Glazbeni dio četvrtog izdanja Impulse festivala počeo je u ponedjeljak na najbolji mogući način, nastupom hvaljenog njujorškog noise benda Swans, koji upravo proživljava svoju glazbenu renesansu.

Pa ipak, pristojno popunjen Pogon kulture prorijedio se već nakon prvih desetak minuta grmljavine neumornog Michaela Gire i njegove družine, što je, naime, uobičajena pojava u slučaju Swansa. Riječ je o benda koji – u što se ovaj put mogla uvjeriti i riječka publika – nije za svačije uši.

Sve od početka osamdesetih do danas Swans je doživio nekoliko važnih metamorfoza i transformacija – pa čak i desetljeće i pol potpune hibernacije, koja je trajala otprilike od sredine devedesetih do konca prošlog desetljeća – no Swansi su uvijek predstavljali negaciju uobičajenog poimanja rock and rolla kao ispraznog slavljenja zabave i užitka.

Swansi, naime, ne žele da nam bude prijatno, da parafraziramo naslov jednog legendarnog albuma s naših prostora. Intenzitet buke u Pogonu kulture bio je na granici boli, zbog čega su se i na ulazu u dvoranu besplatno dijelili čepići za uši, uz upozorenje kako buka može oštetiti sluh.

Rijeka 28.03.2017. Fokus Pogon kulture koncert grupa Swans Foto Marko Gracin

Dok je većina koncerata novijeg datuma, pogotovo onih velikih i komercijalnih, sve tiša i tiša, koncerti Swansa vremenom postaju sve bučniji, namjerno onemogućavajući »ugodno slušanje«. Njihov je cilj, naime, izazivanje neugode, jer bez nje nema katarze.

Swansi također namjerno destruiraju tradicionalnu strukturu rock koncerta. Za razliku od uobičajenog sata ili sata i pol, koliko u pravilu traju rock nastupi usporedivih bendova u klubovima, preksinoćnja hipnotička, pulsirajuća zvučna jeza potrajala je skoro puna tri sata.

To je uobičajeno u njihovoj posljednjoj i iznimno kreativnoj i plodonosnoj fazi, koja traje od početka desetljeća. Odonda su Swansi objavili četiri izvrsna albuma, od kojih posljednja tri – »The Seer«, »To Be Kind« i »The Glowing Man« – predstavljaju svojevrsnu trilogiju i kreativni vrhunac dugogodišnje karijere.

No, Gira je svejedno objavio da je »The Glowing Man« zadnji album Swansa, te da je ovo posljednja turneja, nakon koje slijedi raspuštanje benda, unatoč činjenici da Swansi proteklih nekoliko godina bilježe i nezanemariv komercijalan uspjeh. Njihov pretposljednji album »To Be Kind«, dvosatna magična noise simfonija, na kojoj samo jedna pjesma traje 34 minute, uvrstio se među 40 najprodavanijih albuma 2014. godine, što je gotovo nevjerojatno s obzirom na karakter albuma koji se nipošto ne uklapa u aktualnu rock produkciju.

The Swans u Rijeci, Foto: M. GRACIN

The Swans u Rijeci, Foto: M. GRACIN

Hoće li, dakle, predstojeći prekid i samoraspuštanje predstavljati i konačnu smrt Swansa, tek ćemo vidjeti, no svakako ima simbolike u činjenici da se Gira i Swansi od hrvatske publike, pred kojom su zadnjih sedam godina predstavili svaki novi album, opraštaju upravo u Rijeci. Riječ je o gradu koji je uvijek imao poseban senzibilitet ne samo prema rocku, nego i prema njegovim otpadnicima, i koji je u ponedjeljak zbog velikog broja fanova Swansa koji su stigli u Rijeku iz svih krajeva Hrvatske, ali i susjedne Slovenije, bio istinska glazbena prijestolnica, barem kad je riječ o alternativnoj i avangardnoj glazbi.

Swansi, naravno, dovode u pitanje i najveću svetinju rock and rolla: tradicionalnu rock pjesmu. Od uvodne pjesme »The Knot« – s kojom Swansi otvaraju sve svoje koncerte od prošle godine – i koja se poput teškog oblaka polako nadvijala nad šokiranom dvoranom punih dvadesetak minuta, Swansi u sljedeća tri sata nisu odsvirali više od pet ili šest pjesama, zbog čega je svakako uputnije koncert promatrati kao jedinstven doživljaj i svojevrstan obred, u kojem se pjesme međusobno pretapaju u katarzičnu, a na trenutke i psihodeličnu cjelinu, zaokruženu gitarističkom bukom.

The Swans u Rijeci, Foto: M. GRACIN

The Swans u Rijeci, Foto: M. GRACIN

Michael Gira u tom obredu funkcionira poput svojevrsnog šamana, a ne klasičnog frontmena, koji svojim pjevanjem podsjeća na čovjeka koji pokušava uhvatiti daha dok se utapa. On je poput dirigenta, koji usklađuje i potiče ostale članove benda, više nego što ih predvodi, dovodeći obred do klimaksa.

Predstava završava odjednom, ponovno šokantno, paljenjem reflektora i zajedničkim naklonom publici.

Bez bisa, dakako, jer i bis se čini potpuno suvišnim i gotovo apsurdnim nakon takvog koncerta, kojeg svi oni koji su se u ponedjeljak prepustili »šamanu« Giri i njegovim sljedbenicima neće tek tako zaboraviti.

Komentari

komentara