Damir Urban i njegova Četvorka sutra se vraćaju u riječki Pogon kulture. Bez sumnje jedan od naših najvažnijih glazbenika, autora i protagonista na stage Pogona donijet će najbolje iz više od tri desetljeća duge i bogate karijere započete još 1984., a njegov rad kronološki se može podijeliti na pjesme stvorene u Lauferima od 1986. do 1996., te na one s Četvorkom – Markom Bradaschijom, Lukom Tomanom, Sandijem Bratonjom i Sašom Markovskim – s kojom je u sretnoj vezi od 1996. do danas.

 

– »Mamut« je svoje već odradio, bavimo se novim stvarima i novim albumom koji bi uskoro trebao izaći. Sami se snimamo u svom prostoru pa ne ovisimo o terminima, što nas je pomalo ulijenilo jer ne postoje dogovoreni termini i rokovi koje moramo ispoštovati pa smo komotniji. Ali radimo. I nadam se da će na jesen album biti vani. Još uvijek sviramo pjesme s »Mamuta«, svirat ćemo ih sigurno doživotno, pogotovo one koje prežive test vremena. Kad prođe godina, dvije, tri od albuma, onda vidiš koje su pjesme »preživjele«.

 

Klinački bunt

 

Ta iskustva imate i s dosadašnjim izdanjima?

– Pa prosjek po albumu su otprilike tri pjesme, dvije koje imaju potencijal hita i treća je ona koja nije klasični hit, ali je publika prepoznaje kao važnu pjesmu pa se i ona svira.

Koji su vaši koncertni favoriti?

– Uvijek oni sa zadnjeg albuma, ne zato što su one najbolje, već stoga što su svježe i nove. Ali i one najstarije. To je suludo, ali kad 10, 15 godina sviraš neke pjesme one prestanu biti napor. Najnapornije su one pjesme, koje sviraš zadnjih nekoliko godina i stalno. Kad prođe ta kriza, one opet postaju drage.

 

Znači, »pomirili« ste se s pjesmama poput »Male trube« i »Budi moja voda« koje su oduvijek favoriti publike?

– Istina. Iako nismo punkeri, u stavu nam je ostao taj klinački bunt – ponekad ne sviramo ono što publika traži. Nije to stvar inata, već želimo pokazati da su glazba i koncert nešto više od pukog dodvoravanja. I sebi želimo osvježiti nastupe, unatrag par godina iz repertoara smo skinuli »Black Tattoo« i na taj način joj dopuštamo da preživi jer na taj način će za dvije, tri godine ljudima opet biti gušt čuti tu stvar.

Dozvoljavate im da se zažele nekih pjesama?

– Točno to. Doći će opet vrijeme kad »Male trube« neće biti na play listi, no nju sad ipak izvodimo.

Koja je ipak pjesma preživjela sva zasićenja?

– To je Sandi nedavno otkrio: pjesma koju uvijek sviramo je »Odlučio sam da te volim«. Kako se to dogodilo i zašto je preživjela sve promjene repertoara, stvarno ne znam. Ali mislim da ne postoji koncert na kojem je nismo svirali.

 

Kondicija za kulturu

Inače ste u Pogonu, odnosno u Rijeci imali po dva uzastopna koncerta. Ovaj put samo je jedan datum. Zašto?

– Kad je Rijeka bila na zdravim nogama, kad je imala kulturni program i kad su ljudi imali kondiciju za konzumiranje kulture, onda nam je bilo nužno Rijeci se posvetiti na poseban način i napraviti dva različita koncerta dva dana za redom.

Uvijek je postojao koncept?

– Točno. Bila je veća konkurencija i puno sadržaja pa si morao biti drugačiji. Uostalom, postojala je i ta kondicija publike da dva dana zaredom pohode koncerte. Danas, kad Rijeka u kulturnom i duhovnom smislu ne proživljava svoja zlatna vremena, čini mi se da je pravi način tretirati ovaj naš grad kao sve ostale. Mislim da je to najbolje što možemo učiniti za naš grad. Titranje jaja ovom gradu ovaj čas nije potrebno. Ako sviramo jedan dan u Splitu, i jedan dan u Šibeniku, i jedan dan u Beogradu, i jedan dan u Sarajevu, onda trebamo svirati i jedan dan u Rijeci. Mislim da je najviše fer što možemo učiniti ovom gradu jest da ga gledamo realnim očima.

Marko GRACIN

Ne laskati si da je Rijeka grad rocka?

