Ove se godine navršava punih 45 godina od trenutka kada je svoj posljednji album objavila i s radom prestala po mnogima najznačajnija grupa rock glazbe, liverpulski Beatlesi. Razlozi zbog kojih se nakon deset godina rada i stjecanja velikog bogatstva i slave raspala ova skupina glazbenika su razni, a jedan je svakako taj što su sva četvorica Beatlesa, pogotovo Paul McCartney i John Lennon, bili iznimne autorske ličnosti koje je rad u grupi pomalo i sputavao.

Također, tvrde mnogi, jednu od ključnih uloga u raspadu grupe odigrala je žena. Točnije, Lennonova buduća supruga Yoko Ono koja je svog dečka natjerala ne samo da raskine brak s prethodnom suprugom Cynthiom, već da sve češće razmišlja o solo karijeri. Svi ovi razlozi bili su uočljivi pri snimanju albuma »Let It Be«, a osjete se i u nekima od pjesama. Dvanaesti, ujedno i posljednji studijski album liverpulskih čupavaca, objavljen je 8. svibnja 1970. godine, gotovo mjesec dana nakon što je grupa javno objavila prestanak rada. No, većina albuma snimljena je još u siječnju 1969. godine, dakle gotovo godinu i pol ranije, a svakako prije objavljivanja albuma »Abbey Road« pa znatan broj kritičara opravdano smatra kako je »Let It Be« posljednji objavljeni studijski rad Beatlesa, ali ne i njihov posljednji studijski uradak jer ta čast pripada albumu »Abbey Road«.

Negativna kemija

Bilo kako bilo pjesme za album »Let It Be« Beatlesi su počeli snimati u siječnju 1969. godine u filmskim Twickenham studijima i to stoga jer je je plan bio da se o Beatlesima snima dokumentarac. Ta je ideja u osnovi i uspjela, mada treba reći kako su se tijekom snimanja albuma i filma članovi grupe toliko posvađali da je ta negativna kemija vidljiva u dokumentarcu »Let It Be«, a vrhunac je doživjela kratkim prestankom snimanja i privremenim odlaskom Georgea Harrisona. Nakon što su se ipak smirili i pomirili, nastavili su rad i to u njihovim Apple studijima gdje su uz pomoć pijanista Billyja Prestona završili album. Ploča je trebala biti objavljena te 1969. godine pod nazivom »Get Back«, ali budući da nisu bili zadovoljni studijskim poslovima koje je realizirao Glyn Johns, zatražili su da snimljeni materijal obradi čuveni producent Phil Spector. On je to nakon višemjesečnog rada i učinio pa se album u prodaji pojavio tek u svibnju 1970. godine i bio je praćen istoimenim dokumentarcem.

Zbog uvjeta u kojima je stvaran album je imao dvije posebnosti. Prva je ta što su zbog potrebe snimanja istoimenog dokumentarca neke pjesme snimljene uživo u studiju ili na krovu Abbey Road studija 30. siječnja 1969. godine i taj način snimanja dao im je rockersku žestinu pomalo netipičnu za završne godine rada Beatlesa. Druga posebitost je angažiranje Phila Spectora koji je, iako se jako svađao s članovima grupe, napravio odličan posao i svoj »wall of sound« ugradio u fantastičnu »Across the Universe« te još više u »The Long and Winding Road« u kojoj se njegov doprinos osjeti kroz iznimno bogatu orkestraciju u kojoj sudjeluje 18 violina, četiri viole, četiri čela, tri trumpete, tri trombona, dvije gitare i ženski zbor od 14 djevojaka. 13. lipnja 1970. godine ta je pjesma postala dvadeseti, ujedno i posljednji Beatles broj 1 u SAD-u.

