Rush« započeo je uvodni dio koncerta, na kojem je Young još izveo klasike »Heart of Gold«, »Needle and the Damage Done« »Comes a Time« i »Mother Earth«, nastupivši sam i prateći se na klaviru, orguljama ili usnoj harmonici i akustičnoj gitari.
Potom mu se pridružio njegov mladi bend, The Promise of the Real, koji je počeo kao neobavezni jam session a – pokazao je to i ovaj nastup – pretvorio se u puno više od još jednog pratećeg sastava velikog Younga. Možda će neki reći da The Promise of the Real nije i nikad neće biti Crazy Horse, što je vjerojatno točno, no također je točno da  se The Promise of the Real u ovih nekoliko godina profilirao u pravi bend. I što je najfascinantnije, upravo je Neil Young, unatoč svojih 70-tak godina na plećima, još uvijek najaktivniji i najživahniji njegov član. Young je daleko najglasniji, svira najviše dionica i sola na gitari, da gotovo nevjerojatno pjevanje i njegov neuništivi glas uopće ne spominjemo.

Lirska atmosfera

Nakon i nakon dolaska benda atmosfera je ostala lirska. Young, naime, nije jedan od onih koji stalno pokušavaju prerađivati i reinterpretirati svoje stare stvari. On jednostavno uživa u njima, nesebično dijeleći svoj užitak i strast sa svojom publikom. Tada smo odjednom čuli sve ono što smo mislili da nikad nećemo: »Hold Back the Tears«, »Helpless«, »Old Man«, »Only Love Can Break Your Heart«, »Alabama«, »Words (Between the Lines of Age)«, »If I Could Have Her Tonight«, »Winterlong«, pa čak i cover Modugnove »Nel blu dipinto di blu (Volare)«, što je predstavljalo finu posvetu domaćinima.
No onda je uslijedio furiozniji dio, započet razornom izvedbom »Powderfinger«, a nastavljen s »Mansion on the Hill«, zatim »Like a Hurricane« – koja je ujedno bila i svojevrsna kulminacija koncerta – zatim »Down by the River«, »Country Home«, »Seed Justice«, »Monsanto Years«, »Wolf Moon« i potom finale s »Rockin’ in the Free World«. I nakon više od dva i pol sata svirke Young i bend nisu mogli odbiti izaći još jednom na bis, na kojem su odsvirali »Like an Inca« i »Here We Are in the Years«.

Više od zabave

Nadam se da neće zvučati cinično ako kažem da je doista teško predvidjeti koliko će Young biti uspješan u svom plemenitom pokušaju spašavanja našeg planeta i našeg društva, koji se doista suočavaju s najozbiljnijim izazovima, bilo da je riječ o uništavanju okoliša ili neodrživosti ovakvog oblika kapitalizma, no sa sigurnošću možemo reći da Young, spašavajući svijet, zapravo jedino spasio rock and roll. Već pomalo istrošeni, umorni i bezidejni rock and roll, koji polako pada u potpunu irelevantnost, Youngovom zaslugom ponovno postaje bitan i nezaobilazan, predstavljajući puno više od usputne zabave. Tijekom veličanstvene trosatne svirke, koja je prštala od energije, iskrenosti, topline, ali i bijesa i srdžbe, Young je prošao sve faze svoje velike karijere, kojom je, za razliku od svojih također velikih suvremenika koji, poput Boba Dylana, žive i stvaraju u rafiniranom i pomalo autističnom svijetu prošlosti, već bezbroj puta dokazao da je doista neumoran u pokušajima pronalaženja novih putova i odgovora na nova, sadašnja pitanja.

Komentari

komentara