Još dok je bio vrlo mlad i imao samo 24 godine, davne 1965. godine, Paul Simon je objavljivanjem prvog solo albuma jasno pokazao kako ga zanima eksperimentranje s glazbom.

Naime, u tom je trenutku on već bio svjetska zvijezda kao dio dueta Simon & Garfunkel i okretanje solo radu baš i nije bilo uputno. No, Simon za takve stavove nije mario i uporno je tjerao po svom, ubrzo ostvarivši svjetski uspjeh sjajnim albumom »There Goes Rhymin’ Simon« (1973), potvrdivši ga dvije godine kasnije vrlo uspješnim »Still Crazy After All These Years«. I dok bi većina nakon tako uspješnih albuma samo nastavila ponavljati recept za uspjeh, Simon se odlučuje za istraživanje i eksperiment pa 1986. stvara mega uspješan i danas kultni »Graceland« utemeljen na spoju country zvuka i afričke glazbe, potom 1990. godine sa »The Rhythm of the Saints« svijetu otkriva svoje viđenje brazilske glazbe, da bi se sa »Songs from The Capeman« iz 1997. godine okušao i u mjuziklu utemeljenom mahom na latino zvukovima. Pravilo traženja novog, Simon manje-više poštuje i na sljedećim albumima, a pogotovo na nedavno objavljenom, trinaestom po redu studijskom uratku, albumu »Stranger to Stranger« koji, ako nije njegov do sada najeksperimentalniji, svakako je najmoderniji album njegova opusa.

Folk i electro

Naime, dok se ranije okretao ponajprije folk i etno glazbi sa svih strana svijeta, ovog je puta te folk elemente odlučio nadopuniti elektronikom stvoriviši neobičnu kombinacija raznih tradicionalnih folk motiva s electro beatovima pa 37 i pol minute njegove nove glazbe predstavljene kroz 11 pjesama nudi, primjerice, afričke i peruanske bubnjeve, dašak country ozračja, malo bluesa i nešto jazza, a sve je to prošarano svemirskim elekro beatovima. Po vlastitim riječima, pjesme za novi album počeo je stvarati neposredno po objavljivanju prethodnog albuma »So Beautiful or So What« (2011.), dorađujući ih i mijenjajući, pri čemu je eksperimentalni dio u velikoj mjeri vezan uz utjecaj avangardnog glazbenog teoretičara i glazbenika Harry Partcha koji sam izrađuje različite instrumente, a na nekima od njih Simon na ovom albumu svira. U tri skladbe – »The Werewolf«, »Street Angel« i »Wristband« – surađuje s talijanskim elektro glazbenikom koji se odaziva na umjetničko ime  Clap! Clap!, a bitna za glazbenu sliku albuma svakako je i suradnja s prijateljem i producentom Royjem Haleeom koji je po želji Simona bio zadužen za stvaranje što prirodnijeg odjeka.

Prepoznatljiv glas

Konačan rezultat tog višegodišnjeg rada i istraživanja je album koji djeluje potpuno drugačije od dosadašnjih Simonovih radova, osim kad je riječ o njegovom prepoznatljivom vokalu i odličnim tekstovima koji su i ovog puta u velikoj mjeri okrenuti kritici društva i suvremenog svijeta. Tako u uvodnoj »The Werewolf« kroz priču o sredovječnom Amerikancu kojeg žena ubija nožem za suši cinično govori o egoizmu kao bitnoj odrednici potrošačkog društva, dojmljivom »Wristband« kroz epizodu kako ga, jer nije imao manšete, to jest nije izgledao prikladno, nisu pustili u prostor gdje je nastupao s bendom, govori o sve većim socijalnim i klasnim razlikama. »Street Angel« i »In A Parade« su ulične sličica iz svijeta siromašnih protkane kritikom religije, a izvrsna »The Riverbank«, ponajbolja pjesma albuma, inspirirana je smrću profesora kojeg je Simon osobno znao, a stradao je u masakru u školi Sandy Hook krajem 2012. godine. Naravno, uz seciranje stvarnosti Simon je po običaju odličan i pri osobnim temama što potvrđuje pažnje vrijedna naslovna »Stranger to Stranger« u kojoj govoreći o dvoje zrelih ljudi koji su dugo živjeli zajedno kaže da bi, kad bi se danas nakon duže vremena sreli, bili potpuni stranci – kao da nisu živjeli zajedno! »Proof of Love« posvećena je njegovoj supruzi Edie Brickell, a završna »Insomniac’s Lullaby« već od naslova nudi zapitanost nad smislom života i nemogućnost pronalaženja odgovora.

Hrabar potez

Definitivno 75-godišnji genijalac iz New Yorka istražuje nova područja i to čini, kao i obično, iznimno kvalitetno, a hoće li se to i u kojoj mjeri dopasti slušateljima, ovisi o ukusu. Novi zvuk zbog svog okretanja suvremenom glazbenom načinu izražavanja uvelike određenom elektronikom nedvojbeno će se dopasti mlađim generacijama, ali će iz istog tog razloga oni stariji biti razočarani jer je ovo daleko od klasičnog Simona, pogotovo onog koji uz sebe uvijek ima gitaru. Paul Simon povukao je hrabar potez, oduševio kritiku (za mnoge je ovo njegov najbolji album tamo još od kultnog »Gracelanda« iz 1986. godine), privukao po količini prodaje i publiku (album je po objavljivanju odmah otišao do broja jedan u SAD-u), ali na albumu, osim možda teme »Riverebank«, nema pjesme koja će izdržati test vremena kao što su to činile brojne njegove ranije pjesme.

Komentari

komentara