Od brojnih vrlo kvalitetnih izvođača predstojećeg zagrebačkog INmusic festivala ime s najvećom težinom nedvojbeno je britanska kantautorica PJ Harvey iza koje stoji gotovo četvrt stoljeća rada tijekom kojih je stekla ne samo brojne nagrade, već i veliki broj slušatelja te mahom iznimno naklonjenu kritiku koja je s pravom smatra jednom od najznačajnih rock pjevačica i pjesnikinja u posljednjih dvadesetak godina.

U Zagrebu ćemo, dakle, početkom četvrtog tjedna lipnja moći svjedočiti djeliću novije rock povijesti jer su iza PJ Harvey kultne ploče poput »Rid of Me« (1993.), »To Bring You My Love« (1995.), »Stories from the City, Stories from the Sea« (2000.) ili »Let England Shake« (2011.). Na svu sreću neće to biti samo lijep susret s rock prošlošću, već i zahvaljujući njenom novom albumu objavljenom pred dvadesetak dana i itekako zanimljiv dodir s njenim najnovijim radom.

Opravdane pohvale

Njen deveti studijski album – »The Hope Six Demolition Project« – kojeg će u velikoj mjeri predstaviti na Jarunu, kritika već sada svrstava uz bok njenih ponajboljih ploča, a nakon preslušavanja ovog četrdesetak minuta i 11 skladbi dugog albuma jasno je da su sve pohvale opravdane. Naravno, javio se i lijep broj onih koji ovakvu PJ Harvey ne podnose, ali njihovi razlozi nisu vezani uz glazbu, već ideologiju. Naime, Polly Jean Harvey napravila je čisti protestni rock album utemeljen na gotovo trogodišnjem putovanju i istraživanju uvjeta u kojima ljudi žive u Afganistanu, na Kosovu i u glavnom gradu SAD-a Washingtonu. Na tim je putovanjima Harvey bila u društvu Seamusa Murphyja, poznatog ratnog fotoreportera, a sve što su doživjeli i proživjeli uobličili su u niz različitih performansa i priredbi od kojih je njen album nedvojbeno najdojmljiviji i najvrijedniji.
Svaka od 11 pjesama ovog albuma kritizira određenu pojavu ili ponašanje. Naziv albuma vezan je uz američki HOPE VI projekt kojim su se u nekim američkim gradovima »čistili« kriminalom zagađeni dijelovi tako što su se na tim područjima gradili stanovi za imućnije, a protjerani bivši stanari su na drugim lokacijama živjeli još gore. Direktno o tome govori uvodna »Community of Hope« koja je žestoka kritika ponašanja političara koji su se borili za vlast u dijelu Washingtona zvanom Ward 7. Reakcije na ovu pjesmu već su brojne pri čemu je među nezadovoljnima i bivši gradonačelnik Washingtona Vincent C. Gray koji je pjesmu nazvao ništavnom i praznom. Na odličnu čvrstu i žestoku rock pjesmu »The Ministry of Defence« itekako bi se mogle ljutiti vlasti Afganistana jer PJ Harvey afganistansko ministarstvo obrane prikazuje kao zgradu od koje su ostali srušeni zidovi i stepenice pa je naziva ministarstvom odbačenih limenki pića i starih novinskih magazina. »A Line in the Sand« s podosta elektronike praćene vojnim bubnjevima prenosi iskustva stečena za posjete izbjegličkim logorima uz poruku kako se već jednom mora povući linija, bar i ona u pijesku, te reći dosta je zla i nehumanosti.

Apokalipsa sve izvjesnija

Još je dojmljivija »Chain of Keys« u kojoj uz mračni vojnički ritam slušamo priču o starici koja na neobičnoj ogrlici čuva petnaest ključeva uništenih kuća svojih susjeda i čeka ih da se vrate. »River Anacostia« s jakom gospel podlogom i dominatnim orguljama koristi biblijske motive kako bi najavila apokaliptični kraj svijeta u kojeg čovječanstvo vodi ljudska vrsta, a presudit će im možda i sam Bog. »Near the Memorials To Vietnam and Lincoln« lenonovski je himnična pjesma o tome kako nitko u blizini spomenika Lincolnu i Vijetnamu ne razmišlja o povijesti vezanoj uz njih pa se stoga ružna povijest i ponavlja, a na istom je tragu i psihodelična »The Orange Monkey« koja kroz narko iskustvo iznosi zaključak kako čovjek stoljećima u ime napretka uništava sve oko sebe pa je apokalipsa sve izvjesnija.  »Medicinals« su neobičan portret stare Indijanke koja se, umjesto da koristi znanja svojih predaka i stvara ljekovite napitke, opija viskijem. »The Ministry of Social Affairs« utemeljena na klasičnom čvrstom blues rocku upozorava na ogromne socijalne razlike, a novovalno žestoka, brza i dinamična »The Wheel« inspirirana je iskustvima s Kosova, pogotovo činjenicom o jako velikom broju nestale djece tijekom ratnih sukoba i poratnog doba. Za kraj PJ Harvey ostavlja odličnu baladu »Dollar, Dollar« kojom prenosi mučnu epizoda kad je negdje u Afganistanu do njihovog taksija preko tri prometne trake dotrčao dječak i prosio dolar. Ona mu je htjela dati i više, ali je taksist bezobzirno dao gas pa joj je ostalo samo da u retrovizoru promatra kako se udaljavaju od malog lika.

 

Zanimljiv umjetnički put

 

Iako je kod protestnih pjesama glazba često u drugom planu, PJ Harvey dala si je truda ponudivši raznovrsnu paletu zvukova i glazbenih pravaca – blues rock, gospel, akustika, elektronika, psihodelija, jazz, alt rock, folk, new wave… – nad kojima suvereno vlada njen lijep i snažan glas  za što su svakako zaslužni i njeni gotovo stalni suradnici i producenti Flood i John Parish. Gledano u cjelini PJ Harvey stvorila je još jedan dragulj album kojim nastavlja svoj zanimljiv umjetnički put. Krenula je analizom vlastitih emocija i pitanjima o smislu ljubavi i života, nastavila borbom za ravnopravnost žena da bi u trećoj fazi došla do antiratne tematike o kojoj je govorio sjajni prethodni album »Let England Shake«. Novim albumom dosegla je još višu razinu jer govori o cijelom čovječanstvu i pomalo hipijevski zaziva promjene bez kojih, tvrdi to u tri pjesme, slijedi apokalipsa. Definitivno, PJ Harvey bit će lijepo čuti i vidjeti u Zagrebu.

Komentari

komentara