Zadnjeg dana 2015. godine svijet glazbe oprostio se od Natalie Cole koja je umrla u dobi od 65 godina od kongestivnog zatajenja srca nastalog zbog komplikacija od transplatacije bubrega i hepatitisa C, koji je u pjevačice bio dijagnosticiran 2008.

Njezin optimizam i hrabrost u borbi sa životnim nedaćama bili su poticajni, a njezin glas nezaboravan, pišu američki mediji. Natalie Cole, kći je legendarnog Nata King Colea, koja se uspjela izdići iz očeve sjene i pjevačku slavu doseći vlastitim zaslugama. Pjevačica, koja se u prošlosti borila s ovisnošću o drogama, do statusa superzvijezde stigla je 1991. zahvaljući pjesmi »Unforgettable«, virtualnom duetu s njezinim pokojnim ocem koji je umro prije nego je Natalie počela samostalnu pjevačku karijeru.

Cijeli album »Unforgettable … With Love« sa serijom pjesama posvećenim njezinu ocu, donio je Natalie 1992. tri Grammyja. »Zahvaljujem ocu što mi je ostavio tako divno nasljeđe«, rekla je Natalie primajući nagrade. Rođena 6. veljače 1950 u Los Angelesu, Natalie je imala glazbu u genima. Otac joj je bio legenda Nat King Cole, a majka Maria pjevačica u orkestru Dukea Ellingtona. Kad joj je bilo šest godina s ocem je snimila duet »I’m Good Will, You’re Christmas Spirit«. Bilo joj 11 kad je s njim pjevala u televizijskim emisijama. Četiri godine poslije otac joj je umro od raka pluća. Ali ona glazbu nije napustila. Prezime joj je bio i blagoslov i teret. Lako je dobivala »gaže«, ali su je najavljivali riječima: »Večeras pjeva kći Nata Kinga Colea«. U autobiografiji iz 2000. priznala je ovisnost o kokainu, heroinu, LSD-u, čak i da je neko vrijeme radila kao prostitutka u Harlemu. U listopadu je objavila da zbog lošeg zdravlja otkazuje koncerte u studenome i prosincu, uključujući i zakazani nastup u Los Angelesu na Staru godinu.

Ikona i punka i metala

Nekoliko dana ranije, borbu s teškom bolešću izgubio je i Ian »Lemmy« Kilmister, vođa britanske heavy metal skupine Motorhead. Kad je liječnik tražio da prestane s alkoholom i odustane od turneja, Lemmy Kilmister je spremno pristao na kompromis: na turneje će i dalje ići, ali će zato prestati s viskijem i početi piti votku. Liječnik je navodno bio šokiran da je čak uspio izvući i takvo popuštanje. Kasno navečer u ponedjeljak 28. prosinca po američkom vremenu, a u utorak rano ujutro po europskom, rock’n’roll je na trenutak zastao. Otišao je jedan od najvećih, ikona i punka i metala, čovjek koji je inspirirao mnoge svojom glazbom, ali i životnim razmišljanjima na razmeđu nihilizma, hedonizma i revolucionarizma. Četiri dana nakon sedamdesetog rođendana igrajući svoju omiljenu računalnu igru otplovio je jedini čovjek kojem su oni suludi brkovi i brada uopće mogli stajati. »Ne brinem o tome. Spreman sam. Kad odem, želim otići radeći ono što najbolje radim. Da umrem sutra, ne mogu se žaliti. Bilo je dobro«. Skoro pa proročki zvuče danas Lemmyjeve riječi iz jednog od posljednjih intervjua. Čovjek za kojeg prosječni puristi nisu imali nikakvo razumijevanje bio je žestoki protivnik religija, ali i nedjelovanja. Skupljao je nacističke insignije, ali je svoj prijezir prema nedjelovanju objašnjavao europskim ignoriranjem Hitlera zbog kojeg je »stradala četvrtina svijeta«.

Kralj bluesa

Svijet glazbe u crno je zavila i vijest o smrti B.B. Kinga 14. svibnja. Pola stoljeća B.B. Kingov moćni glas i emotivni, »pjevajući« zvuk gitare definirali su blues. Kralj bluesa umro je u snu u 90. godini u svome domu u Las Vegasu, nakon duge borbe s dijabetesom.

– Blues je jednostavna glazba, a ja sam jednostavan čovjek. Ali blues nije znanost, ne može se razlomiti kao matematika. Blues je zagonetan, a zagonetke nikad nisu jednostavne kako se čine, kazao je jednom prilikom neumorni bluzer koji je inspirirao generacije uspješnih glazbenika. U Memphisu je razvio svoj jedinstveni stil sviranja, treptavi ljevoruki vibrato, koji je on zvao »leptirom« i koji će s vremenom definirati cijeli žanr i izazivati opise da mu gitara »pjeva«. Svirao je za Elizabetu II., švedskog kralja Carla Gustva XVI. i Baracka Obamu. Uz njega je uvijek bila gitara Lucille, jedina družica kroz cijeli život.

