Najveće moguće književno priznanje koje je za svoj dugogodišnji pjesnički rad dobio Bob Dylan skrenulo je pažnju i na druge rock pjesnike otkrivši mnogima ono što oni koji rock prate pozorno i predano znaju vrlo dobro – rock glazba područje je na kojem djeluju brojni dobri pjesnici.

No, zbog činjenice da je rock vezan ponajprije uz glazbu ta nedvojbena nazočnost poezije u stihovima rock pjesama često je zanemarivana pri čemu treba reći da je u prvim godinama rock and rolla, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, to bilo i logično jer se ni uz najbolju volju ništa pjesničkog nije moglo naći u, primjerice, stihu velikog Little Richardovog hita »Tutti Frutti« koji je, otprilike, glasio »Wam bapa lupa wam bam boom…«. A takvih je stihova u ranim godinama rock and rolla bilo puno.

 

Walking talking trubaduri

 

No, već krajem pedesetih i početkom šezdesetih počinje se – u velikoj mjeri baš zahvaljujući tada mlađahnom današnjem nobelovcu Dylanu – pažnja skretati na stihove pri čemu Dylan posebno ističe tada poznate a danas čuvene »walking talking« trubadure kao što su Woodie Guthrie ili Hank Williams koji su putovali Amerikom i uz gitaru iznosili svoje viđenje sebe i svijeta u kojem žive upozoravajući vrlo često, pogotovo Guthrie koji je Dylanu bio uzor, na socijalne nepravde i nejedenakosti. I baš taj dio njihova rada, dakle onaj vezan uz stihove, a ne glazbu, Dylan je isticao u prvi plan i nastojao u što većoj mjeri oponašati i dodatno razvijati takav oblik rada. I tu su na jedan način zameci onog što će uskoro dobiti naziv protestna pjesma i što je bez imalo dvojbe puno više književnost no glazba jer je svima koji su stvarali takve pjesme, posebno Dylanu, bitnije bilo ŠTO govore nego li kojom i kakvom glazbom to prate.

Iako je već početkom šezdesetih zbog tih albuma Bob Dylan bio rock zvijezda i vladao ljestvicama najvećih glazbenih hitova, sigurno je zanimljiviji i raznovrsniji bio kao pjesnik

Štoviše, preslušate li Dylanov protestni i anti ratni opus, a to znači ponajprije albume »Freewheewlin’ Bob Dylan« i Thimes They Are Changing’« bez po’ muke shvatit ćete kako je glazba gotovo stalno ista – usna harmonika, akustična gitara i meketavi Dylanov glas – ali su stihovi u svakoj pjesmi bitno drugačiji i obrađuju niz različitih tema i to kroz raznovrsne poetske izraze – od klasičnih poetskih »walkin talkin« blues obrazaca preko narativne poezije pa do obrade religijskih likova i motiva ili čak i elemenata toka struje svijesti. Definitivno, iako je već početkom šezdesetih zbog tih albuma Dylan bio rock zvijezda i vladao ljestvicama najvećih glazbenih hitova, sigurno je zanimljiviji i raznovrsniji bio kao pjesnik!

 

Punokrvni pjesnik

 

I baš od tog njegovog doprinosa poetskoj strani rock glazbe stvari su se bitnije počele mijenjati i pažnja se uz glazbu posvećivati počela i stihovima, a najveće moguće priznanje rock glazbi kao mediju u kojem itekako bitan doprinos mogu dati i pjesnici dao je Dylanov susjed sa sjevera, Kanađanin Leonard Cohen koji je kao već afirmirani pjesnik s nizom objavljenih knjiga odlučio sredinom šezdesetih svoju poeziju ukrasiti glazbom te, kako je i sam tih godina izjavio, postati novi Dylan.

 

 

 

Leonard Cohen je, uz rad na albumima, nastavio i svoj književni rad zasluživši i niz uglednih književnih nagrada, primjerice, književnu nagradu Princa od Asturije

 

 

 

 

Ulazak jednog pravog pjesnika – a Cohena su u tom trenutku opravdano smatrali jednim od ponajboljih mladih pjesnika Kanade – puno je značio ne samo za etabliranje rock stihotvoraca i rock glazbe općenito, već je podigao i kvalitetu te glazbe jer je i sam Cohen nizom sjajnih albuma i pjesama stvorio neprolazna djela koja na jednom mjestu idealno sjedinjuju glazbu i stihove. Štoviše, Cohen je, uz rad na albumima, nastavio i svoj književni rad zasluživši i niz uglednih književnih nagrada, primjerice, književnu nagradu Princa od Asturije, trudeći se i uspijevajući da uz plasmane na glazbene top ljestvice njegovo ime bude upisano i na ljestvicama najuspješnijih književnih top lista.

 

Dylan i Cohen nisu bili jedini, ali su tijekom šezdesetih i sedamdesetih nedvojbeno bili najznačajniji i sigurno je da je njihov rad motivirao mnoge koje danas istodobno smatramo velikim rock izvođačima i pjesnicima.
Primjerice, Bruce Springsteen koji je trebao postati »novi Dylan« izgradio je osebujan pjesnički svijet prepun zanimljivih likova i priča koje na poseban način govore o Americi i životu u njoj, a snagu svog literarnog talenta ponajviše je iskazao u svojoj pred mjesec i pol dana objavljenoj autobiografiji »Born To Run«. Obrađujući kroz svoje stihove različite teme (mladenačka stremljenja i snovi, život radničke klase, položaj veterana vijetnamskog rata, terorizam…) Springsteen je nastavio i nadogradio status rock pjesnika kao glazbenika i pjesnika čiji odnos prema svijetu u kojem živi mora biti angažiran i vezan uz želju za promjenom na bolje.

