Insajderi vele kako riječki punk nije nastao, niti prvi put javno zakoračio nastupom trija Paraf u riječkoj Zajednici Talijana Circolo 22. ožujka 1978. – taj se datum može smatrati premijerom Parafa, dok je pretpremijera, u obliku nenajavljenog glazbenog istupa trojke u Parku Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta), odigrana ljeta 1977. – ali priznaju kako je upravo ono što se dogodilo u Circolo bilo okidač za eksploziju koja je promijenila ama baš sve.

Naravno, govorimo o ovdašnjem rockerskom miljeu, mada ni izdaleka nije riječ samo o njemu. Priča o isprva ortodoksnom punk, nedugo potom i postpunk bendu Paraf s vremenom se prometnula u još jedno sjajno poglavlje rebelijanskog odjeljka riječke popularne kulture, a on se ekspresnom brzinom proširio koordinatama koje višestruko prelaze okvire notnog crtovlja. Mnogi i danas punk ne vide kao glazbeni, već ponajprije kao sociološki, ako ne i politički događaj, za što im je teško osporiti barem dio argumenata.

Podsjećanje na početke punka u nas ima ovih dana svoj formalni povod.

 

Udari i nestani

 

Za razliku od nenajavljene 15-minutne žive bučne glazbene diverzije pred slučajnim prolaznicima u Parku Vladimira Nazora, odrađene prema temeljnom pravilu urbane gerile, tj. udari i nestani, pred zbunjenim licem dežurnog čuvara reda u sivoplavoj uniformi, nastup u Circolu bio je možda jednako bučan, ali najavljen, što je stvorilo preduvjete za adekvatan odaziv lokalne rock-publike, podjednako tako i njezinu željenu reakciju. Posljedično, a prije ravno 40 godina, Circolo je te večeri postao epicentar u kojem je riječki punk eksplodirao punom snagom u lice javnosti.

Organizacijski detalji kažu kako se to dogodilo na smotri gradskih rock-snaga u svečanoj dvorani Circola, uz nevidljivi potpis njegova Kluba mladih Giovanni Poscani, koji se tih dana prihvatio organiziranja svoga prvog koncerta, lapidarno nazvanog Večer riječkog rocka. Prva klupska organizatorska violina bio je Rudi Segnan. Jesam li rekao u svečanoj dvorani? Da, riječki punk rođen je među pozlaćenim neobaroknim štukaturama na prvom katu palače Modello, koja nosi autorski potpis bečkog ateljea Fellner & Helmer iz 19. stoljeća, kraj zidnih zrcala uz koje se nalaze skulpturalni ljudski likovi, podno velikog lustera okupanog u zlato. Eksploziji što se te večeri dogodila u Circolu bilo je prisutno 350-400 svjedoka, žestoko naguranih, s obzirom da je prostor u normalnim okolnostima primao najviše dvjesto duša. Publika je bila pozvana putem 20 šapirografiranih plakatića, od kojih je osam dano službenom oglašivaču, agenciji Ozeha (nad kojom je ostao vječni upitnik je li uopće obavila neatraktivan oglašivački posao), a preostalih 12 organizator je zalijepio uglavnom ispred okupljališta mladih hotela Kontinetal i kluba Palach. Koncert je započeo oko 19.30, da bi na nj mogli stići polaznici poslijepodnevne školske smjene, a sve je moralo završiti do 22 sata.

 

Zvučna lavina

 

Pred mladce zasjele u stolicama prva je izašla skupina Taurus. Ona je brodila sintezom rockerskih i jazziranih akustičarskih voda. Nastavak je pripao grupi Azimut, koja je dramatski učinak nastojala ostvariti zvukom što će biti opisan kao buka avangardističkog porijekla, ma što to značilo. Družina je nastupila bez vokala, ali mjesto za mikrofonom ipak nije ostalo prazno, pred njim se kao gošća našla Marina Čabrajec (danas Biti) koja je čitala vlastite stihove. Treća skupina, Gea, kretala se zvučnim spektrom prepoznatljivim za jazz-rock. Sve tri ekipe imale su te večeri u vlastitim redovima pojedince koji će po silasku s pozornice Circola ostvariti pristojne glazbene karijere u novim sviračkim kombinacijama ili solistički. Potvrdom su toga bubnjar Joško Serdarević (sastavi Vrijeme i zemlja, Xenija, Crooks & Straights), basist Vlado Gašparović (brojne jazz-kolaboracije), klavijaturist Davor Tolja (Denis & Denis, Linija 32) i drugi.