Odlazak prijatelja

I domaća glazbena scena u 2015. oprostila se od velikana. Sredinom siječnja, odnosno 21. siječnja preminuo je Kemal Monteno legendarni pjevač, kantautor i šansonijer poznat po hit­pjesmama »Lidija«, »Zemljo moja«, »Sarajevo, ljubavi moja«, »Nije htjela«, »Jedne noći u decembru«, »Šta je život« i »Hiljade pahulja bijelih«. Monteno je preminuo nakon teške bolesti od pneumonije i sepse uslijed komplikacija poslije transplatacije bubrega. Vijest o smrti poznatog glazbenika s tugom i nevjericom dočekana je u svim zemljama regije. Odrastajući u skromnoj obitelji naučio je cijeniti ljude, a iako je bio jedna od najvećih glazbenih zvijezda u regiji, krasila ga je nesebičnost i duhovitost zbog čega je među kolegama bio i ostat će omiljen i svima drag, jedinstven i neponovljiv.
Nekoliko mjeseci kasnije, 17. kolovoza preminuo je i Montenov prijatelj, legendarni hrvatski pjevač, kompozitor, kantautor, književnik, prevoditelj i pjesnik Arsen Dedić. U bolnicu je primljen krajem srpnja nakon što se godinu i pol pokušavao oporaviti od nezgodnog pada, ali nakon operacije kuka stanje se zakompliciralo.

– A što sam u životu imao raditi nego raditi. Netko se sklanja u politiku, netko u alkohol, netko u erotiku, ja sam se najviše u životu, uz ove druge nedostatke, sklanjao u rad – rekao je u posljednjem intervjuu objavljenom u travnju prošle godine u našem listu jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika i kantautora, čije je »sklanjanje u rad« rezultiralo bogatom ostavštinom koji broji više od 50 diskografskih izdanja, brojne zbirke poezije i druga djela ovjenčana brojnim nagradama kao što su Ivo Tijardović, Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski, Premio Tenco na San Remu, Zlatni Histrion, Zlatne arene za filmsku glazbu i brojni Porini, među kojima i onaj za životno djelo. Uglazbio je stihove brojnih pjesnika, njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a i sam je pisao za mnoge glazbenike te komponirao za televiziju, film i kazalište. Glazbena karijera trajala mu je više od pola stoljeća.

Prošle je godine umro je i Vlada Divljan, »večiti dečak beogradskog rock n’ rolla«. Umro je prerano, u 57. godini života. Divljan je bio muzičar koji je svojim akordima i stihovima obilježio posljednju, raspadajuću fazu jednog režima i jedne države.

Borba s tugom

Režim je bio socijalistički, država se zvala Jugoslavija, a Vlada Divljan, Zdenko Kolar, Boža Jovanović, Srđan Šaper i Nebojša Krstić zvali su se VIS Idoli. Generacija je na prvo slušanje zavoljela Idole i njihovog frontmena dječjeg lica i zvuk koji će obilježiti glazbeni ukus novovalne generacije. Vlada Divljan ostao je jedan od simbola vremena kad su heroji nosili gitare, a ne puške, kad su ljudi u ovoj i susjednim državama vjerovali da im ide dobro, sve bolje. Svoju publiku nikad nije iznevjerio, niti jednom jedinom rječju.

Scott Weiland, bivši pjevač američke grunge grupe Stone Temple Pilots i grupe Velvet Revolver, pronađen je 3. prosinca. Četrdesetosmogodišnji glazbenik umro je u snu u Bloomingtonu u Minnesoti gdje se nalazio na turneji sa sadašnjim bendom The Wildabouts. Grupu Stone Temple Pilots Weiland je osnovao početkom 1990-ih zajedno s braćom Robertom i Deanom DeLeom. Grupa je, zajedno sa suvremenicima iz bendova Soundgarden i Alice in Chains, jedna je od najuspješnijih grunge skupina iz prve polovine devedesetih. Njihov prvijenac »Core« iz 1992. prodan je u osam milijuna primjeraka, a pjesma »Plush« osvojila je Grammy za najbolju hard rock izvedbu. Veliku popularnost benda koji se prvi put raspao 2003. a potom i 2013. godine, potvrđuje i više od 13.5 milijuna primjeraka prodanih albuma samo u SAD-u. Početkom stoljeća Weiland je osnovao supergrupu The Velvet Revolver u kojoj su bili i bivši članovi Guns ‘n’ Rosesa Slash, Duff McKagan i Matt Sorum. Vijest o iznenadnoj smrti Scotta Weilanda dočekana je s tugom i nevjericom. Tragičan je to kraj za glazbenika koji se cijelu karijeru borio s ovisnošću o alkoholu i drogama, a 2011. godine u razgovoru za Rolling Stone rekao je da je »u sebi uvijek nosio mnogo tuge«.

