Odmah na početku valja priznati kako bi bilo krajnje pretenciozno tvrditi kako je ovdje riječ o popisu najboljih albuma u ovoj godini na izmaku, s obzirom na to da je praktično nemoguće sastaviti objektivnu listu »najboljih« albuma cijele ovogodišnje glazbene produkcije, bez obzira na to što je ta produkcija, zahvaljujući tehnološkom napretku, dostupnija nego ikad.

 

Zato je popis albuma pred vama nužno subjektivni popis najboljih albuma potpisnika ovih redaka, a to je valjda i razlog zbog čega je sličnih pojedinačnih i subjektivnih popisa u medijima i na internetu posljednjih godina sve više. Osim toga, ovdje je riječ o popisu najboljih inozemnih albuma, premda je na popis uvršten i domaći The Strange, i to zbog razloga koji su navedeni uz ovaj album.

Prošla je glazbena godina u kvalitativnom i kvantitativnom smislu u velikoj mjeri slijedila prethodnu, što znači da je bila iznimno bogata i raznovrsna. U glazbenom se svijetu i ove godine pojavilo nekoliko poletnih novih imena, tako da je 2018. ponovo ponudila zanimljiv balans između novih snaga i zrelosti starijih autora.

Proteklu godinu obilježilo je nekoliko iznimno kvalitetnih i važnih reizdanja. Ovdje ponajprije mislim na 14. nastavak »The Bootleg Series« Boba Dylana pod naslovom »More Blood, More Tracks«, koji pruža potpuni uvid u sve što se događalo u studiju u New Yorku u vrijeme snimanja legendarnog Dylanovog break-up albuma »Blood on The Tracks«, kao i izvrsno prošireno izdanje »White albuma« Beatlesa, objavljeno na 50. obljetnicu prvog izdanja tog remek-djela.

 

PARQUET COURTS»Wide Awake!«

Parquet Courts, teksaška četvorka s bruklinskom adresom, od sjajnog prvijenca »Light Up Gold« iz 2014. do danas nekoliko je puta uvrštena na ovaj popis, no to nije razlog da ove godine zaobiđemo njihov izvrstan novi album »Wide Awake!«. Naglašavanje njihovih teksaških korijena i bruklinske adrese nije slučajno, jer se trajno odrazilo na njihov specifičan identitet, u kojem prepoznajemo punk (New York) i Americanu (Teksas).

I »Wide Awake!« je malo remek-djelo kao i većina njegovih prethodnika. Energičan i neurotičan, a istodobno melodiozan, »Wide Awake!« nastavlja sjajnu tradiciju najboljih predstavnika njujorške scene, poput, recimo, Television, ali i britanskih punk i post-punk ikona Wire. »Wide Awake!« ponovno krasi punk jednostavnost i žustrina, iako nije riječ o jednostavnom albumu: ovdje je ponovno riječ o energičnom rock albumu, iako je producent Danger Mouse čak dodatno naglasio melodioznost. I dalje je riječ o jednom od najboljih bendova današnjice.

 

ROLLING BLACKOUTS COASTAL FEVER»Hope Downs«

Jedno od najvećih ovogodišnjih osvježenja stiže iz daleke Australije, koja u usporedbi s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama ima iznadprosječnu rock scenu, s nizom odličnih bendova. Osim Rolling Blackouts Coastal Fever, tu su još The Goon Sax, Tropical Fuck Storm, kao i duhoviti The Chats. Riječ je o predvodnicima novog gitarističkog vala što nam stiže iz Australije, a svi dobro znamo koliko je dobrih bendova stiglo s tog dalekog kontinenta. Rolling Blackouts Coastal Fever čak možda nije ni najbolji od novih australskih bendova, ali je nekako izbio u prvi plan, osobito nakon uspjeha albuma »Hope Downs«, koji je dobio izvrsne kritike širom svijeta.

U čemu je tajna ove petorke iz Melbournea? »Hope Downs« je poletan pop-rock album u najboljoj tradiciji velikana gitarističkog rocka The Feelies ili The Go-Betweens, s čak tri gitare i bogatim, toplim i nekako optimističnim i opuštenim vokalnim harmonijama, jer njegovi autori znaju da nam u ovim mračnim danima upravo to najviše treba.

