Kako je izgledala socijalistička disco kultura u bivšoj državi? Je li uopće postojala i tko ju je činio? Na ovo je pitanje jedan od odgovora dao niz izložbi održanih prije tri godine u Zagrebu, a sada nove odgovore daje vinilna kompilacija »Socijalistički disco. Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987.« autora Lerija Ahela i Željka Luketića.

Riječ je o svojevrsnom soundtracku izložbe i jednog razdoblja glazbene i društvene povijesti Jugoslavije, objavljenom u izdanju njihove etikete Fox & His Friends. Nakon nekoliko godine istraživačkog rada, licenciranja i traženja najbolje zvučećih studijskih master-vrpci, autori kompilacije predstavljaju prvi nastavak »Socijalističkog disca«.

Leri Ahel i Željko Luketić/Foto Igor LEKŠIĆ

Leri Ahel i Željko Luketić/Foto Igor LEKŠIĆ

 

Soundtrack izložbe

Istraživanje je trajalo je četiri godine. Kamo vas je sve odvela potraga?

LUKETIĆ: Kompilacija disko glazbe iz vremena bivše države oduvijek je bila zamišljena kao svojevrsni nastavak ili soundtrack izložbi »Druga strana groznice subotnje večeri« u Klovićevim dvorima, odnosno Kuli Lotrščak i »Vizualni jezik disca« u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2015. godine. Leri Ahel je već tada zagrijavao publiku na otvorenjima izložbi svojim odabirom glazbe, kao što je i aktivno sudjelovao u nalaženju izložaka pa je postalo jasno da posjetiteljima dugujemo i sveobuhvatniju, ne samo vizualnu, nego i zvučnu sliku vremena. Učinila nam se zgodna ideja soundtracka izložbe, kao nečega što traje i izvan muzejskog okvira, kao multimedijalni nastavak zanimljivog istraživanja koje ne prestaje skidanjem postava. U međuvremenu je ta tema postala predmet mojih gostujućih predavanja i članaka, uvijek me iznova iznenadivši koliko je zanimanje za nju. Studentima UMAS-a u Splitu tako sam pokazivao i kulturološke refleksije tog glazbenog izričaja, ponajprije poseban rukopis dizajna i vizualnih komunikacija, a potom čak i pin-up duplerica koje su u to vrijeme izlazile u pojedinim časopisima jednakopravno tretirajući ženska i muška tijela. Rick Poynor, znani britanski teoretičar dizajna, zvao me da o tome pišem za utjecajni Eye Magazine, nakon što je odgledao obje izložbe.

AHEL: Željko i ja smo pokretanjem etikete Fox & His Friends dobili odličnu platformu da to istraživanje stavimo i u format kompilacije koja, nadajmo se, neće stati samo na prvome nastavku. Kao i svako pravo izvaninstitucionalno istraživanje, spremni smo zaviriti u svaki kutak povijesti: od prikupljanja pisanog gradiva, do audiovizualnih arhiva diskografskih kuća i glazbenika. Neke od snimaka moguće je naći samo u privatnim kolekcijama, čuvaju ih sami autori i na to se oslanjamo jer tu ima najviše iznenađenja. Već smo poznati među autorima, znaju da radimo iznimno korektno, od remasteriranja vrpci do zaštite prava, pa nam i sami jave imaju li što zanimljivoga. Bitno je da materijalu pristupamo otvorenih ušiju i bez predrasuda jer upravo je disco primjer glazbe koja je bila žrtvom predrasuda. I danas će neki odmahnuti rukom i reći kako je sve to bilo puka komercijala i hedonizam, no disco se radio ozbiljno pa nas veseli da je sve više mlađih generacija koje otkrivaju taj zvuk na jedan sasvim novi i drugačiji način.

Mukotrpan rad

 

Do kojih vam je snimki bilo najteže doći?