Cigoj, Selak, Britvić…

U kolovozu, 27. dana mjeseca preminuo je i Krunoslav Cigoj, slavni hrvatski tenor, operni i operetni redatelj te diplomat. Pjevao je u bečkoj Volksoperi. Od 1973. bio je stalni gost Opere zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. Nastupao je i na festivalima zabavne glazbe. Isticao se i kao interpret Lieda i šansone. Veliku popularnost stekao je snimkama i izvedbama popularnih talijanskih kancona. Režirao je operne predstave. Bavio se kulturnom i profesionalnom diplomacijom. Bio je počasni član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika.

Stanko Selak, hrvatski trubač, vođa orkestra i glazbeni pedagog poznat kao »musician’s musician – muzičar muzičara«, koji je svojim virtuoznim izvedbama znatno popularizirao trubu u Hrvatskoj kao glazbalo, podjednako u području umjetničke kao i zabavne glazbe, preminuo je 27. veljače. Dobitnik je nagrade Porin za životno djelo.

U 51. godini života u Zagrebu je tragično preminuo Saša Britvić, istaknuti hrvatski dirigent srednje generacije. Karijeru mu je obilježilo dugogodišnje vođenje zbora »Ivan Goran Kovačić« s kojim je obišao cijeli svijet i umnogome utjecao na njegovu popularnost. Osnivač je Hrvatskog baroknog ansambla, ravnatelj Međunarodnog kulturnog centra glazbene mladeži Grožnjan i ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb.

U Beogradu je 1. listopada u 70. godini, preminula pjevačica Usnija Redžepova. Srpska pjevačica romskog i turskog porijekla izgubila je bitku s rakom pluća, teškom bolešću s kojom se borila zadnje tri godine. Usnija Redžepova bila je jedna od najpoznatijih pjevačica romske glazbe, a bila je poznata i kao jedna od najljepših pjevačica iz regije.

Iznenadni odlazak Pina Danielea

Pino Daniele, slavni talijanski kantautor i samouki gitarist preminuo je 4. siječnja od srčanog udara. Bio je rock, jazz i blues glazbenik, a svirao je i tradicionalnu napuljsku glazbu. Autor je soundtrackova mnogih talijanskih filmova, uključujući i onih napuljskog glumca i redatelja Massima Troisija. Svirao je s Ericom Claptonom, Richiejem Havensom, Patom Methenyem, Chickom Coreaom i Erosom Ramazzottijem.

Oproštaj od niza značajnih glazbenika

Sam završetak godine donio je još jednu smrt u rock svijetu. U New South Walesu, u Australiji, u 68. godini umro je Stevie Wright, pjevač australske rock grupe The Easybeats, čuvene po tome da su bili prvi australski rock bend koji je imao hit na svjetskoj razini. Dogodilo se to davne 1966. godine kad je njihova pjesma »Friday On My Mind« prešla granice Down Under kontinenta najavivši svijetu kako i taj dio zemaljske kugle može obogatiti rock glazbu. Nakon Easybeatsa činili su tu i mnogi drugi Down Under rockeri (Bee Gees, AC/DC, Nick Cave, INXS, Midnight Oil, Natalia Imbruglia, Cortney Barnett…) ali The Easybeats će uvijek ostati zapamćeni kao oni koji su prvi probili granice i čiji su veliki hit kasnije obrađivali mnogi, od Davida Bowiea na albumu »Pin Ups« iz 1973. godine do sjajnog britanskog pub rock sastava Kursaal Flyers.

Smrt je ove godine odnijela i niz drugih značajnih, ali manje poznatih izvođača kao što su Corry Wells, pjevač grupe Three Dog Night, Steve Strange, pjevač grupe Visage, Errol Brown, pjevač grupe Hot Chocolate, Andy Fraser, basist grupe Free, Chirs Squire, basist grupe Yes, Eric Wrixon, član postave grupa Them i Thin Lizzy, Danny McCulloch, bassist grupe Eric Burdon & The Animals… John Bradbury, najpoznatiji kao bubnjar legendarnog britanskog 2 Tone i ska revival benda The Specials preminuo je 28. prosinca. Ove je godine preminuo i Rico Rodriguez, najpoznatiji kao trombonist The Specials. Motorhead je krajem 2015. izgubio još jednog člana – 11. studenog u dobi od 61. godine preminuo je njihov nekadašnji bubnjar Phil Taylor. Steve Mackay, saksofonist benda The Stooges, preminuo je 10. listopada od sepse. Dan kasnije preminula je i klavijaturistica benda Camera Obscura, Carey Lander, i to od raka kostiju s kojim se bori od 2011. godine. Bile su joj 33 godine. Bendu se pridružila 2002. te svirala na svim albumima od »Underachievers Please Try Harder« iz 2003. do »Desire Lines« iz 2013.

Komentari

komentara