Da nas netko pita da na brzaka nabrojimo najvažnije glazbenike i bendove koji su djelovali prije pola stoljeća, ostali bismo zatečeni, barem većina nas.

Zasigurno bismo zaboravili nekoga koga smatramo važnim, morali bismo se prisjećati ili možda čak konzultirati neku enciklopediju. No, zapravo, najbrži je način prisjetiti se tko je nastupio na Woodstocku.

Tek nekolicina najvažnijih je nedostajala, primjerice Doorsi, Beatlesi, Rolling Stonesi ili Bob Dylan. Osim toga, Woodstock je bio odskočna daska za neke koji su tek potom postali slavni. Ravi Shankar, Joan Baez, Canned Heat, Santana, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival, Janis Joplin, Sly and the Family Stone, The Who, Jefferson Airplane, Joe Cocker, Ten Years After, The Band, Johnny Winter, Blood, Sweat and Tears, Crosby, Stills and Nash, Paul Butterfield Blues Band, Jimi Hendrix i drugi. Od reda idoli naraštaja koji je stasao u 1960-ima.

Sasvim dovoljno za najveći festival na svijetu. No, Woodstock nije samo glazba. On je puno više od toga.

Armija helikoptera

Upravo zbog toga ova je knjiga, što ju je u prijevodu na hrvatski objavio Rockmark, a izvorno je pod naslovom »The Road To Woodstock« (HarperCollins Publishers) objavljena 2009., zanimljiva i intrigantna, jer donosi sjećanja čovjeka koji je organizirao festival, tada dvadesetčetverogodišnjeg producenta, promotora i menadžera Michaela Langa. Od svih dosad napisanih knjiga o Woodstocku ova je najautentičnija. Autentična u smislu da ju je napisala osoba koja je to napravila. Napisao ju je u suradnji s Holly George-Warren koja je prikupila izjave. Lang u to doba nije bio organizator bez iskustva. Naime, između ostalog, već je iza sebe imao Miami Pop festival na kojem su nastupili slavni Frank Zappa, Jimi Hendrix, John Lee Hooker, Chuck Berry i drugi.

Zašto je važno danas, pola stoljeća nakon što je održan ovaj, najveći festival u povijesti čovječanstva, ponovo ukazati na njegov značaj, i to sa stanovišta čovjeka koji je upoznat s pozadinom, koji se uhvatio u koštac sa svim problemima što ih donosi kaos nastao kroz nebrojene nepredviđene situacije? Zato jer je taj festival postao model za sve one koji su se događali poslije i zato jer može poslužiti kao primjer za organizaciju – naravno, i o tome što i kako ne treba raditi. Glazbena je industrija tada shvatila da je moguće organizirati velike festivale, privući gomile ljudi i na tome puno zaraditi, što se prije nije događalo. Do tada nitko nije mislio da može napraviti koncerte za tisuće i tisuće ljudi. To je otvorilo novi prostor za rock glazbu. Woodstock je otvorio ta vrata.

Knjiga donosi priču o manje poznatim detaljima, onima koji obično ostanu neispričani, koji promaknu oku javnosti, koji su poznati samo insajderima. Priča je to o javnosti skrivenim događajima bez kojih festivala ne bi bilo, ili bez kojih festival ne bi bio onakav kakav jest bio. To je kronološki opis svega što se dogodilo, kako je prikupljen novac, koliko se toga dogodilo neočekivano, kako je cijelo područje bilo potpuno zakrčeno. Naime, mjesto je usred ničega, veliko gospodarstvo, a iz gradića Woodstocka vodi vrlo mala cesta. Područje je bilo potpuno blokirano dva dana prije nego je festival počeo. Ljudi su parkirali sve dalje na cesti i dolazili pješice.

Pozornicu su sagradili prije, kad nitko nije bio tamo, ali dva dana prije festivala sve je bilo potpuno blokirano, a padala je i kiša, sve je bila velika gomila blata i više nije bilo načina da se dospije tamo. Dakle, u jednom trenutku Lang nije imao izbor nego je morao unajmiti helikoptere da bi mogao prevesti sve koje je trebalo prevesti. Bila je to velika armija američkih helikoptera koji mogu prevoziti puno ljudi i koji su vozili kružne ture. Bendovi su odsjeli u hotelima koji su prilično daleko, diljem područja, i helikopterima su transportirani do back stagea.

Nebesa su s nama

U knjizi se može pročitati da je tiskano i u prodaju pušteno dvije tisuće ulaznica, jer tko bi očekivao 400 tisuća ljudi. Na jednom mjestu Lang objašnjava zašto je odlučio otvoriti vrata. Naime, na ulazu je bio strahovit pritisak. Na početku su pokušavali kontrolirati ulaznice, ali to je trajalo predugo, jer neki su imali ulaznice samo za jedan dan, a neki za tri dana. Bilo je konfuzno. Kontrola je oduzela previše vremena, a pritisak je bio tako jak da su odlučili otvoriti vrata tako da su svi ušli – besplatno. Zato neke ulaznice nisu poništavali i zato je jedna od najvažnijh memorabilija iz Woodstocka neponištena ulaznica.