 

TY SEGALL»Freedom’s Goblin«

Ploča »Freedom’s Goblin« deseti je album ovog neumornog rock »obnovitelja« i »preporoditelja«, koji već godinama u prosjeku objavljuje po dva ili tri albuma godišnje (uz 10 vlastitih Ty Segall objavio je istodobno i 20-tak albuma kao član bendova). Međutim, »Freedom’s Goblin« izdvaja se od svega što je ovaj talentirani multiinstrumentalist dosad napravio, i to ne samo duljinom albuma (60 minuta) i činjenicom da se na njemu nalazi čak 19 pjesama. »Freedom’s Goblin« predstavlja svojevrsnu krunu Segallove karijere, premda je Segall tek 30-godišnjak.

Za razliku od njegovih ‘klasičnih’ albuma, koji su ponekad ostavljali dojam kaotičnosti i nedorađenosti, što u kontekstu garažnog rocka, psihodelije ili psych-punka nipošto nije slabost, »Freedom’s Goblin« zapanjujuće je dotjeran i iznenađujuće dobro naštiman, zvukovno raznolik. Album kombinira različite stilove, pa i obradu poznatog disco hita Hot Chocolatea »Every 1’s A Winner«, koja doslovno obara s nogu, baš kao i topla »Cry, Cry, Cry«, Segallova posveta Georgeu Harrisonu. Ty Segall ovim je albumom izašao iz garaže. Napokon.

 

BRANDI CARLILE»By the Way, I Forgive You«

Šesti studijski album Brandi Carlile »By the Way, I Forgive You« najbolji je album ove američke kantautorice, koji ju je ustoličio na sam vrh kantautorske scene ovog desetljeća. »By the Way, I Forgive You«, baš kao što mu kaže naslov, posvećen je praštanju. Riječ je, naravno, ne samo o apstraktnom, nego posve konkretnom i osobnom iskustvu, što ga je Carlile pretočila u vrlo intimno i snažno autorsko djelo. Carlile otkriva kako ju je baptistički pastor u njezinim tinejdžerskim godinama odbio krstiti zbog njezine homoseksualne orijenatacije, da bi mu sada uputila javni oprost zbog tog diskriminirajućeg čina, koji je na nju ostavio trajan i bolan pečat. Naravno, priča o oprostu u aktualnim prilikama porasta diskriminacije i nesnošljivosti dobiva snažan društveni kontekst.

Produkcija albuma je jednostavna, tako da dojmljiv vokal Brandi Carlile još više dolazi do izražaja. Album su zajednički producirali Shooter Jennings, sin legendarnog Waylona Jenningsa, i Dave Cobb, iz čije su radionice posljednjih nekoliko godina izašla najbolja kantautorska djela Jasona Isbella, Sturgilla Simpsona i drugih.

 

ARCTIC MONKEYS»Tranquility Base Hotel & Casino«

Oni koji su posljednjih godina pratili ovaj izbor vjerojatno su iznenađeni uvrštenjem sada već mega rock-benda kao što je Arctic Monkeys. Međutim, »Tranquility Base Hotel & Casino«, futuristička priča o imaginarnom resortu na Mjesecu, beskompromisno je autorsko djelo i zaslužuje veliku pohvalu. »Tranquility Base Hotel & Casino« svojom melankolijom i eskapizmom snažno podsjeća na Davida Bowieja iz njegove dekadentne faze u drugoj polovici sedamdesetih.

Nije riječ o jednostavnom albumu, već konceptualnom i inteligentnom zrelom djelu, kojem i nije cilj osvojiti na prvo slušanje. Zato će »Tranquility Base Hotel & Casino« zasigurno zateći klasične obožavatelje Arctic Monkeys, benda koji je od energičnog neo-punka odavno prerastao u jedan od najvećih rock bendova našeg vremena, a vjerojatno i u jedan od posljednjih takvih bendova uopće. Bez obzira na to, Arctic Monkeys ne želi igrati na sigurno, i to je dobro.