 

Nick Cave

 

 

Nick Cave često vide kao suvremenog Rimbauda zbog njegove opsesije ljubavlju, smrću, vjerom i nasiljem. Objavio je nekoliko proznih knjiga i zbirki pjesama, a te vjerski esej »Uvod u Evanđelje po Marku«

 

 

 

Radili su to i drugi, mada je veći broj onih koji su se okretali vlastitom svijetu emocija pa, primjerice, odlično obrađivali sjećanja na djetinjstvo i mladost (Van Morrison), propitivali vlastite stavove o životu i vjeri (Nick Cave) ili pak pisali sjajnu intimističku poeziju o ljubavi i njenom smislu (Lucinda Williams). Ponajbolji od njih, kako je to i red, nisu se zadržavali samo na tiskanju stihova svojih pjesama, već su objavljivali i knjige pa je tako Jim Morrison, kultni vođa sastava The Doors više cijenio svoje tri zbirke pjesama od albuma koje je stvarao s grupom.

 

Patti Smith

 

 

Patti Smith je nešto poput renesansne umjetnice: pjesnikinja, glazbenica, slikarica, fotografkinja. Njezina autobiografija »Tek djeca« postala je međunarodni bestseller i osvojila je američku nacionalnu književnu nagradu 2010.

 

 

 

Sjajna Patti Smith autobiografskom prozom »Just Kids« (Samo djeca) imala je ogroman uspjeh u cijelom svijetu, posebno SAD-u gdje je osvojila nacionalnu književnu nagradu 2010. godine, a Nick Cave je svoj mračni svijet trauma i strahova dograđivao kroz odlične romane (»An Ass Saw an Angel«) i filmske scenarije.

 

 

Nerazdvojni dio

 

Ta se priča dodira rocka i poezije nastavlja i danas kad je potpuno jasno da svatko tko voli i prati rock mora uz glazbu pažnju obratiti i na tekst jer su, u najmanju ruku, ravnopravni. Samo ove godine to svojim albumima s odličnim tekstovima potvrđuju, primjerice, grupa Wilco, Angel Olsen, Lucinda Williams, PJ Harvey, Margo Price, Radiohead, Paul Simon, Green Day, Nick Cave, Van Morrison… Jednostavno, poezija – i to dobra, dio je rock glazbe pa je logično i normalno da je jedan rock kantautor dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Denis LOVROVIĆ

 

Kada glazbenike pitate za utjecaje, očekujete da vam nabroje druge glazbenike. PJ Harvey će vam, pak, nabrojati pjesnike

 

Poezija rock scene bivše države

Pravila koja vrijede na svjetskoj rock sceni uočljiva su i na našoj, odnosno vrlo snažnoj rock sceni bivše države. Već u doba antiratnih Dylanovih pjesama veliki hit na ovim prostorima bila je protestna »Stari Pjer« Ivice Percla, a pravu liriku u svojim stihovima od početka je nudio Drago Mlinarec, kako kroz rad s Grupom 220, tako i u samostalnoj karijeri. Bijelo dugme znalo je koristiti stihove pjesnika Duška Trifunovića, Atomsko sklonište Boška Obradovića, a originalni su i duhoviti bili slovenski Buldožeri. Doba novog vala podarilo nam je niz odličnih stihova sastava Film, Prljavo kazalište, Pankrti i Idoli, a poetsku razinu više vrijednosti svakako je dosegao Johnny B. Štulić koji je kroz rad s Azrom secirao tadašnju stvarnost. Bilo je sjajnih pjesama i kod onih malo udaljenijih od rock glazbe poput Arsena Dedića i Jadranke Stojaković, a kvalitetno stihotvorstvo nastavlja se i u novije doba u Hrvatskoj s Hladnim pivom, Elementalom, TBF-om i brojnim raperima, ali i ostalim dijelovima bivše zajedničke rock scene kao što su Vlado Kreslin, Goribor, Partibrejkersi…

 

Poetski momenti

Naravno, uz autore čiji je gotovo cijeli opus vrijedan i s poetske strane, bezbrojni su primjeri uspješnih poetskih trenutaka u pojedinim pjesmama velikih autora. Primjerice, »Yesterday« grupe Beatles, briljantan je primjer klasične elegije koja izražava žal za izgubljenom mladošću, »Gimme Shelter« Rolling Stonesa na impresivan način iskazuje strah od nuklearne opasnosti, a na tom je tragu i »futurustička« »London Calling« sastava The Clash. Svu mržnju prema bilo kojem autoritetu, posebno političkom, nudi »Anarchy in U.K.« Sex Pistolsa, a besmisao rasizma dojmljivo se osjeti u pjesmi »Buffalo Soldier« Boba Marleya. Dalo bi se nizati još stotine primjera, ali nema potrebe. Poezija jest dio rock glazbe. Naravno, nije svatko Neruda pa da kroz stih »Želim ti učiniti ono što proljeće učini s trešnjama« izazove trnce. No, ta ljepota poezije osjeti se i kad Kris Kristoferson u prekrasnoj »Help Me Make it Through the Night« kaže: »Jučer je davno umrlo, a sutra je tako daleko. Tako je teško biti sam – pomozi mi da prođe ova noć«.

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentara