Sutra, s početkom u 20.30 sati zagrebačka grupa Mayales »napast« će pozornicu na opatijskom Mrkatu. Mayales će u Opatiji nastupiti u punom sastavu – devet pravovjernih junaka domaće glazbene scene predvođenih autorima Petrom Beluhanom kao vodećim vokalom te Vladom Mirčetom na gitari.

Također, tu je i gitarist Luka Geček koji je i autor nekoliko pjesama na posljednjem albumu objavljenom u travnju 2017. Koncertnu postavu upotpunjuju i producenti albuma Jure Ferina i Pavle Miholjević, odnosno bubnjar Edi Grubišić Cipal te mladi basist Roni Nikolić. Pridružit će se i Ivan Božanić kao fx ton majstor te mlada pjevačica Nikolina Kovačević. Prilika je to za razgovor s povodom s Petrom Beluhanom.

Treći album »Simbol za sunce« oduševio je kritiku. Kako reagira publika? Jeste li vi zadovoljni?

– Digla se neka dobra prašina oko svega pa je time i generalno raspoloženje još bolje. S obzirom na to da se ne bavimo popularnom i zabavnom glazbom, ne možemo ni biti od velikih očekivanja. Nismo navikli na velik interes pa je činjenica da imamo toliko poziva za nastupe, a o spomenutoj kritici da i ne pričamo, razlog da čitava priča oko povratka Mayalesa dobije neki novi i viši smisao. Ono što publika osjeća tijekom slušanja albuma tek ponekad saznamo preko komentara na društvenim mrežama – i oni su sjajni, kao i činjenica da nam publika ostaje u dvorani do kraja koncerta, i ta neka energija odobravanja i zajedničkog ulaska u trans – posebice kad izvodimo songove relativno nezahvalne za binu. To je pobjeda. Da, jako smo zadovoljni. Okupili smo sjajan bend. Ova inkarnacija Mayalesa je doista posebna, onaj tko poznaje scenu, zna da se radi o posebnim ljudima i glazbenicima.

Istinska strast

»Malo je izvođača poput grupe Mayales. Biti pop bend i istovremeno igralište za eksperimente. Imati dugi glazbeni staž, a nemati kontinuitet. Razvijati perfekcionizam, a nemati stil. Imati uspjehe u karijeri, a oglušivati se o njih. Biti veteran, a opet razigran kao na samom početku. U biti, Mayales je stalno na početku. Ima obavezu prema svakom tko ga je slušao i sluša, a opet nema prema nikome. Je li to nezavidna situacija ili sloboda?«, napisao je Zoran Stajčić u kritici na »Simbol za sunce«. Pa koji je onda odgovor na to pitanje – nezavidna situacija ili sloboda?

– Nestvaran je već i sam taj Stajčićev tekst. Zar nije sjajno da te netko na sceni tako dobro opisuje… uopće da tako lijepo piše i razumije stanje stvari, a ne govorim samo o Mayalesu. Ma, naravno da se prije svega radi o uživanju zdrave kreativne slobode. Doista samo na tim postulatima jedino i možemo funkcionirati. Otpočetka je to tako postavljeno jer je to istinska strast, vrhunska glazba. A cijena te slobode je da se povremeno moramo suočiti s ‘nezavidnom situacijom’! Realnost je da svakodnevno gledaš u svoj plafon, i on uopće nije visok. Možeš ga dotaknuti vrškom prstiju i bolno zaključiti da vjerojatno nikada nećemo raširiti svoja krila na način kako to rade naši uzori – koji imaju velike produkcije, mnogo nastupa, super sound, sulude video art projekcije, light… O spotovima da i ne pričamo. Mi si ne možemo priuštiti ni čovjeka koji bi nakon svake zadnje dobe ugasio reflektore na pozornici… Ali život je lijep na kraju dana, osobito kad čuješ svoju pjesmu u eteru.

Koliko se Mayales promijenio od početaka devedesetih do danas? Odnosno od »Svima želim raj za sve« do »Simbola za sunce«?