 

THE GOON SAX»We’re Not Talking«

Već spomenuti The Goon Sax dolaze iz Brisbanea na istoku Australije. The Goon Sax su James Harrison, Louis Forster i Riley Jones, a »We’re Not Talking« njihov je drugi album. Prvijenac »Up To Anything« snimili su kao 17-godišnjaci, srednjoškolci. Odmah su privukli pozornost jedinstvenom iskrenošću i neposrednošću svojih pjesama o odrastanju, tako da je »Up To Anything« postao jedan od najpopularnijih debitantskih albuma te 2016. godine.

»We’re Not Talking« još je bolji od prvijenca. Članovi benda u međuvremenu su završili srednju školu i bili na turneji u Americi i Velikoj Britaniji. Njihovi tekstovi još su sadržajniji, a zvuk raznovrsniji, a da pritom nisu izgubili ništa od prvotne nevinosti, neposrednosti i iskrenosti, kojom ponekad podsjećaju na svoje slavne i nikad prežaljene sunarodnjake The Triffids (čemu posebno pridonosi ženski vokal bubnjarke Riley Jones, koja se pridružila Forsteru i Jonesu u pisanju pjesama i čiji vokal na nekim pjesmama budi uspomenu na vokal klavijaturistice Triffidsa Jill Birt) ili The Go-Betweens. Ni to nije slučajno. Louis Forster, gitarist The Goon Sax i autor pjesama, sin je legendarnog Roberta Forstera iz The Go-Betweens-a. Evo još jednog dokaza da jabuka ne pada daleko od stabla.

 

SHAME»Songs of Praise«

Shame čine petorica 20-godišnjih mladića iz Južnog Londona, koji su neumorno i neprekidno svirali nekoliko godina, sve dok nisu dobili poziv jedne američke nezavisne kuće da snime album. »Songs of Praise« ispunjen je bijesom i frustracijama običnih mladića koji ne misle da su najpametniji na svijetu, pa čak ni da su posebni, a sigurno ne misle ni da sviraju najbolje na svijetu, u skladu s punk filozofijom koja je, čini se, opet u modi. Pjevač Charlie Steen u jednoj pjesmi pjeva »My voice ain’t the best you’ve heard / And you can choose to hate my words / But do I give a fuck«, što odlično ocrtava duh ovog albuma.

Shame sigurno neće spasiti rock and roll, jer ih to niti ne zanima. Njihova poruka i nije samo njihova, jer smo je i dosad puno puta čuli. No silina kojom nam Steen govori to što želi reći nemoguće je ignorirati, iako ga, kako sam kaže, nije briga hoćemo li ga uopće saslušati.

 

THE STRANGE»Echo Chamber«

Drugi album grupe The Strange, jedinstvene kolaboracije nedavno raspuštenih Bambi Molestersa, Chrisa Eckmana i Luke Benčića, pratio je peh, jer su po završetku snimanja albuma »Echo Chamber« članovi sisačke surf atrakcije Bambi Molesters objavili da prestaju s radom. Na njihovo mjesto u The Strangeu uskočili su preostali članovi My Buddy Moose. Sudeći po prvim nastupima, to se pokazalo kao odlična kombinacija, kojom je osiguran koncertni život albuma »Echo Chamber«.

Teško je u ovom trenutku špekulirati hoće li »Echo Chamber« dosegnuti komercijalni uspjeh ili barem priznanje zapadnih kritičara kao što je to slučaj s većinom albuma na ovom popisu. Vjerojatno neće, baš kao što ni sisačkim Bambi Molestersima, unatoč nizu sjajnih albuma i određenim uspjesima, ipak nije uspjelo potpuno probiti nevidljivu željeznu zavjesu koji dijeli zapadnu popularnu glazbu od one koja dolazi s europskog istoka, u koju će, premda površno i neprecizno, vjerojatno biti svrstan i »Echo Chamber«. No to u ovom slučaju i nije najbitnije. »Echo Chamber« definitivno je sjajan album neponovljive atmosfere, pravo malo remek-djelo, koje svojom uzbudljivošću i kreativnošću nimalo ne zaostaje za ostalim albumima na ovom popisu, ali ni za ostalim albumima na sličnim popisima koji se ovih dana objavljuju ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta. Ponekad, ne prečesto, čuda se događaju. Ovo je pravo malo glazbeno čudo. I to barem jednim malim dijelom i naše čudo. Zato uživajmo.