Tri golobrada junoše pod imenom Paraf stupili su na pozornicu posljednji. Prema izjavama svjedoka, zvučna lavina što se obrušila na sjedeću mladež razbila je dotadašnji mir u krhotine. Prvi zvukovi sirove energije (čitaj: režanje i tutnjava što su dopirali iz instrumenata, te demonstriranje deračke snage glasnica pred mikrofonom) raskolili su publiku na dva dijela: na onaj koji je započeo skandirati, skakati i rušiti stolice, ne popuštajući oduševljeno do kraja nastupa, i onaj koji je – napustio dvoranu. Već na prvom oficijelnom nastupu Paraf je pokazao kako ne razumije značenje riječi kompromis. U njegovu svijetu bila je moguća isključivo situacija ili – ili. Ako nisu izašli nezadovoljno van, članovi grupa što su prethodile Parafima i koji su tijekom nastupa pokazali kako su ovladali pristojnim stupnjem glazbenog umijeća, pa u svojoj sredini već i bili malim imenima, mogli su samo promatrati kako im anonimusi iz drskoga tinejdžerskog trija kradu show.

 

Glazbene neznalice

 

Što je najgore, prema njima, u dvorani valjda nije bilo uha kojemu nije jasno kako pred sobom imaju glazbene neznalice. To se podjednako odnosilo na Dušana Ladavca Pjera (bubnjevi), Zdravka Čabrijana (bas) i Valtera Kocijančića (gitara i vokal). Naknadne impresije s bojišta Kocijančić će sažeti riječima: »Za njih nismo bili drugorazredan, nego deseterorazredan bend!«

Premda se u dijelu okupljenih već pri ulazu u dvoranu šuškalo da su posljednja grupa »nekakvi pankeri«, iznenađenje je bilo potpuno. Parafi u Circolo nisu donijeli samo zvučni, već i vizualni udar. Pred publikom su se pojavili stopljeni s pravilima odijevanja odabranog žanra, što znači ne ograničavajući se na kratke, tadašnjem standardnom rock-konzumentu šokantne frizure.

Pjevač Kocijančić izblijedio je i razderao za tu prigodu Wrangler traperice, ne mareći što su mu ih roditelji platili valjda kao zlato, u doba kada se te vrsta odjeće u državi nije proizvodila, a službenog uvoza nije bilo. S njegove bijele majice poderanih rukava prijetila je parola Destroy. Po uzoru na Johnnyja Rottena, čije je fotografije u stranim glazbenim novinama vidio, jer mu je te novine otac izjutra razvozio gradom, ali ga na zvučnoj snimci nije i čuo, pa mu je vlastiti punk-svjetonazor više bio posljedica maštovite osobne interpretacije naslućivanog, a manje preuzimanja zadanih rješenja. Basist Čabrijan uskočio je u pokidane bijele traperice i majicu, bubnjar Ladavac u djedov sivi sako. Svi su se otežali »željezarijom« u obličju ziherica, lanaca i lokota.

Scenski dojam kompletirali su onim što će se naknadno pokazati kao pogo. U prijevodu, grčevitim, divljim skakanjem, koje, recimo to ublaženo, nije pomagalo ni svirci ni pjevu. Kako je i moglo? Čabrijan je oko pojasa imao zavezan golem zahrđali lokot, a taj mu je glazbeni instrument dobrano natukao bubrege.

Furioznim ritmom dečki su na auditorij istovarili četiri-pet svojih prvih tema. U zvučnom kaosu bolje je uho dalo razabrati da pjevaju protiv škole, crkve, rupa na cestama, direktora itd., primjenjujući tipičan mladenački obrazac pobune protiv cjelokupna društva, adrenalinski osnažen svježe prihvaćenim punkerskim svjetonazorom. Naknadna rekonstrukcija repertoara koji se čuo na prvom oficijelnom nastupu benda odvodi u smjeru skladbi Problemi riječke općine, Profesori, Dolje diše, Crkve, Iz očaja pjevam. U tom trenutku bila je to manje-više cjelovita pjesmarica skupine.

