JMZM, projekt Josipa Maršića i Zorana Medveda – riječkih glazbenika koji su se posljednjih petnaestak godina ponajviše etablirali kao autori glazbe za film i kazalište – počeo je prije nekoliko godina kao njihov eksperiment poigravanja s glazbom i primarno zvukom.

No, dvadeset albuma kasnije, JMZM se više ne može smatrati »tek« eksperimentom, već prije izrazito zanimljivom i originalnom glazbenom pojavom ne samo u Hrvatskoj, nego i u »regiji«, što uostalom dokazuje i međunarodni interes za njihove neobične, atmosferične i krajnje nekomercijalne glazbene priče uobličene u mahom relativno kratke albume. Posljednji u nizu, »Harry (A lullaby for inimitable mr. Partch)« pojavio se na njihovoj stranici jmzm.bandcamp.com poslije neuobičajeno duge pauze od godinu dana.

Muzika kao slike

Kad nisu audiozapisi live izvedbi, vaši raniji albumi su najčešće bili svojevrsno poigravanje materijalom koji vam je »ostao« od nekih drugih projekata, recimo za predstave ili film. No posljednjih godinu dvije albume radite s nekom jos »ciljanijom« pričom?

– Moguće, vjerojatno je to dio nekog našeg razvoja. Nama je sasvim normalno i prirodno ulaziti u situacije gdje očekujemo da nas glazba još jače »pukne« i još više pomakne. U biti je to jedino što nas zapravo interesira. JMZM je nastao kao nastavak naše studijsko-produkcijske suradnje. Godinama smo radili puno namjenske glazbe za kazalište, performance ili film i uvijek smo tome pristupali, vjerojatno zbog bendovskog backgrounda, kao da radimo album. Uvijek nam je bilo interesantno i izazovno stvarati glazbu koja ima nekakav dramaturško oblikovani slijed, možda čak i narativni slijed iako se rijetko koristimo tekstom. S vremenom smo naučili dosta više o samom skladanju, tehnici i procesu produkcije i okuražili se da snimamo puno smislenije i zaokruženije albume. Kad kažemo okuražili mislimo na to da nas još više boli briga za pravila ili slušateljsku ugodu u smislu ikakvog žanra, stila i slično.

Petar FABIJAN

Photo by Petar FABIJAN

Mi gledamo na našu muziku kao na slike. Čak i pojam album zapravo nije dobar za opis onoga što radimo. Radi se više o situacijama gdje kao da stanemo pred prazno platno i krenemo, ne baš znajući kamo, a onda detalji sugeriraju ili ne, kamo dalje… Taj proces odvija se u studiju i može trajati i mjesecima dok ne dođemo do točke gdje odlučimo da je stvar gotova. Nakon toga stiže onaj dio kad se cijela stvar »treba« zapakirati u nekakav kao konvencionalni glazbeni proizvod. Kako smo ukupno ovih dvadesetak izdanih albuma uspjeli prodati u možda deset komada, u ovom dijelu procesa koristimo samoprijekorni humor kao glavni alat u osmišljavanju naslova, omota, dizajna. Nešto kao: »This is it. Is this the best we can do?… Aaah fuck it, ajmo dalje«.

Čudan drveni instrument

Na novom albumu imate i gostujućeg vokalista, zapravo i cijelu poemu. Koja je priča iza ovog albuma i zašto baš posveta Harryju Partchu?

– Ideja za ovaj album krenula je kad smo dobili na posudbu jednu 100 godina staru citru, čudan drveni instrument s milijun žica koji je bilo gotovo nemoguće naštimati, tako da se nismo ni trudili to napraviti. Snimili smo hrpu sessiona, odabrali najbolje dijelove i krenuli ih manipulirati, dosnimavati i uređivati. Taj bazični zvuk citre nas je radi svoje ugodne atonalnosti podsjetio na radove Harryja Partcha. Dok se cijeli komad glazbe još kuhao palo nam je na pamet da bi bilo cool imati naratora ili pjevača. Razmišljali smo o par opcija, čak smo probali doći do Davida Thomasa iz benda Pere Ubu preko našeg prijatelja Nadana Rojnića koji radi kao tonac za njih. Napokon, stvari su se brzo posložile kad smo se sjetili Adama. Adam Semijalac aka. Bebe Na Vole je naš prijatelj i kolega. Jednostavno smo ga zamolili da otpjeva i poslali mu demo snimku i tekst. Kako smo znali da i Adam voli Partcha, nismo mu dali gotovo nikakve upute, osim da napravi što god misli da treba napraviti sa svojim glasom. Adam je to zdušno napravio i poslao nam natrag snimku svoga glasa već za par tjedana. Preostalo nam je još par mjeseci miksanja kako bi se svi detalji glazbe složili s nadahnutom Adamovom izvedbom i to je to.

