U proteklih 20-tak godina pojavilo se mnogo djela koja su se bavila našom »boljom prošlošću«, no »Ilustrovana YU Rock enciklopedija« Petra Janjatovića, poznatog beogradskog rock-kritičara i publicista, među njima svakako zauzima specijalno mjesto.

Ta knjiga, naime, nastala je tijekom devedesetih godina, u vrijeme ratova i mraka, kada je njezin autor, koji se do tada uglavnom bavio novinarstvom, odjednom imao dovoljno vremena da se pozabavi takvim zahtjevnim i opsežnim poslom. »Ta vrsta eskapizma sačuvala mi je bistru glavu od divljaka kojima smo bili okruženi svih tih godina«, kazat će u jednom kasnijem intervjuu o vremenu u kojem je nastala knjiga na kojoj još uvijek radi. Naime, Janjatović je nedavno dovršio četvrto izdanje svoje enciklopedije jugoslavenskog rocka, koje je predstavio i u Rijeci.

Janjatović je zajedno s Davidom Albaharijem i Draganom Kremerom napisao i »Drugom stranom – Almanah novog talasa u SFRJ«, kao i zapažene »Pjesme bratstva i djetinjstva (Antologija rock poezije SFRJ 1967 – 1991)«. Kao neumoran kroničar ovdašnje rock scene, ali i ustrajan zagovornik kulturne i glazbene suradnje na ovim prostorima, Janjatović u potrazi za novim informacijama redovito obilazi sve države bivše Jugoslavije.

I dalje putujem i pitam

Što je novo u novom, četvrtom proširenom i dopunjenom izdanju »Ilustrovane YU Rock enciklopedije«? Kako dolazite do podataka o autorima i sastavima iz drugih republika?

– U ovom izdanju ima oko 70 grupa kojih ranije nije bilo. Najveći dio su novi sastavi ali su tu i neki odjeci prošlosti koji su se u međuvremenu na ovaj ili onaj način kvalificirali za knjigu. Primjerice, Nesalomivi, Ogledala, Mrtvi kanal i slični koji su napokon dobili pravo izdanje. Ali tu su i Montenegro Five i Makadam iz Titograda, odnosno Podgorice, za koje sam najzad, i to zahvaljujući kolegi Željku Miloviću, autoru knjige o crnogorskoj pop i rock sceni, dobio relevantne biografske podatke.

Ostale biografije su detaljno dopunjene, pratio sam ono što se događalo sve do prošlog proljeća. Bukvalno sam ubacio neke informacije u trenutku kad je knjiga išla u štampu. A informacije doznajem zahvaljujući specijaliziranim portalima, direktnim kontaktima s glazbenicima, diskografskim kućama, kolegama. I dalje putujem i pitam.

Kako biste mlađim naraštajima objasnili važnost dokumentiranja glazbenog stvaralaštva iz proteklog razdoblja i osobito iz vremena bivše države?

– Od trenutka kada se knjiga pojavila prije 18 godina, često mi se događa da mi mlađi čitatelji zahvaljuju jer sam im skrenuo pozornost na neke autore, grupe, pjesme za koje nikad nisu čuli.

Zato je, upravo zbog novih ušiju, ovakva vrsta arhiviranja povijesti važna. Evergreen pjesme uvijek mogu prenijeti emociju ili nekom otkriti makar neku malu historiju. Da izazovu »šok prepoznavanja«, kao što bi rekao Arsen Dedić. Naš je običaj da lako i puno zaboravljamo. A to je grijeh.

Pokidani kontakti

Osamdesete godine, mislim pritom uglavnom na Novi val i sve ono što možemo povezati s tim pokretom, nedvojbeno su predstavljale glazbeni vrhunac na ovim prostorima. Kako je moguće da danas ni u jednoj novonastaloj državi ne postoji nikakva skrb za glazbenu i kulturnu ostavštinu tih burnih godina? Ne postoji nikakav sustavan pristup u reizdavanju ključnih albuma iz tog razdoblja, pa čak ni onda kada za to vjerojatno postoje komercijalni interes, da ne spominjemo nešto više.

– Čini mi se da sam već odgovorio na ovo pitanje. Novi val se često mistificira i preuveličava. Pa bi i zbog toga bilo dobro da se vjerno predstavi. Premda je, srećom, dosta toga i objavljeno, a zahvaljujući revnosnim pojednicima mnogo zanimljivog iz tog razdoblja može se pronaći na internetu.