Do kraja godine repertoar će biti proširen temom Reforma školstva, također uspješnicama Rijeka, Policija i Goli otok. Tri broja, tri udarca u pleksus. Rijeka je smjesta zasjela na upražnjeno mjesto alternativne gradske himne (alterativne premda još nije bilo oficijelno prihvaćene i kenjkave Najdraža Rijeko), Goli otok postat će udarni hit grupe na slovenskom teritoriju (gdje je Paraf brzometno prihvaćen kao prvorazredna atrakcija), dok će se Policiju doživjeti kao naslov dinamitne razornosti na svim koordinatama kojima se proširilo ime Paraf.

 

Meteorski bljesak

 

Kao u najboljim rockerskim pričama, meteorski bljesak Parafa u Circolu označio je službeno rađanje riječke punk-scene, potaknuvši lavinu osnivanja ideološki istovrsnih glazbenih družina u svim dijelovima grada povezanim autobusnim linijama Autotroleja. Metaforički kazano, Parafi su udarničkim probojem razbili zid i stupili na drugu stranu, a kroz nastalu rupu pojurio je stampedo. Prvi bend koji je zakoračio na istu stazu bio je Blank Generation. Nastao kao munjevit odgovor na događaj, Blank Generation je podjednako munjevito nestao, ne stigavši zabilježiti nastup, pa je službena titula poslije Parafa prvih stigla u ruke Zadnjih. Nije bez zanimljivosti: Zadnje je osnovao Igor Cianci, bubnjar sastava Azimut, koji je po nastupu Parafa u Circolu smjesta obrnuo glazbeni kaput i priključio se zagovornicima pankerskih zvučnih udara. Pored Zadnjih, u tom su prvom roju uzletjele družine Lom, Termiti, Protest, Mrtvi kanal, No 1, Radnička kontrola, Kurvini sinovi, Silovani, Genocid, Protekcija…

Dvadesetak minuta furiozne buke u Circolu, buke kojom je riječki punk i oficijelno stupio na javnu scenu, trenutak je koji valja smatrati ključnim datumom cjelokupne hrvatske punkersko-novovalne sage. Bio je to prvi službeni izlazak na pozornicu neke hrvatske punk-družine. Štoviše, ako su bendovi Taurus, Azimut i Gea nestali su bez ozbiljnijeg traga djelovanja, trio Paraf s istog je mjesta trijumfalno odšetao u antologiju domaće pop-kulture. I ne samo domaće. Kronologija je neumoljiva: Paraf je prvi punk-bend hrvatske, jugoslavenske i istočnoeuropske rock-scene, točnije prva punk-družina onodobnoga socijalističkog dijela kontinenta. Na takvu tragu, Parafi su postali vlasnici i prvih punk-snimaka u istočnoj Europi, nastalim u studiju Radio Rijeke 1978. godine.

 

Evolucija benda

 

Tim je činjenicama, mada za njih u tinejdžerskim glavama zasigurno i ne znajući, bend opetovano potvrdio kako je Rijeka grad od posebne zanimljivosti i prema kriterijima europskoga rock-zemljovida.

Jednom pokrenuta, priča se nastavila kotrljati korak dalje od kronoloških zanimljivosti. Početno poglavlje rada sastava obilježeno je baražnom vatrom trominutnih zvučnih udaraca u pleksus sustava koje danas držimo oglednim primjerima poetike punk-aktivizma, zbog čega je riječka koncertna atrakcija dobila diskografski prvijenac snimljen i objavljen u okrilju bratske, ljubljanske punk-scene. Kadrovska, poetička i svaka druga evolucija benda što je potom ostavila traga u deset godina djelovanja družine danas je trajno zabilježena na dva singl i tri oficijelna albumska izdanja (ne računajući četvrto, kolekcionarsko, objavljeno po upokojenju grupe) do kojih drži svatko tko se želi smatrati upućenikom u pop-kulturu našega dijela Europe. Podsjetnik na ono što se zakotrljalo 22. ožujka 1978. u Circolu zato je dobrodošao povod za aktualno prizivanje u misli trajnožareće vrijednosti djelovanja benda Paraf, u podjednakoj mjeri iste takve vrijednosti riječke punk/postpunk scene.

Komentari

komentara