AHEL: Četiri godine mukotrpnog rada, istraživanja, lociranja nasljednika autorskih prava i reguliranja papirologije bilo je potrebno da se dobije prvotni korpus pjesama koje čine ostavštinu disco glazbe u Jugoslaviji. Kako se te pravne prakse donekle razlikuju u pojedinim državama sljednicama, toliko je i nama ovisno o lokaciji autora glazbe bilo teško ili lako doći do samog postupka licenciranja, a potom i do saznanja postoje li uopće na izvornim master-vrpcama jer u kojekakve presnimke starih krckavih ploča nismo htjeli ići. Pun ih je Youtube i ljudi se u pravilu iznenade kako te stvari zvuče kada ih dobar inženjer zvuka obradi i kada dođe do izražaja produkcijska i aranžmanska raskoš u kojima su nastajali. Disco, čak i u domaćim, ekonomski skromnim uvjetima, nije bio DIY žanr poput punka ili new wavea. Veliki orkestri, brojne instrumentacije i zahvati te slavna domaća imena kompozitora koji su radili tu glazbu poput Alfija Kabilja, Andreja Baše, Nenada Vilovića ili Gabora Lenđela i Kornelija Kovača, nisu bili nešto što si je mogao priuštiti bend iz garaže. Zbog toga su u eksperiment s discom ulazile zvijezde poput Gabi Novak, Zdenke Vučković ili Dubravke Jusić te velike diskografske kuće poput Jugotona, PGP RTB-a, Diskotona ili RTV Ljubljane. Baza jest bila moderna plesna glazba, nastala na utjecajima američkog i europskog disca i funka, ali kako odsvirati impresivnu string-sekciju bez koje je taj žanr nezamisliv, ako nemate pravi orkestar ili znalca za skupim klavijaturama? Masteri su čak i tu pokazatelj socijalnog konteksta: neki su u dobrom stanju, dok oni rađeni na vrpcama slabije kakvoće u privatnim studijima, ne zvuče više tako dobro. A u Jugoslaviji se traka u studijima štedjela ili više puta presnimavala jer je bila skupa. Zato je bitno sačuvati i taj segment povijesti glazbe jer analogni mediji naprosto propadaju.

Moni Kovačić (Start 1979.)

Moni Kovačić (Start 1979.)

LUKETIĆ: Rukovodimo se jednim pravilom za našu izdavačku kuću Fox & His Friends. Ako na koncu potrage nije moguće naći dostupan izvornik, snimku preskačemo. To dugujemo ljudima i publici koja tu glazbu prati jer ne želimo biti jedan od onih izdavača koji izbacuje izdanja upitne kvalitete i bez ikakve uredničke opreme. To se pokazalo uspješnim i publika i autori glazbe to primjećuju. Master vrpca, pa bila i u lošem stanju, može se na brojne načine restaurirati i spasiti, sve dok je na njoj zapis. Trake znaju pucati, možete ih lijepiti pa čak i »grijati« ili »peći« kako bi zaustavili proces oksidacije i nestajanja premaza. Ali ako je nema, ne koristimo sekundarni izvor. Tu radimo zahvate na razini visoko dotiranih laboratorija za digitalizaciju, a mala smo izdavačka kuća. Kao i u većini takvih slučajeva, za taj posao treba imati volje i ljubavi, a ne ga raditi tako da nakon produžene marende čekate 3 sata popodne kako biste nestali iz ureda i otišli kući pjevajući.

Jeste li tragali za nekim konkretnim izdanjima ili ste do snimki dolazili slučajno?

LUKETIĆ: Uvijek nađete nešto što uopće niste planirali, koliko god plan rada bio detaljan. I tu je najveći užitak tog posla jer kako kaže Forrest Gump, »život je kao kutija čokolade; kad je otvorite, ne znate što ćete naći unutra« (smijeh). Potraga može završiti ne samo u privatnim kolekcijama, nego i na buvljaku poput Preluka ili Hrelića. I tamo ćemo najprije zaviriti u ono što je najviše odbačeno ili zametnuto. Često autori u svojim kolekcijama odluče kako su im određene snimke bitne, a ostale manje važne. Krenut ćemo upravo od manje važnih jer njihov pogled na vlastite opuse nije objektivan. I na ploču »Socijalistički disco« najviše smo uključivali B-strane, manje poznate radove ili snimke koje su izašle tek na kazetama, nisu ni dogurale do vinila.

AHEL: Disco je imao »neomiljeni« status da se neki od izvođača čak i srame svojih glazbenih radova iz tog žanra. To je neopravdano i više je proizvod medijske klime vremena, a nikako kvalitete radova. Zlatni rudnici takvih pokušaja su tadašnji festivali zabavne glazbe, posebno Opatija, koja je, što se danas i ne zna previše, pratila sve, pa čak i alternativnije vrste glazbe. »Večeri slobodnih formi« ili okupljanja oko samog festivala imaju u svojoj povijesti izuzetno raznolike nastupe. Diskografi su također Opatiju gledali kao mjesto gdje treba lansirati nova imena, ali i nove trendove, poput primjerice grupe Denis & Denis. Naravno, uz Opatiju su značajni i katalozi drugih festivala, poput Zagrebfesta, Vašeg šlagera sezone, Beogradskog proleća ili Cavtata.

Himna željeznica

 

Koje su pjesme s kompilacije vaši favoriti?