Lang se također prisjeća koncerta Johna Coltranea koji je slušao kao klinac i koji je odredio njegovo poimanje o životnoj filozofiji što je zasnovana na slobodi i improvizaciji, kao i svih događaja koji su prethodili Woodstocku i oblikovali ga – od obiteljskog okružja preko upoznavanja s glazbom i mladenačkih dana, do zamisli o festivalu, pripremama i realizaciji. Propituje svoje postupke i iskazuje zadovoljstvo svjestan da je njegov festival pokrenuo kotačić, da je utjecao na živote i stavove mnogih, da je dao doprinos širenju pozitivne energije i nastojanjima u stvaranju boljeg svijeta.

Zanimljiva je Langova odluka da knjigu započne krajem. Naime, festival je zaključen nastupom Jimija Hendrixa prepunim simbolike, tijekom kojeg je sam pjevač i gitarist izrekao nekoliko začudnih opaski. Primjerice, navodi se da je, između ostalog, govorio: »Smijete otići ako želite. Mi samo sviruckamo, ništa više. Možete otići, a možete i pljeskati.«, ili, promatrajući sunce kako se probija kroz oblake, prve zrake sunca koje su prisutni mogli vidjeti nakon dugo vremena: »Kao što možete primijetiti, nebesa su još uvijek s nama.«, ili: »Strpljivi ste – imate strpljenja za tri dana! Pokazali ste svijetu što se može dogoditi s malo ljubavi, razumijevanja i glazbe!« Pokazalo se da su u tim opaskama sažeti duh i poruka Woodstocka.

Kao zvijezda festivala, Hendrix je to govorio nastupivši kao posljednji izvođač na festivalu. Nitko, zapravo, nije znao program. U knjizi možemo pročitati kako se program kristalizirao, kako sastavi koji su trebali doći nisu došli, kako su se svađali oko redoslijeda nastupa. Hendrix je, primjerice, želio nastupiti zadnji, ali to se zapravo loše odrazilo na njegov nastup. Naime, svirao je pred, možda, dvjestotinjak ljudi jer u to doba nitko više nije ostao, osim najizdržljivijih i onih koji su skupljali smeće.

Slanje poruka

O tome je svjedočio i izraelski pisac, novinar i glazbeni kritičar Adam Baruch, koji je tada živio u Londonu, a kao sedamnaestogodišnjak poslan je u Woodstock da izvještava za britanski New Musical Express. Bio je svjedok nekih od ključnih trenutaka festivala, kao što je, primjerice, snimanje legendarne fotografije iz helikoptera, a događanja u Woodstocku sagledao je iz drugog kuta. U razgovoru što smo ga ovog ljeta vodili za Novi list govorio je o svojem viđenju. »Za neke glazbenike ta je situacija bila zastrašujuća, jer nitko nije očekivao takvu vrstu događanja«, rekao je. »Primjerice, Janis Joplin se skamenila. Jednostavno nije mogla otvoriti usta. Trebalo joj je puno vremena da krene. Nije se držala rasporeda i pojavila se na bini nakon što je propustila dva benda. Mnogi su bili zaista zastrašeni, ali cijeli ugođaj je bio potpuno neformalan. Primjerice, nije bilo ozbiljnijeg osiguranja. Sjedili smo na pozornici i oko nje. Kad sam prvi put stigao tamo, na prvi dan festivala, zaprepastio sam se jer nikad nisam vidio toliku količinu ljudi. Nitko na svijetu nikad nije vidio tako nešto. Lang je imao pune ruke problema.

Cijelo je vrijeme mahnito trčao naokolo, što nije čudno kad rješavaš neočekivane situacije, a njih je bilo napretek.«
Baruch je iznio i svoj stav o povijesnom kontekstu i stvarnom značenju festivala. »Prema mojem mišljenju, Woodstock nije priča o glazbi koja je svirana na Woodstocku«, rekao je. »Ne možemo razumjeti Woodstock ako ne razumijemo američku povijest 1960-ih. Ti su događaji izravno povezani s onime što se tada događalo u SAD-u. To obuhvaća građanske nemire, rat u Vijetnamu, borbu za jednakost američkih crnaca, ono što je radio Martin Luther King… Sve je bilo povezano. Dakle, bilo je to više društveno nego glazbeno događanje. Na tu glazbu gledam kao na popratnu glazbu tog događanja, a ne kao najvažnije što se dogodilo. Iako se radi o glazbenom festivalu, pogledamo li naziv vidimo da je nazvan festivalom mira i ljubavi, a ne glazbenim festivalom. Također, sama glazba – mnogi od umjetnika koji su tamo nastupili iskoristili su Woodstock za slanje poruka. Politika je bila u prvom planu. Crosby, Stills and Nash su bili potpuno u politici. Izvodili su protestnu glazbu. Joan Baez – očito. Mnogi američki umjetnici bili su uključeni u tadašnja politička zbivanja u Americi. Protestirali su nastojeći promijeniti američku zbilju. To je bila poruka koju su glazbenici željeli prenijeti.«

Da bi podaci o festivalu bili potpuniji, u knjigu su uvrštene mnogobrojne fotografije, izjave glazbenika i insajdera te poglavlja sa set listama bendova koji su nastupili i podsjećanjem na to što su mnoge od ključnih osoba vezane uz Woodstock radile poslije festivala.

Komentari

komentara