Zadarski bend Postolar Tripper izbacio je novi album naziva »Kamo sutra?« koji nosi dvanaest pjesma nastalih u različitim životnim okolnostima ovih kreativaca. Riječka publika novi album imat će priliku čuti u petak, 27. svibnja, na Studen Day Festivalu.

 

Bilo društveno, bilo osobno, »Kamo sutra?« nudi uvide u prava životna umijeća, fine nijanse postojanja u svijetu koji nas okružuje. O tome gdje su sad, kao i o umijeću surfanja kroz hrvatske realitete popričali smo s Davorom Valčićem i Darkom Predragovićem Dabyjem.
Gdje ste? Što ima?
DARKO: Neke su se sitnice promijenile, što se tiče života, ali što se tiče glazbe i dalje radimo to što radimo.

Gurkamo se

Kako održavate entuzijazam?
DARKO: Uvijek gurkamo jedan drugog. Valjda su to oscilacije. Nekad ja malo padnem i dosta mi je svega, pa on mene gurne. A i bend očekuje od nas da mi to guramo.
DAVOR: Znalo je doći do kreativnog zastoja. Kada smo izbacili zadnji album, bio je taj Porin, otvorila su se vrata za mnoštvo koncerata, dobili smo menadžera, krenuli svirati… I onda je došao kreativni zastoj, jer smo samo svirali i to četiri godine – ništa kreativno ne radiš, već sviraš samo ono što si presvirao milijardu i osamsto puta.
DARKO: I onda se dogodi ponovno nova energija, novi polet i zanos, i sve se opet podigne.
I nastao je album koji u dvanaest pjesama opisuje stvari upravo onakvima kakvima jesu.
DAVOR: Da, piše u jednoj od zadnjih recenzija: ‘Katastrofa na radostan način’. To je baš tako. Cijeli album je u điru ‘udri brigu na veselje’, jer da se vratimo na te stvari koje ljude živciraju, nedostatak novaca, posla, plaće koje ne stižu na vrijeme, i sve to što frustrira ljude… To se sve danas nekako uglazbljuje i pjeva se o tome. Teška tragedija mi je to. I onda jednostavno baciš sve na veselje jer i jest sve prolazno. Kako je veselje prolazno, tako je i tuga. Jedino plaća kasni (smijeh).
DARKO: Živimo tu gdje živimo. Okruženi smo s ovime čime smo okruženi. Izloženi smo i mi tim ‘nepogodama’. Kažu da bi svaka umjetnost trebala odražavati na neki način vrijeme u kojem živiš, tako da valjda na neki način to prođe kroz tebe i imaš potrebu to izbaciti.

DAVOR: Humor je nešto što ovaj bend obilježava od samog početka. Bili smo i mi na nekim razmeđima, uozbiljiti priču ili ne. Ali opet se na kraju vraćamo ovome. Takvi smo ko’ ljudi. Uvijek se vraćamo na parodije. U svemu lošem tražimo nešto smiješno.

Sve gori!

Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić je jednom izjavila kako je sve poteškoće u životu preživjela smijući se i rugajući poteškoći. Humor je katapult koji nas prebaci preko provalije na drugu stranu, provalija je ostala, ali mi smo ipak na drugoj strani.
DAVOR: Jest, to je dobar most. Koji ne vodi Božo Petrov (smijeh).
DARKO: Kad sjednemo u kombi i krenemo na put, ozbiljan razgovor se vodi samo u smislu ‘kada je tonska i kada počinje koncert’. Sve drugo tu staje. Ostalo je sve zajebancija od početka do kraja. I nije da to forsiramo. Puno ideja za pjesme nastale su upravo na putu. Netko nešto dobaci i ja i Davor to negdje zapišemo. I od toga stvoriš nešto novo.
DAVOR: Budemo kao mala ekskurzija. Sve se baca na šalu i humor. Ali inspiracija je svugdje. Primjerice, kada slušaš pijanu bagru, uvijek se nađe jedna najpijanija budala koja ima jednu dozu inspiracije. Pjesma »Sve gori« je nastala tako da je u Preko svirao jedan bend. Ili Poljani? Nisam siguran. No, svi su tad bili na nekoj drugoj fešti u drugom mistu, a taj bend je svirao tu. I nije bilo nikoga, ali apsolutno nikoga tamo. Bend je svirao, ali bend je bio i pijan ko’ letva. I onda je pjevač u jednom trenu došao na mikrofon i rekao ‘Poljana, sve goriiiiii, sve goriiiiii!’, a nigdje nikoga. I onda sam za tu priču čuo od ljudi i ‘sve gori’ je ostao.
DARKO: Obično kada uzmemo neku foru skloni smo je izmrcvariti do kraja. Gotovo svaki naš izlet na neku svirku ima nekakav ‘lajt motiv’, sveprisutan, u svakom momentu i bilo kada. I onda ti postane inspiracija pa često nekakve gluposti završe kao pjesma. Ili makar nama za zabavu na probama.
Sada kada ste spomenuli tog pjevača kojem sve gori, a nigdi nikoga, nije li i taj humor isto jedan paralelni svemir u koji odlazimo danas?
DARKO: Da, to je često tako. Jer, ako se pustiš da to sve previše utječe na tebe, potonut ćeš. Ući ćeš u debeli crnjak iz kojeg je teško izaći. I onda si moraš stvoriti paralelni svemir i to je baš taj bend, koji služi kao nekakav ventil za ispoljavanje svega toga. Nema lipše stvari, nego sisti u taj mali kombi i otići s eskurzijom na koncert. I koliko god te satare put od Sarajeva i nazad, toliko je gušt jer si s ekipom i zajebavaš se i zaboravljaš neke tekuće probleme.