AHEL: Teško je izdvojiti ih pored sjajnih imena koja smo uključili – Gabi Novak, Zdenka Vučković, grupa KIM, Rok Hotel, Ana Sasso, Vera Kapetanović, Roman Butina, itd… Legendarni riječki producent Andrej Baša, čiji rad iznimno cijenimo, zastupljen je s čak dvije pjesme. Njegov produkcijski rad s manje poznatom hrvatskom obradom hit-pjesme »Vamos A La Playa« koju su izveli Opatijski suveniri, sjajan je primjer kako napraviti obradu koja je besprijekorno odsvirana, ali ima i nešto novo i svoje. Ovdje je to i duhoviti, nadrealni tekst o »mutantima« i »robotima« na plaži, nadamo se, ne na opatijskoj (smijeh)!

Ana Sasso

Ana Sasso

LUKETIĆ: Da se nadovežem na Lerija, još jedan rad riječkog genija produkcije: disco-pokušaj Milke Čakarun Lenac, uz to i vokalistice Grupe 777, također je savršeno »zakucao« Andrej Baša. Iz pjesme »Željo luda« Milke Lenac doslovno možete naučiti što je disco i kako se izvodi. Jaka i pamtljiva bas linija, dobar vokal i melodijska fraza koja ostaje u uhu. Inače se radi o B-strani singla »Ponoćni express« koji sam uvrstio na kompilaciju »Electronic Jugoton – Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989« koju sam radio za Croatia Records. Zanimljivo da taj singl nije najbolje prošao kod kritike u svoje vrijeme. U Džuboksu je prozvan »himnom željeznica« što je valjda bilo umjereno priznanje da im se sviđa. Donekle. Jer domaći disco, za razliku od stranog, redovito nije bio prihvaćen.

Kompilacija pokazuje bogatstvo disca u bivšoj državi. Koliko je ona pratila događanja na svjetskoj sceni?

LUKETIĆ: Postoji fama o velikom kašnjenju i zaostajanju, no ona nije posve točna. Jest da je disco ovdje stigao nešto kasnije, no to je bilo tipično i za neke druge europske zemlje. Naravno, nije pratio korijen nastajanja u Americi gdje je iznikao iz afroameričkih gay klubova, ali polako ulazi u opticaj zajedno s jazzom, funkom i kasnije u još dubljim žanrovskim hibridima. Ostao je duže nego vani, čak i nakon »noći spaljivanja disco-ploča« u Chicagu 1979. godine i to najviše zahvaljujući plesnim natjecanjima i raznim disco-aerobik grupama. Osobit domaći hibrid bio je i onaj s folk pa i glazbom za djecu, no u pravilu, prihvatili su ga veliki i značajni kompozitori poput spomenutog Baše, ali i Nikice Kalogjere, Alfi Kabilja, Đele Jusića, Kornelija Kovača, Gabora Lenđela i Nenada Vilovića. Tu je nastao velik opus materijala koji je išao od etabliranih pop-zvijezda poput Ljupke Dimitrovske, pa sve do novih imena poput Ane Sasso i nogometaša Hajduka Ivice Šurjaka.

Dubravka Jusić

Dubravka Jusić

AHEL: Njima je disco bio novitet u kojemu se žele oprobati i to je pravilo sa svim žanrovima u trenutku kad ih preuzme srednja struja. I ploče rock glazbe znale su se pri svojoj pojavi lomiti i razbijati na radio-stanicama u znak protesta od promjene, no disco se jedini spaljivao na stadionu. Tu stvari ulaze u kulturološki segment jer disco nije bio samo hedonistička kultura, donio je neke vrlo konkretne emancipatorske promjene. Produkcijski se naši studiji nisu mogli mjeriti s onim američkim ili europskim, ali aranžerski, nema zaostajanja. Ljudi ovdje uopće ne znaju da je jedan od najvećih disco majstora u svijetu Silvestar Levay, Vojvođanin iz Subotice. »Fly Robin, Fly« njegove grupe Silver Convention, jedan je od najvećih svjetskih disco hitova.
Hoće li »Socijalistički disco« dobiti nastavak?

AHEL: »Socijalistički disco 2« je u završnoj fazi i može se reći da je gotov. Trenutak u kojemu će izaći birat ćemo ovisno o prijemu ovog albuma. Zajedno s prvim dijelom tvorit će najekstenzivniji pregled disco glazbe u Jugoslaviji i tako, nadamo se, uvjeriti i posljednje »nevjerne Tome« koji tvrde da ga nije bilo ili je bio tek epizoda. Baš više od toga, danas ćete na eBayu disco ploču iz tog razdoblja s ovih prostora platiti kod kolekcionara više nego ijedan album Bijelog dugmeta ili Parnog valjka, bendova nad kojima je domaća glazbena kritika tada imala gotovo spisateljske orgazme, dokazujući njihovu veličinu.