– Prije svega dogodile su se tri različite inkarnacije benda, ali i tri različite glazbene dekade. Neminovno je da se masu toga naglavačke promijenilo. Ali neke su stvari identične, naša glazbena znatiželja, samokritičnost i strast za komponiranjem. Prvenstveno govorim o suradnji Vlade Mirčete i mene koja traje od prošlog stoljeća. Oko 2014. pridružuje nam se i Luka Geček. Uglavnom, mijenjali su se samo glazbeni izazovi, vrsta mjuze koja nam je napeta. Spletom okolnosti nema više Valerije i Kikija za mikrofonom, zamijenio ih je moj labuđi pjev koji je dijelom podijelio i publiku na bivše i nove fanove – ali to je cijena koju smo bili spremni platiti.

Između »Svima želim raj za sve« i »2« bila je poprilična pauza, a između »2« i »Simbola za sunce« nešto malo manja. Poprilično studiozno pristupate snimanju albuma?

– Svatko bi volio da je taj proces kraći, no ima i u tome nečega dobroga. Studioznost je nužna ako doista želiš ostaviti nekog traga. Osim toga, iskreno ne vjerujem ni da bi javnost imala dovoljno koncentracije da nas sluša i konzumira kada bi izbacivali albume svakih, recimo 20 mjeseci. Ali doista želimo skratiti proces između albuma. Nemamo još mnogo godina ispred nas, a toliko je još neobjavljenih pjesama po našim glavama i kompjutorima. Prva stanka koju spominjete imala je u sebi nešto kudikamo više od dugotrajnog snimanja povratničkog albuma. Imala je određeni bunt prema industriji glazbe kao i mladenačko bunilo koje se dugo tražilo po kutovima vlastitog preispitivanja i odrastanja. Srećom da smo svih tih 13 godina stanke marljivo stvarali nove pjesme.

Muzikalan i zdrav uzlaz

Kako uopće izgleda »kreativna kuhinja« stvaranja Mayalesa? Gdje crpite inspiraciju? Tko vas nadahnjuje?

– To je jednostavno. Treba ti kompjutor i tri sata Vladekovog slobodnog vremena. Ta kombinacija je kreativna bomba iz koje proizlazi gomila pjesama koje vjerojatno do kraja života nećemo uspjeti objaviti. Tu je još i Lukina mladenačka energija, nevini komentari naše djece, pokoja stara snimka uzora, nova gitarska pedala… S tekstovima je malkice kompliciranije.

Kako gledate na domaću scenu, na diskografske i glazbene nagrade, na radijski eter i glazbu na televiziji?

– O sceni i glazbenim nagradama možemo filozofirati kad bude više vremena, ali sama glazba je zapravo izvrsna. Mislim da će se s tim uskoro složiti i glazbena kritika prilikom revidiranja 2017. godine. Zadnjih dvije, tri godine primjećujem muzikalan i zdrav uzlaz, od estrade do jazza, pa tako i svih nas između. Mislim da u ovom segmentu šijemo i regiju. A radio i televizija prolaze kroz esencijalne probleme koji nisu ekskluziva samo ovog podneblja. Sve se redefinira, osobito glazbena industrija, baš kao i svi kanali kojima ona komunicira. Televizija je u debeloj banani generalno, sve se komunicira kroz neke nove platforme pa je teško uhvatiti distancu ili nametati trendove na koje smo navikli. Osobno najviše brinem zbog suludog propadanja HTV-a, jer teško da će se tako brzo ustrojiti nešto s podjednakim potencijalom i odgovornošću.

U Opatiji nastupate 9. prosinca. Što publika može očekivati?

– Možete očekivati borbu s vremenskom prognozom i kotrljajući cirkus od devet izvrsnih glazbenika koji se poigravaju s repertoarom za koji smo zajedno skupili nestvarne komplimente. Možete očekivati malko drugačiji rock/dream pop/psihodeličan fanatizam, na tragu onog divnog citata s početka intervjua. A mi se nadamo da ćemo napokon odškrinuti vrata Kvarnera, prepoznati barem 15 novozaraženih duša, napraviti dobru najavu za skori nastup u Rijeci…Sve skupa još jedan dobar provod, samo da nam opet ne pukne guma na autocesti!

 

Komentari

komentara