 

IDLES»Joy as an Act of Resistance«

Već je »Brutalism«, izvrstan lanjski prvi album (koji je lani bio na ovom popisu), nagovijestio potencijal bristolskog benda Idles, no njegov nastavak, ovogodišnji još bolji »Joy as an Act of Resistance«, definitivno ga je potvrdio. Jer »Joy as an Act of Resistance« čista je i beskompromisna subverzija u ova nesubverzivna i oportunistička vremena. Riječ je o angažiranom albumu, koji dekonstruira neke od temeljnih mitova engleske svakodnevice, poput mačizma i građanskog konsenzusa, postavljajući pitanja kao što su pitanje neplaćenog ženskog rada, privatizacije NHS-a, britanskog zdravstvenog sustava, simbola britanske poslijeratne socijalne države. Da, Idles pritom ne kriju svoja lijeva uvjerenja, niti bježe od antiimigrantske histerije koja potresa britansko društvo i koja je jednim dijelom odgovorna i za Brexit.

I nemojte se prestrašiti. Idles nisu dosadni ni smrtno ozbiljni, kako se možda može pomisliti kada se ovo pročita. U glazbenom smislu Idles je žestoki punk bend, melodičan i pjevan, ali istodobno i drzak i neugodan. U usporedbi s velikom većinom današnjih bendova, Idles se doimaju autentičnima, autoironičnima, pa čak i zabavnima. Baš kao što stoji i u naslovu ovog albuma: užitak kao čin otpora.

 

ALEJANDRO ESCOVEDO»The Crossing«

Ploča »The Crossing«, novi album jednog od najvećih američkih kantautora sigurno nije njegov najbolji album, ali je vjerojatno najambiciozniji. Riječ je o konceptualnom albumu u kojem se ovaj Teksašanin meksičkih korijena bavi granicom, migrantima i migracijama, temom kojom se zapravo bavio u cijeloj svojoj karijeri i koja je – ponajprije zahvaljujući Donaldu Trumpu i njegovoj huškačkoj antiimigrantskoj retorici – u međuvremenu postala jedna od glavnih tema današnje Amerike.

»The Crossing« priča priču o dvojici mladih migranata. Jedan je Diego, Meksikanac, a drugi je Talija Salvo. Njih dvojica se sreću upravo u Teksasu, Escovedovoj rodnoj državi, a osim migrantskog iskustva dijele i ljubav za punk rock, baš kao i Escovedo. Jasno je da Escovedo na albumu »The Crossing« ustvari govori o vlastitom migrantskom iskustvu, s obzirom na to da je odrastao kao sedmo od dvanaestero djece u obitelji hispanoameričkog porijekla. U tome mu na ovom albumu pomažu Wayne Kramer iz slavnih MC5, zatim James Williamson iz Stoogesa, The Only Ones, kao i kantautor Joe Ely, njegovi uzori i suputnici iz vremena kada je kao 15-godišnjak otišao od kuće i kada je pronašao utočište u glazbi. Bilo je to u drugoj polovici sedamdesetih, u New Yorku, u vrijeme CBGB-a, Ramonesa i Blondie. Escovedova prva grupa Nuns nastupila je kao predgrupa Sex Pistolsima na njihovom posljednjom koncertu na američkoj turneji, na kojem su se doslovce raspali na pozornici. Escovedo je, srećom, još s nama.

 

Još 13 albuma koji zaslužuju pažnju

Courtney Barnett: »Tell Me How You Really Feel

The Breeders: »All Nerve«

Shannon & The Clams: »Onion«

Marianne Faithfull: »Negative Capability«

Tropical Fuck Storm: »A Laughing Death in Meatspace«

Dave Alvin & Jimmie Dale Gilmore: »Downey to Lubbock«

Stephen Malkmus & The Jicks: »Sparkle Hard«

Elvis Costello & The Imposters: »Look Now«

Spiritualized: »And Nothing Hurt«

Beak: »>>>«

Sons of Kemet: »Your Queen Is a Reptile«

Cowboy Junkies: »All That Reckoning«

Cat Power: »Wanderer«

Komentari

komentara