A zašto Harry Partch? Pa zato jer je on definitivno jedna od luđih pojava u glazbi 20. stoljeća. Genijalan kompozitor, glazbeni teoretičar i graditelj instrumenata. Čovjek koji je među prvima posložio teoriju uporabe mikrotonalnih glazbenih ljestvica. I čovjek s nevjerojatnom osobnom biografijom. Tko ne zna neka – googla.

Ovo nije prvi put da albumom radite svojevrsnu posvetu… Želite li možda skrenuti pažnju na velike umjetnike koji su eventualno manje poznati široj javnosti?

– Možda… A možda je u pitanju svjesno odmicanje od scene i žanra ili pokušaj traženja prijatelja.

Osnova za predzadnji album »We saw a nun driving wrongway« je pak tonski zapis s vašeg prošlogodišnjeg live koncerta u Mariboru. Sad ste već imali nekoliko većih live nastupa i svaki put se zapravo radi o unikatnoj konceptualnoj cjelini. Po kojem ključu osmišljavate vaše nastupe uživo i što vam je kod njih važno u odnosu na vaš rad koji možemo čuti na albumima?

– Koncept da za svaki koncert pripremamo novi komad glazbe je super način da si zakompliciramo život. Ipak, još uvijek ne odustajemo od toga jer je to i super način da se svaki put iznova uhvatimo u koštac s onim što nas u glazbi interesira.

U tom smislu, za razliku od studijskog rada, za nas su live nastupi situacije kada možemo svjesno ući u frku i tenziju, u iskustvo opasnosti koje glazba nosi. Recept ide otprilike ovako. Prvo postavimo set zvukova, instrumenata, naprava ili klopki, onda smislimo moguća zbivanja i krenemo improvizirati aranžman i dinamiku. To nas dovede do mjesta gdje, čak i kada smo jako uvježbani i znamo gotovo u svakom trenutku što će se dogoditi, ipak ne znamo zašto se to događa… Dosta simple, n’est-ce pas?

Klero-fascio-family kretenizam

Tim ste albumom ujedno i željeli, kako naglašavate, komentirati »jačanje tragikomičnih klerofašističkih pokreta u Hrvatskoj«. Kako bi taj vaš komentar glasio preveden na ovaj naš obični, »neglazbeni« jezik?

– Oduševljeni navalom klero-fascio-family kretenizma u Hrvatskoj nismo mogli nego podariti im himnu. »We saw a nun driving wrongway« naša je himna ovom vremenu sumnjive duhovnosti i novčane domoljubnosti umotane u oltarsko urlanje koje bi izgnjavilo i manje izmučene ljude. U drugoj verziji basne ta »švora« je Zagreb. Grad kome je još Krleža uzeo mjeru ali i dalje predvodi ovu državu u gluposti, grozomorno dosadnom rock’n’rollu, lošem ukusu i onom odvratnom odresku… »We saw a nun driving wrongway« je besplatna za download na našoj bandcamp stranici. Slušajte i uživajte. Novac radije udijelite Johnu Vincentu za povratnu kartu.

Kakve je rezultate dalo objavljivanje materijala na platformi bandcampa? Je li vam se proširio broj slušatelja? Jeste li i dalje zadovoljni takvim pristupom objavljivanju?

– Uglavnom nam ljudi kažu da su omoti lijepi, ali da nisu stigli slušati. Zanimljivo jer i dalje ostaje osjećaj da radimo nešto ilegalno iako se bavimo samo glazbom… Ok ne pop, ali ipak glazbom. Ipak ne možemo reći da nam bandcamp nije barem malo pomogao u smislu neke reputacije i dostupnosti. Kazalištarci i filmaši koji ozbiljno razmišljaju o zvuku i glazbi za svoje projekte sada nas mogu lakše naći i upoznati.

Photo by Petar FABIJAN

Photo by Petar FABIJAN

Kad smo kod toga, zadnji put kad smo pričali prije dvije godine, rekli ste da se u Hrvatskoj glazba i zvuk za film i kazalište i dalje ne doživljavaju dovoljno ozbiljno, kao važan dio cijelog projekta. Je li se što promijenilo po tom pitanju?

ZORAN: Rekao bih da postoje neki mali pomaci na bolje. Uspio sam čak pogledati i par hrvatskih filmova s jako dobro odrađenim sound designom. Ne samo u tehničkom smislu nego u smislu cjelokupnog kreativnog procesa stvaranja zvuka za film. Tu prije svega mislim na filmove: »Iza lica zrcala« i »Kratki izlet«. Ipak, generalno ima još uvijek puno puno mjesta za napredak u korištenju zvuka i primjenjene glazbe.

