Nastavljamo pregled najboljih povratničkih albuma u prvih šest mjeseci ove godine.

Albumi obrada legitimni su način da se prebrodi autorska kriza, da se oda počast glazbi koja je nekog glazbenika definirala, da mlađi izvođači daju svoje viđenje starih stvari i stari onog što se događa u moderna vremena. Činili su to mnogi velikani, da se opet vratimo na Bowieja, on je i tu bio jedan od pionira i ostao jedan od najboljih (»Pin Ups« iz 1973.), činili su to i Nick Cave i Johnny Cash, Patti Smith i Metallica, Robert Plant i Rage Against the Machine… Obično ne više odjednom.

Hodajuća, mušićava legenda Bob Dylan koji još od vremena kad se okrenuo elektrici, a folk puristi mu htjeli sjeći žice do pojačala na Newport folk festivalu 1965., pilio po svome zapanjujućom dosljednošću i upornošću, u zadnjih je sedam godina snimio čak tri cover albuma, počevši od »Christmas In The Heart« s tradicionalnim božićnim pjesmama, preko prošlogodišnjeg »Shadows In The Night« s manje otrcanim pop standardima Franka Sinatre do novog »Fallen Angels« koji se također bavi pjesmama iz Velike američke kajdanke koje je izvodio Sinatra. I učinio je to tako da nimalo ne našteti svojoj reputaciji jednog od najvećih autora moderne glazbe. Dapače, oba »Sinatrina« albuma su mali izvođački trijumfi.

Novi »Fallen Angel« je nešto prozračniji i lepršaviji od prethodnika, više laid-back swing njegovog pratećeg koncertnog benda s natruhama countrya. Znalački odsviran i ipak iščašen u odnosu na Sinatrine izvedbe, novi Dylan se doimlje kao autorski Dylan primjeren njegovim godinama.

O pjevanju bi se, kao i uvijek kad je u pitanju veliki Bob, dalo raspravljati. Draž, kao i kod nekih drugih velikana »upitnog« glasa – kao što je Neil Young recimo – upravo je u svojevrsnom falšu. Moderna glazba nije natjecanje u savršenosti, ima nešto i u emocijama.

Sutra nastavak – Bonnie Raitt: »Dig In Deep« Zanatski perfektno, ali s puno emocija

Komentari

komentara