Poznata riječka grupa Kristali slavljeničkim koncertom obilježava 50 godina od prve svirke današnje jezgre tog popularnog riječkog benda.

Na botelu Marina s prijateljima, na valovima uspomena otplovit će danas u daleku 1966. kad se riječkim Belvedrom uspinju trojica razbarušenih kosa nalik čupavcima ili »bitelsima« kako su ih tada nazivali. Glava prepunih nota žure prema svom snu…

Na leđima jednog bubanj, druga dvojica ponosno nose gitare, a između sebe i poveći paket s radioaparatom »otetim« iz kuće jednoga od njih, uz svečano obećanje doma »da mu se ništa neće dogoditi«. To što vuku uzbrdo nije baš ni malo, ni lako. Prijevoz bi dobro došao. Ali to je šezdest i šesta. Koga briga što je teško, može to i na leđima, samo da ostvare svoj san o prvoj službenoj, zamislite i plaćenoj gaži. Posljednji su sati stare godine, a oni žure do mjesne zajednice na Kozali, gdje su dobili čast svirati na dočeku nove 1967. godine. I ne samo to. Dobit će novac i večeru…

Ponosni VIS

Andre, Mike i Vjeko, ponosni su VIS – vokalno instrumentalni sastav kako se to tada krstilo – i nitko im nije ravan. Možda Beatlesi, ali i to je upitno. No nije ni to došlo samo od sebe. Dobro su se namučili po podrumima i kući vježbajući. Počeli su na nekim školskim priredbicama, onako tek na sitno, po neku poznatu pjesmu. U osnovnoj su se i našli. Vjeko i Mike u školi Centar ispod sušačkog nebodera gdje su i stanovali, a Andre je prijatelj iz susjedne osnovne škole »Bobijevo« na Bulevardu. No te školske priredbe i prve svirke su jedno, a ovo na Kozali je nešto potpuno drugo. Zamislite, pravi VIS i prava gaža. Pa tko im je ravan…

Trebalo je uvježbati repertoar, ali i naći ime. Svaki pošteni bend ima i neko zvučno ime. A oni nisu bilo tko. Tako su nakon niza prijedloga postali Ferali. Tek su na pragu petnaeste, završili su osnovnu i upisali srednju. Dvojica pomorsku u Bakru, a jedan strojarsku tehničku. Pazili su na školu (koliko je trebalo) da roditelji ne pošize, no u glavi je bilo najviše nota, snova i poneka curica. Ali uz bend i binu i to će biti lakše. Tada su svi htjeli biti članovi nekog benda, a eto našoj trojici se u toj novogodišnjoj noći san počeo ostvarivati. Zamisli kad dođu poslije pred Kont, a svi za njih šapću »oni su iz benda«…

Debelih 50

Danas ni manje ni više nego pola stoljeća kasnije, 50 punih »debelih« godina, oni svoj san još uvijek žive sada ponovno okupljeni kroz Udrugu riječkih rokera LP Rock. Ne zovu se više Ferali. Kako to biva u muzici, nakon promjena niza imena sastava i članova benda, već dugo su Kristali i pod tim imenom i danas nastupaju. Njih su trojica uvijek ostali na okupu. Svi su završili fakultete, imaju obitelji u kojima su i novi mladi muzičari. Muzika više nije osnovna preokupacija, ali ju još uvijek neizmjerno vole i sretni su kad mogu zajedno zasvirati.

Bubnjar Andrija Vitezić Andre sada »bubnja« sjednicama gradskih struktura Rijeke gdje je pročelnik za gospodarstvo. Milovan Mike Frlan uz njega brusi na svojim značajnim poslovima, kao i Vjeko Brentini koji je inspektor. Četvrti je član ovih slavljeničkih Kristala, koji im se pridružio prije godinu-dvije, Željko Juranić. Nekad je svirao u poznatim krčkim grupama i dobro ga se sjećam s krčkih terasa 70-tih kad je žario i palio. Danas je poznati vinar i ugostitelj čija su vina na glasu… Sve te karijere su sastavni dio životnog puta i razvoja, ali velika je sreća što se i danas iz tih glava note ne daju istjerati. Valjda su zato i dalje mladi – barem u glavi, jer tko još broji ako se i skupila koja godina. Onu prvu gažu na Kozali ne zaboravljaju.

– Mislim da smo dobili 3000 dinara i onaj slasni kapuz. I to s kobasicon – smije se Vjeko Brentini.