Znojave misli

Bez obzira na vašu poznatu nezainteresiranost za ikakvu konkrentiju promociju, u posljednje vrijeme je vaš rad ipak više primjećivan i to izvan granica Hrvatske – od poziva na neke festivale do objave vašeg rada u The Wire magazinu. Da li imate osjećaj da bi vaša glazba možda ipak više »legla« nekim stranim profiliranijim tržištima i publici ili mislite da i u Hrvatskoj za nju postoji dovoljno publike i festivala?

– Ma nismo mi nezainteresirani za promociju. Mislim da naš rad sugerira sasvim suprotno, ali promocija nekako, barem kod nas, uključuje čubljenje u »sekti«, sceni koja bazično voli puno preseravanja s malo rada. Ipak i u Hrvatskoj se otvara sve više prostora za eksperiment, za korištenje muzike u novim situacijama. Bili smo, na primjer, pozvani na Tabor film festival da uživo »ozvučimo«, tj. sviramo naš soundtrack za pet kratkih animiranih filmova. Nakon toga je publika mogla pogledati iste filmove s originalnim zvukom. Nama je to bilo interesantno i zabavno iskustvo. Publici isto.

Obojica ste puno radili na drugim projektima posljednje dvije godine. Josip je radio glazbu za »Jesenju sonatu« i »Mizantropa« u produkciji HNK Ivan pl. Zajc i »Horror vacui« te »Ms Fox invited Ms Cat for tea and a chit-chat one late late afternoon last summer« u produkciji Kik Melone s kojima je i gostovao ovo ljeto u Napulju. Josipe, znači li to da ste sad većinom zaokupljen glazbom za kazalište? Možete li izdvojiti neki od tih projekata po zahtjevnosti, odnosno je li vam neki od njih bio poseban izazov i zašto?

JOSIP: Da, bilo je dosta kazališta u zadnje vrijeme. S Kik Melone smo čak dobili i onu »najglavniju« nagradu hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu, ali nevermind. Svaka suradnja je iskustvo. Razlika je ako sviraš uživo na pozornici ili napraviš snimak za predstavu. Kad sviraš uživo obično znojavo misliš »što ja radim ovdje… što ja radim ovdje???«

Zanimljivo je gledati kako nastaju stvari, kako se pristupa bilo klasici ili eksperimentu. Zadnja Kik Melone predstava ili happening ili kako se već se »Horror Vacui« može nazvati, raspizdio je jedan dio publike, a meni se čini jedan od najboljih kazališnih komada koji su ikada napravili. Komunikacija i energija unutar bilo koje »trupe« je nekako ključna stvar. Valjda. Čak i kada kao radim sam na nekom komadu, uvijek sa ZM-om provjeravam ima li to smisla.

Zorane, vi ste radili na »sound designu« za eksperimentalni film »Ulysses« Dina Topolnjaka koji taj projekt radi pod mentorstvom velikog Béle Tarra. O kakvom projektu se radi i kako je izgledao/zvučao vaš dio u njemu?

ZORAN: Radi se o Dinovom završnom radu na masters studiju Sarajevske filmske akademije gdje mu je legendarni mađarski režiser Béla Tarr bio mentor. Dino Topoljnjak je autor i režiser ove filmske adaptacije prvog poglavlja romana »Uliks« Jamesa Joyca. Interesantno je da je film snimljen u Bosni u franjevačkom samostanu i da su svi glumci osim jednog zapravo naturšćici tj. franjevci koji žive i rade u samostanu. Sound design za ovaj film će biti dosta kompleksan, onirički trip s autorskom muzikom grupe Autopsia i dijelom JMZM. Vjerujem da će finalni proizvod biti dosta interesantan film koji će vjerojatno odraditi putovanje po raznim europskim i svjetskim filmskim festivalima i poslužiti Dinu da se etablira i prikupi financije za buduće filmske projekte koje planira raditi. Anyway, zapamtite to ime. Dino Topoljnjak će kroz koju godinu biti nova zvijezda autorskog art filma u Hrvatskoj.

Nježan i spacey

Imate li u pripremi još kakve projekte, bilo JMZM, bilo vaše osobne?

– U studiju je uvijek hrpa otvorenih projekata. Radimo na novim snimcima, trenutno imamo tri snimljena albuma koja treba dovršiti, smiksati i masterirati. Bit će i novih soundtrackova. Uskoro moramo završiti i glazbu za dramu »Bakhusovi podrumi« Ivana Vidića. Vjerojatno i poneki live nastup…

Što pripremate za nastup 25. studenog u prostoru MMSU-a u art kvartu Benčić?

– Novi komad za MMSU je nježan i spacey… kao da se goluguz spuštaš po suhom toboganu punom žileta… uvijek stremeći svjetlu.

Komentari

komentara