Čini se da većina novonastalih država na ovom području, osim djelomično Slovenije, uglavnom ne zna što bi s glazbenom tradicijom iz vremena bivše države, dok istodobno ta tradicija, ako malo pogledamo u iPode i mobitele mladih, nikad u protekla dva i pol desetljeća koliko je prošlo od raspada bivše države nije bila življa i prisutnija. Kako objasniti taj fenomen?

– Nove države (i državnike) ta tradicija slabo interesira. Oni su češće otrovani nekim drugim tradicijama.

Premda je možda i bolje što je tako, jer kad god se država hvatala popularne muzike – i popularne kulture uopće – najčešće bi je zloupotrebljavala i nakon upotrebe bacala. Meni, hvala bogu, država u radu na ovoj knjizi nije ništa pomogla.

Samo mi je povremeno odmagala raznim birokratskim zapetljancijama, budući da sam prethodna tri izdanja sam objavio.

Štoviše, čini mi se da prostor bivše države, osobito na području popularne kulture i rock and rolla, danas barem djelomično živi kao zajednički, jedinstveni kulturni prostor, koji ne povezuje samo činjenica što govorimo istim ili sličnim jezikom, koliko god se naše političke elite trudile to otežati i onemogućiti. Kakvo je vaše mišljenje?

– Kultura – kazalište, film, književnost, muzika – prva je povezala pokidane kontakte. Mnogo brže no što sam devedesetih – iako sam bio optimist – mogao i sanjati. A to joj je i zadatak, da spaja LJUDE. I elite bi to trebale raditi, ali čini se da je to previše elitan zadatak za njih.

Profesionalni ventil

Što je raspad bivše države značio na kvalitet glazbenog stvaralaštva na ovim prostorima? Jeste li se pozabavili ulogom glazbe, pojedinih bendova i rokera i njihovim utjecajem na prijelomne događaje s kraja osamdesetih i početka devedesetih? Bilo je, naravno, i negativnih primjera , jer mnogi glazbenili nisu odolili zovu nacionalizma i primitivizma.

– Budući da sam se trudio da enciklopedijske jedinice budu što je moguće opisnije i informativnije, naravno da spominjem (najčešćce kroz konkretne događaje) razne političke obojenosti muzičara. Ali trudio sam se da u tome ne pretjerujem, što su mi povremeno zamjerali čitatelji. Nekako nisam želio ovu knjigu previše prljati politikom, bez obzira koliko su se neki autori brukali.

Izvođače iz Srbije redovito gledamo u Hrvatskoj. Nedavno su ovdje bili Koja i Disciplina kičme, zatim Partibrejkersi, a jako se veselimo svakom novom nastupu vašeg Repetitora. No moram priznati da je na hrvatskim radio stanicama teško čuti srpske izvođače. Emitiraju li radio stanice u Srbiji izvođače iz Hrvatske?

– Srpski su mediji i u vrijeme rata neometano emitirali hrvatsku muziku. Bilo je restrikcija na državnim medijima ali ostali su na to ostali imuni.

Danas više nitko ne gleda na krvna muzička zrnca. Naravno nema Thompsona i sličnih, ali pušta se svašta. Od kvalitetnih autora do najgoreg pop smeća. Kao da nemamo dovoljno svog đubreta.

Što se u međuvremenu dogodilo s rock-kritikom? Rock kritičari u neka prošla vremena bili su iznimno važni i funkcionirali su kao svojevrstan filter i važan faktor koji je pomagao u selekciji i izgradnji ukusa publike, a danas životare na margini?

– Kao i druga umjetnička kritika, tako je nestala i muzička. Medijima mi više nismo potrebni. Kopiraju se press informacije, opisuje se tko je od celebrityja bio na nekom koncertu, pepričavaju se tračevi.

Kada me i zovu da pišem za neki medij kažu da je to bez honorara. Nemaju budžet! Moš’ misliti! Dakle izumrli smo kao stari zanati: abadžije, bojadžije, da ne nabrajam dalje.

Zato sam, valjda i tako uporan u radu na dopunama knjige. Kad nemam drugi profesionalni ventil igram se u dječjem vrtiću zvanom »Ex Yu rock enciklopedija«.

Kako ocjenjujete ulogu ondašnjih, a kako današnjih medija u tome?

– Nemoguće je usporediti prošla i ova vremena. Svijet se brzo okreće, kao netko tko je pisao za »Džuboks« i »Rock« s nostalgijom razmišljam o tim doista zlatnim vremenima. Bilo je lijepo živjeti od muzike kroz novinarstvo. Godilo je kad ti netko priđe na koncertu i pohvali tekst, radijsku emisiju… Danas je internet carstvo anonimnih amatera koji imaju najčešće pogrešno (ili zlobno) mišljenje o svemu. Ne bih se ja u to miješao.

Komentari

komentara