Zna se u rock svijetu dogoditi da naslov albuma veze nema s materijalom koji se nudi, ali u slučaju Stanislava Kovačića i njegovog albuma »Punk Cabaret« naslov je odlično odabran. Istina, nije svaka od deset ponuđenih pjesama u punk formi, ali je temeljna ideja albuma itekako bliska punku, a s obzirom na to da je realizirana kroz suradnju glazbenika i glumaca, onda joj pojmovi i punka i cabareta nedvojbeno odgovaraju.

Cilj je bio, ističe Stanislav Kovačić u pratećim materijalima albuma, pokazati »da se umjetnost i kultura njeguju odupiranjem trendovima, a glavni motiv je borba protiv sveopćeg poseljačivanja glazbe«.
– Alternativa mora postojati, jer postojanje samo i isključivo mainstreama nije zdravo, zaključuje Kovačić.
U toj se namjeri nedvojbeno uspjelo jer desetak pjesama nudi raznovrsne glazbene žanrove, zanimljive i duhovite tekstove te vrlo dobar spoj iskusnih glazbenih znalaca s glumcima koji u okviru svojih trominutnih nastupa pokazuju kako im glazba i pjevanje nisu nepoznat teren.
Mladi punker
Zbog ujednačenosti u realizaciji teško je reći koji je dio »Punk Cabareta« najbolji pa ta odluka ovisi ponajprije o vlastitom ukusu i sklonostima, ali je nedvojbeno da su najenergičnije one najstarje pjesme, skladbe »Svatko želi biti političar« i »Jel’ se tebi sviđa« koje je Kovačić stvorio u danima kad je i sam bio mladi punker.

Stanislav Kovacic Punk Cabaret

U štoriji o političarima Kovačić kombinira čisti punk sa ska/reggae dodirima i ironičnim tekstom o političarima pri čemu mu u izvedbi od glumaca pomažu Bojan Navojec, Ivana Roščić, Marko Cindrić, Iva Visković, Uršula Najev i Pjer Meničanin, a Rene Bitorajac, Jan Kerekeš, Judita Franković i Tomfa odlični su u hardore punku »Jel’se tebi sviđa« koja razara moćnom energijom i agresivnošću. Ovim punk biserima svakako treba pridodati i sličnu im »Drvljem i kamenjem« u kojoj, uz dokumentarnu podlogu snimke protestnih okupljanja vezanih uz propast Kamenskog, Ozren Grabarić, Jadranka Đokić, Vilim Matula i Iskra Jirsak stvaraju ironični i bučni punk trenutak koji podsjeća na korijene punka.
Nekako je u tom stilu i sjajna »Ima nade« koja uz najmanju prateću ekipu (Edo Maajka, Krešimir Mikić, Barbara Suhodolčan) nudi,možda i najviše jer se kroz tekst ironično udara na suvremeni konzumerizam tvrdnjom kako se danas može kupiti i – nada. Odlična je u toj skladbi i glazba u kojoj se spajaju i miješaju klapski i crkveni napjevi s mračnom hard rock i industrial rock podlogom i rifovima.
Ironija i provokacija
Na tom tragu ironije i provokacije je i završna »Moj Šime« u kojoj sudjeluju Adrian Pezdirc i Ervin Baučić koji su uspješno u osnovi duhovit tekst o dalmatinskoj fjaki pretvorili kroz svoju molsku izvedbu praćenu adekvatnim mračnim glazbenim okružjem u tipičnu darkersku a la Nick Cave baladu. Suprotnost joj je s glazbene strane vesela i razigrana »Pobjeda« (Bojana Gregorić-Vejzović, Filip Šovagović, Živko Anočić, Mia Biondić, Kaja Kovačić, Danijel Ljuboja) koja odiše doo wap stilom pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća, ali se kao suprotnost tom ugodnom neobaveznom veselju nudi ironičan tekst kroz koji saznajemo da »ako želite pročitati najnovije vijesti, pročitajte udžbenik iz povijesti«.
Dio pjesama ovog albuma Kovačić je vezao uz svoj rad u kazalištu (»Hej ženo«, »Ako tražiš ljepotu«, »Napokon«) pa su i kroz glazbene okvire baš kabaretskog tipa, dakle nježnije i umjerenije, a slična im je, makar znatno mediteranski razigranija, tema »Ferma Dobre« (Marijan Ban, Jelena Miholjević, Tara Thaller) kreirana za dokumentarac »Pusti Dobre, pusti«, redateljice Vlatke Vorkapić. Sve u svemu na albumu u deset pjesama nastupaju čak 34 glumca što je samo po sebi raritet, ali za Kovačiča i nije neka novost jer je na njegovom albumu »Uspavanke za djecu i odrasle« pjesme izvodilo – petnaest pjevača!
Očigledno, Stanislav Kovačić zna s puno ljudi složiti zanimljive projekte.

Komentari

komentara