LUKETIĆ: Proučavajući pisanje o pop-kulturi toga vremena iz današnje pozicije sam prilično iznenađen koliko je medijski bila podržana, primjerice, Riblja čorba, a na čisto fenomenološkoj razini, obescijenjena Moni Kovačić. Igor Savin, također veliki kompozitor koji se oprobao i u discu, dobio je neke od najgorih kritika za svoje radove. Odmah stranicu nakon veličanja »pastirskog rocka« ili promoviranja »country« glazbe, samo zato jer se usudio eksperimentirati, a ne ostati uvijek isti. Događalo se to i novom valu. Domaća kritika tada se teško snalazila u žanrovskim varijacijama. Čast iznimkama, naravno. U nastavku istraživanja i ove ploče, ići ćemo još dublje u disco: od ženskih skupina do opet, nekih neočekivanih imena. I opet ćemo inzistirati na »slušanju bez predrasuda«. S ovom povijesnom distancom, svi smo spremni gledati na domaću glazbenu arheologiju sasvim drugačije.

Željko, album je dio vaših zagrebačkih izložbi. Možemo li se prisjetiti o kojim se izložbama radi i kada su održane?

AHEL: »Druga strana groznice subotnje večeri« u Klovićevim dvorima i »Vizualni jezik disca« u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva održane su 2015. godine. Bile su jako dobro posjećene, posebno ona u Kuli Lotrščak, kao dijelu Klovićevih koji je na ruti svih turista koji dolaze u Zagreb. Najviše onih iz Kine i Japana pa smo u jednom trenutku razmišljali legende napisati i na tim jezicima. Dva puta je produžavano trajanje koje se na koncu proteglo na gotovo tri mjeseca i nekoliko tisuća posjetitelja. Željko je u izložbu uvrstio sve kulturološke odjeke disca tog vremena: od plakata filmova iz tadašnjih kina, do članaka iz novina koji su pratili ulazak disco-utjecaja. Nastupi Amande Lear i Boney M, skandal s grupom ABBA-a koja je bila žrtvom lokalnog promotora koji je prodao nepostojeći nastup, pa sve do natjecanja u plesu koja su najzaslužnija za dugi život ovog žanra.

Elvira Voća/Foto I. IVEZIĆ

Elvira Voća/Foto I. IVEZIĆ

LUKETIĆ: Htio sam dokumentacijski pokazati kako disco nije bio tek puki hedonizam, isprazna plesna glazba za provod subotom navečer. Da, uključivao je to, ali je time razarao ideju niske i visoke kulture, kao i model programiranog provođenja vremena. Osnažio je klupsku kulturu, izravnao odnose spolova u diskotekama i postavio DJ-a kao važno i cijenjeno zanimanje. Dio koji me posebno oduševio, a izvjesili smo čak i autentične zapisnike žirija plesnih natjecanja u Zagrebu, jest kolika je bila manjinska inkluzivnost tih večeri. Redovito su na natjecanjima pobjeđivali Romi i Albanci i bili su vrlo prihvaćeni i dobrodošli u Disko Štruklu, Big Ben i ostale zagrebačke klubove. Hamit Đogani predstavljao je Jugoslaviju na svjetskom natjecanju u disco plesu u Londonu 1981. godine. Izložba je uključivala i poseban dio koji se bavio Opatijom, kao svojevrsnim fenomenom i gradom koji je tada imao veliki broj diskoteka i klubova. Na mjestima tih klubova u Opatiji danas ne postoje ni male ploče koje bi upozorile na to kako i koliko je taj prostor prije živio. Berlin je svoje klubove proglasio kulturnim dobrom, kod nas, oni su i dalje tek puki »hedonizam«, a ne kultura. Disco je najbolji za primjer takvog nerazumijevanja društvenih odnosa jer su oni politični, čak i kad »nemaju« jasno istaknutu društvenu poruku.

Znana i neznana imena

 

Ploča »Socijalistički disco. Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987.« donosi 18 skladbi koje najbolje ilustriraju što je sve uključivao disco u Jugoslaviji: etablirana imena poput Gabi Novak, Arsena Dedića, Ljupke Dimitrovske ili Zdenke Vučković, početne pokušaje nogometaša Ivice Šurjaka, Miss Jugoslavije Ane Sasso ili zanimljive domaće verzije stranih hitova poput »Vamos A La Playa« u izvedbi Opatijskih suvenira, queer-klasika »I Will Survive«, te engleske pop-pjevačice Kim Wilde. Tu je i zvijezda Startove duplerice Moni Kovačić, poznati disco-funk sastav KIM, ženski dio Mirzinog jata pod imenom Rok Hotel, nekadašnja teen-zvijezda Dubravka Jusić i danas popularno ime disco-kolekcionara Arian.

Komentari

komentara