Postolar Tripper
Album nosi ime »Kamo sutra?«.
DAVOR: Pjesme su u tom pravcu jer uvijek postoji upitnik iznad svake pjesme. Na albumu tako stoji i stvar »Cesta«. Kad smo išli svirati u Križevce, Matko je u trenutku nadahnuća izbacio ‘vidi ovo, ova cesta ide istim putem ka’ i mi’. I eto refrena. I Matko je naravno bio u pravu. I u pjesmi se može svatko naći. Jer, gdje god da ideš, uvijek ta cesta ide istim putem gdje i ti.

Lova uvijek dođe

Možemo li onda reći da Postolar Triper osjeća tihu unutarnju revoluciju koja se odvija u pozadini?
DARKO: Mi dajemo sliku onoga što smo mi doživjeli i onog kako smo mi to doživjeli. Pričamo svoju priču. I ako to nekog potakne na nekakvu osobnu revoluciju, da mu promijeni mišljenje ili stav, super. Ali da ćemo ići mijenjati svijet i s transparentima trčati okolo – ne. Mi smo prvi koji to neće napraviti. Mi ćemo biti prvi koji će to vidjeti, apsorbirati na neki način i o tome napisati nešto. Jer, ne znam što bih ja ili bilo tko drugi danas trebao napraviti da pokrene neku revoluciju? Ljudi su se uljuljali i svima je dovoljno dobro da ne idu u nikakvu revoluciju. A opet im je dovoljno loše da non stop njurgaju o tome. Kada odeš vani, to je jedan potpuno drugi mentalni sklop. Ljudi su opušteni. Ovdje non stop netko nešto kuka. A nitko se ne pokreće da bi to promijenio. A to ne može napraviti jedan čovjek. A ne može ni pjesma.
Jeste li vi zapravo onda počeli mijenjati sebe?
DARKO: Mi oduvijek mijenjamo sebe. To je životni proces. Moja stvarnost je drugačija od tvoje. Ako non stop vičem ‘ajme meni, nemam, ne mogu’ na kraju stvarno neću moći.  Davno sam naučio tako da ne brinem oko novca.  Ako imam zadnjih dvjesto kuna, potrošit ću ih. I ne brinem. Ako razmišljam na takav način, sutra se neka lova desi. Dođe. Uvijek nekako dođe.

 

Postolar Tripper u svom posljednjem albumu ostavlja dojam fino ugođene antenice koja osjeća bilo naroda, no ne ovo glasno koje se vidi na prvu, nego onu tihu pozadinu koja krije jedno pravo umijeće preživljavanja.

DARKO: Imam osjećaj kao da je vrijeme revolucije prošlo. I da ljudi danas misle da dizati revoluciju znači napisati komentar na neki članak. Ili staviti status na Facebook. No, kad treba stvarno nešto napraviti onda im se ne da.

DAVOR:  I tu onda revolucija završava. Čovjek se ispuše, malo se posvađa na komentarima sa ostalima i to mu je dovoljno. Sve završi na kraju s udbašima, četnicima i poartizanima i to se onda tako vrti u krug.

Komentari

komentara