Album je ponudio 12 pjesama koje ukupno traju svega 35 minuta i 10 sekundi, a status neprolazne vrijednosti do danas su zadržale njih četiri. Najčuvenija je briljantna »Let It Be« fantastičan spoj baladičnosti, gospela i rock gitare, pjesma kojom je njen autor Paul McCartney posvetio sjećanju na svoju majku Mary koja je umrla od raka u trenutku kad je on imao samo 14 godina. Motiv za stvaranje bio je san u kojem ga je utješila riječima: »It will be all right, just let it be«, »Sve će biti u redu, samo pusti da stvari teku svojim tokom«. Naravno, ova prekrasna pjesma o pomirenju s bolom i tugom, jer će nakon toga ipak doći i svjetlo, itekako se može tumačiti kao vjerska. Slična joj je »Across the Universe«, prekrasna snena svemirska transcendentalna balada vrijedna je ne samo zbog zaista bogate kulise zvuka za koju je, naravno, zaslužan Phil Spector, već i stoga što je na posljednjem albumu ove velike grupe svjedočila o nečemu što je Beatlesima bilo neko vrijeme zajedničko, transcendentalnoj meditaciji i istočnjačkoj filozofiju uz koju su članovi grupe bili jako vezani u drugom dijelu šezdesetih godina. U niz ovih divnih balada svakako treba ubrojiti i »The Long and Winding Road«, na zvuku piana utemeljenu odličnu balada s tekstom punim melankolije o neostvarenoj ljubavi. U osnovi je riječ o pjesmi koja govori odnosima o grupi, o slutnji bliskog kraja, o tome kako su došli do kraja puta na dugoj i vjetrovitoj cesti. Svjedoči o tome i to što McCartney pjesmu završava s onim čuvenim »yeah, yeah, yeah« kako bi i na taj način odao počast grupi. Kvartet velikih pjesama ovog albuma zaključuje poletna i rockerska »Get Back« koja ismijava mržnju prema useljenicima i svima koji dolaze iz drugih sredina. Zanimljivo je da je po Lennonovim riječima – a to dovoljno govori o odnosima među grupi – Paul McCartney svaki put kad bi u studiju pjevao stihove »Get back to where you once belonged« (Vrati se tamo kamo pripadaš) uvijek gledao u Yoko Ono kako bi joj jasno poručio što misli o njoj!

Snaga netrpeljivosti

I u nizu drugih pjesama, čak i puno očitije, osjeća se snaga netrpeljivosti koja je vladala među članovima grupe. Tako album otvara sjajna akustična »Two of Us« koju je Paul McCartney posvetio svojoj budućoj supruzi Lindi Eastman, mada mnogi kritičari u dijelu stihova vide oproštaj McCartneya od daljnje suradnje s Lennonom.

Budući da je album otvoren pjesmom za Lindu, onda ni Lennon nije želio zaostajati pa je druga pjesma, nazvana »Dig a Pony«, posvećena njegovoj budućoj supruzi, japanskoj u umjetnici Yoko Ono, a da bi »utvrdili gradivo« Lennon i McCartney potom zajedno pišu »I’v Got A Felling«, vrlo neobična kombinacija stihova u kojoj McCartney govori o svojoj vezi s Lindom, a Lennon o teškoćama koje je tih godina imao – od rastave sa Cynthiom do pobačaja koji je doživjela Yoko Ono i svih problema vezanih uz rad s grupom. Naravno, nije se ni Harrison želio smatrati manje vrijednim pa je i on napisao pjesmu posvećenu svojoj tadašnjoj supruzi, prelijepoj Patty Boyd koja će te godine poslužiti njegovom prijatelju Ericu Claptonu kao inspiracija za fantastičan album »Layla«. Harrisonova posveta supruzi zove se »For You Blue« i čista je ljubavna pjesma, a što misli o sukobima u grupi Harrison je direktno rekao u dojmljivoj »I, Me, Mine«, pjesmi čuvenoj po tome što je to zadnja snimka Beatlesa kao grupe (i to bez Lennona!) i u kojoj Harrison hrabro i točno tvrdi kako je glavni krivac raspada grupe – egoizam.

Tri minijature

Uz ovih svake pažnje vrijednih devet pjesama Beatlesi su ponudili i tri minijature: »Dig It« koja u 51 sekundi snimljenog jam sessiona služi Lennonu da oponaša glas Micka Jaggera, »Magie Mae« je obrada tradicionalne narodne pjesme iz Liverpool o prostituki koja orobi mornara i koju Beatlesi izvode u tzv. skifle stilu drugog dijela pedesetih, a prisjećanju na rani rock and roll služi i Lennonova »One After 909«. Iako kritičari u diskografiji Beatlesa vide nekoliko albuma vrijednijih od njihovog posljednjeg studijskog rada, nedvojbeno je kako je »Let It Be« odlična ploča, ploča nakon koje se zaista moglo samo žaliti zbog toga što glazbenici koji su je snimili ne žele više surađivati.


Komentari

komentara