Na brod za gitaru

Dodaje Brentini kako više nije siguran je li to bilo 3000 za svakog ili za sve zajedno, no činilo se lijepo.

– Prva je to muzička lova, a trebalo je za snove o instrumentima. Onaj obiteljski radio što smo ga teglili na taj prvi koncert na Kozalu poslužio nam je zapravo kao pojačalo. Imali smo i samo jedan mikrofon i oko njega smo se gurali. Danas je to smiješno, ali tada nam ništa nije smetalo niti nas je moglo zaustaviti. Nakon tog koncerta odmah smo krenuli skupljati za aparaturu. Ja sam, primjerice, odmah nakon škole u Bakru krenuo na brod samo da kupim prvu gitaru. San sam ostvario u Japanu. Kupio sam yamahu i nitko sretniji od mene. Kada sam to ostvario, iskrcao sam se i zauvijek napustio more. Poslije sam i ja krenuo na ekonomiju…

Prisjećaju se dečki i svirki koje su uslijedile nakon one prve na Kozali. Sljedeću Novu godinu svirali su na dočeku na Platku na koji su se jedva probili jer je napadalo gotovo dva metra snijega. Autobusom sanos drugi su se dan nekako spustili natrag u grad i potom na svirku u Senj.

– Samo sam svratio doma čestitati ,a mama već s vrata: »Ča je mrcino još se nisi ošišal«… Valjda sam bil obećal. Ali kako ću, pa ja sam muzičar, ponosan član benda. Bilo je to vrijeme Beatelsa i svi smo ih oponašali. Imali smo mi tada dosta problema zbog kosa i u školi. Teško su to primali, ali sve smo nekako izgurali, prisjeća se Brentini.

Gitarijada u Neboderu

Te 1968. se kao najmlađi bend prijavljuju na prvu riječku Gitarijadu u Neboderu. Imaju i novo ime. Ferali su nekako odveć domaći, The Blow up zvuči ipak malo više u skladu s vremenom. Pjevaju višeglasno muziku poznatih Mamas and Papas. Bili su najmlađi bend i osvajaju odlično četvrto mjesto… Redaju se svirke bendovi i imena. Nakon nekog vremena ime im je Sjene. Kupuju crna odijela i crvene leptir mašne te odlaze na gažu u tada poznati rovinjski hotel »Eden«. Nakon toga se ustaljuju u tada vrlo popularnom hotelu »Varaždin« u Selcu gdje se navečer okupilo i po 700 ljudi. Tamo poslije sviraju niz godina prateći i najpoznatije pjevače tadašnje Jugoslavije. Zapažaju ih i iz Zagreba, poznata muzička agencija im nudi odlično plaćene svirke na krstarenjima po Sjevernoj Europi i Južnoj Americi, no uvjetuju da smanje broj članova benda. Prijatelji ostaju prijatelji. Tri mušketira »ili svi ili nitko« i odbijaju tu vrlo unosnu ponudu… Početkom osamdesetih spajaju se s Nikolom Drpićem i Đanijem Hrvatinom koji su u ranijoj grupi Kristali. Pridružuje im se i Oliviero Ivašić i od tada nastupaju kao Kristali koje ime nose i danas. Slijede svirke, ponovno Selce, te u tada vrlo poznatom Haludovu i u Rapcu. A onda i 10 godina uzastopnih svirki na maškarama u Kostreni gdje postaju pravi zaštitni znak.

Rat i zla kob

Snimaju i ploču »Kostrenske maškare«, a 1982. i LP pod imenom »Muzička razglednica s Kvarnera«, pjesme na čakavštini s poznatim Vjekoslavom Kneževićem. Zatim slijede i nastupi u TV emisijama Antona Martija i bezbroj drugih svirki sve do početka 90-tih kad počinje rat pa se i bend gasi i svatko kreće putem osobnih karijera. Vrijeme donosi i zle kobi. Obolijevaju i kasnije umiru članovi benda Nikola Drpić i Oliviero Ivašić, ali uspomena na njih i zajedničke svirke ostaju. Prijateljstvo i ljubav prema muzici ostatka benda ostaje i tako se s pojavom Udruge LP Rock ponovno okupljaju. I na radost svoju i svih članova ponovno sviraju. Nadajmo se da će još dugo. I sretno im prvih 50 godina…

Komentari

komentara