Genijalni australski rock kantautor Nick Cave u posljednja je tri i pol desetljeća rock glazbu obogatio nizom sjajnih albuma od kojih su neki bili prava mala remek-djela.

 

U tu skupinu nedvojbeno treba svrstati i njegov najnoviji rad, šesnaesti studijski album s grupom Bad Seeds, ploču »Skeleton Tree« koja izaziva opće oduševljenje kritike pa je tako po procjeni sustava Metacritic koji prikuplja ocjene najrelevantnijih svjetskih rock časopisa ovaj album od 100 mogućih zaradio fantastičnih 99 bodova! Zna li se da i odlične ploče dođu do maksimalno 85 do 90 bodova, onda je jasno da kritika »Skeleton Tree« smatra gotovo pa savršenim. No, kad bi se Cavea pitalo, sigurno je da bi rekao kako bi dao doslovce sve na svijetu samo da nikad nije objavio ovaj album.

Mračna posveta

Naime, »Skeleton Tree« mračna je i tužna posveta njegovom tragično preminulom petnaestogodišnjem sinu Arthuru koji je krajem 2014. godine nakon što je prvi put u životu kušao LSD, pao s litice jednog mjestašca nedaleko od Brightona i poginuo. U trenutku tog tragičnog događaja Cave je već radio na novom albumu, a šok koji su on i njegova supruga doživjeli nakon noćne more svakog roditelja odredio je daljnji rad na toj ploči, rad koji nije prekinut baš stoga što je stvaranje glazbe bio jedan od načina na koji se Cave suočio s patnjom koju do tada nikada nije iskusio ni osjetio. Konačan rezultat je velik i odličan album čije pjesme nikad neće biti radijski hitovi i kojeg je, zna li se o čemu govori, teško i slušati, ali koji je nedvojbeno iznimno dojmljivo umjetničko svjedočanstvo najveće moguće boli i tuge, one vezane uz smrt vlastitog djeteta.
Unatoč ogromnoj boli koja je pratila stvaranje ovog albuma, Cave nije odustao od svog načina rada, a to znači da stihove svojih pjesama gradi oko opisa najčešće izmišljenih likova i događaja nastojeći na taj način iznijeti svoje poruke i ideje. No, ovog puta više no ikada ranije iz tih stihova izranja svijet njegovih emocija pa je iz niza stihova, iako govori o nekom drugom, više no očigledno kako pred nas baca sliku svoje zbog smrti sina ranjene i izmučene duše.

 

 

Tako kad već u uvodnoj »Jesus Alone«, koja je napisana prije tragedije, glasom punim patnje zapjeva »With my voice I am calling you« jasno je da zove ne Isusa, već sina kojeg više nema, kao što je jasno da i u mračnoj i jazza punoj »Anthrocene« nakon konstatacije »da gubimo sve što volimo« stihove »Molim te, vrati se kući, vrati se kući« pjeva misleći na sina.

Maestralni vrhunci

Vrhunac albuma tri su završne maestralne skladbe. »I Need You« je realizirana kroz literarno upečatljivo povezivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jer njegov lik (on sam?) gleda u supermarketu ženu u crvenoj haljini koju voli te istodobno uživa u njenoj ljepoti, ali i pati zbog spoznaje da i nje jednog dana neće biti nakon čega slijedi bolni, ujedno i temeljni zaključak cijelog albuma – »Nothing really matters when the one you love is gone« (Ništa više nije važno kad umru oni koje voliš) – da bi pjesma pak kraju bila privedena dramatičnim strahom od smrti i očajničkom molbom »Just breathe, just breathe I need you« (Samo diši, samo diši – trebam te). »Distant Sky« ide i korak dalje jer je bol tolika da u prvi plan izbija žudnja za odlaskom, bijegom u neka druga, daleka nebesa što može asocirati i na samoubojstvo, tim više što neki od stihova ove, kao i pjesme »Anthrocene«, u sumnju dovode smisao vjere u Boga. Za kraj Cave ostavlja mračnu golog očaja punu naslovnu »Skeleton Tree« koja opisom golih grana drveća koje podsjećaju na kosture pojačava dojam propasti, nestanka, smrti, iščeznuća i gubitka što je dodatno ojačano stihovima kroz koje govori kako njegove molbe upućene u mračni bezdan mora nitko ne čuje.

Religiozna produhovljenost

Tama iz Caveovih stihova prelila se i u glazbu grupe Bad Seeds što je i logično za ovog princa melankolije i njegovu i inače mračnu, tešku i crnila punu glazbu. Molske strukture, duboki basovi, baladičan ton i najčešće spori ritam zaštitni su znak većine pjesama s ovog albuma, a izuzetak su tri završne pjesme u kojima dominacija sintesjzera osigurava eteričnost i gotovo religioznu produhovljenost, pogotovo u odličnoj »Distant Sky« u kojoj gotovo pa new age aranžmane divnim anđeoskim vokalom upotpunjava danska pjevačica Else Torp. Posebna priča cijelog albuma je Caveov glas. Od ranije znan zbog svoje dramatičnosti i dubine, ovog je puta taj glas iznimno uvjerljiv i često na granici plača ili krika. Cave čas šapće i recitira podsjećajući na Morrisona i Doorse, čas nježnošću pokušava naći neku duhovnu ravnotežu i mir, da bi zatim u nekima od najdramatičnijih stihova bio na rubu plača, a sve to radi s toliko iskrenosti da mu se čovjek mora diviti.

 

Baš kao i Bowie

Nemoguće je nakon albuma »Skeleton Tree« ne prisjetiti se početka ove godine i sličnog remek-djela Davida Bowiea, albuma »Blackstar«. Obje su ploče motivirane bolom i patnjom zbog smrti. No, dok kod Bowiea ta smrt čak na jedan način znači i kraj muka, kod Cavea je osjećaj bezizlaznosti, stalne patnje i besmisla izražen kroz  »nothing really matters« stav ostao i jasan je iz gotovo svake pjesme ovog divnog i bolnog albuma, svojevrsne Caveove zbirke poezije praćena mračnom i teškom glazbom. No, koliko god oba ta albuma bila dobra, čovjek poželi da takvih albuma, inspiriranih tragedijama, više ne bude.

Komentari

komentara