– Točno. U vrijeme kad je Rijeka bila kulturna metropola, dva koncerta su bila nužnost. Danas mi se čini da je jedan koncert sasvim dovoljan. Od laskanja Rijeka neće imati nikakvu korist.

Ne strahujete od revolta publike?

– Mislim da ljudi koji žive u ovom gradu znaju kakva je situacija u Rijeci. Ljudi koji se bave glazbom znaju da Rijeka više nije rock grad. Rijeka je bila rock grad, ali više nije. To naravno ne znači da nema vrijednih umjetnika i ljudi koji stvaraju genijalnu glazbu, ali ta masa, taj pokret više ne postoji. Postoji inicijativa pojedinca, postoje klinci i bendovi koji rade genijalne stvari, ali više ne možemo govoriti o pokretu. Ne vjerujem da će moje riječi nekoga uvrijediti. I ja bih volio da je Rijeka uzor svim ostalim gradovima, da oni koji dolaze u naš grad znaju da dolaze na zapad, da dožive kako izgleda i diše grad kulture, grad glazbe, umjetnosti, uopće – zdrave privrede, velikih firmi… Ali to više nije tako…

Energija EPK

Može li projekt EPK učiniti nešto po tom pitanju?

– Da, kao vjetar u leđa, kao zamašnjak, kao neka nova energija… To je slično kao kad se dogodi smjena političke vlasti, tad se dogodi taj jedan trenutak kad ljudi osjećaju novu energiju, neko nadanje i kad su spremni sudjelovati u promjeni. Taj trenutak treba iskoristiti jer su ljudi spremni uključiti se, volontirati. To je jedan kratki period, jedan dah. Ako se to iskoristi, a mislim da smo još uvijek u tom dahu, to će biti dobro za grad i za EPK. Ako dozvolimo da taj dah – izdahne, onda od EPK-a neće biti ništa.

Milica Czerny Urban

Koja bi trebala biti najveća vrijednost EPK za Rijeku?

– Strah me da smo se mi skoncentrirali samo i isključivo na ono što će se odvijati 2020. godine. No ako se skoncentriramo samo i isključivo na tu godinu, na programe koji će tada biti prezentirani, bojim se da te programe neće imati tko vidjeti. Krajnji je čas da približimo kulturu i umjetnost publici, građanima, posebice novoj generaciji, mladim ljudima. Da ti mladi ljudi budu oni koji će te programe 2020. i konzumirati. Budemo li zanemarili taj obrazovno-edukativni dio koji je sad pred nama, ti programi koji će se održati 2020. možda će biti genijalni, možda će EPK u Rijeci biti najbolji ikad, no gledalište će biti – prazno. Bojim se da ovaj čas nitko ne radi na tom segmentu. U zgradi HNK-a mogu se održati genijalne predstave, drame, opere, njih konzumira jedan određeni broj ljudi, i to oni koji oduvijek imaju kulturu odlaženja u kazalište. Unutra ih je 400 koji vole kazalište. No, ako ispred kazališta postavimo veliko platno, stavimo tisuću ili dvije stolica i omogućimo besplatno uživanje u predstavama, onda će ti slučajni ili namjerni konzumenti postati znatiželjni i možda će u budućnosti htjeti sjediti u kazalištu.

Taj proces je već trebao početi?

– Tako je, jer inače će nam ostati samo kulise. Imat ćemo Muzej suvremene umjetnosti, pričat ćemo kako smo 2020. bili Europska prijestolnica kulture, ali neće nam ostati ono najvažnije – publika. Ako nastavimo s ovom kulturnom politikom, bojim se da 2020. nitko neće znati što je točno EPK.

Oduvijek ste društveno angažirani. Dan nakon koncerta u pogonu, na Korzu sudjelujete u humanitarnom koncertu »Priđi mi bliže« kojim se prikupljaju donacije za dovršetak izgradnje Senzornog parka Centra za autizam.

– U današnje vrijeme kad su ljudi okrenuti sami prema sebi i preživljavanju, kad u obiteljima s petero članova samo jedan radi, teško je tražiti da se posvete drugima kojima je pomoć potrebna. Teško je, ali nema nam druge. Nema druge nego da se čovjek okrene čovjeku, da se vratimo pravim vrijednostima. Moja je želja osvijestiti društvo, ukazati da smo svi jednakovrijedni građani, da svi mi zaslužujemo jednako mjesto u društvu.

 

Suradnja s Centrom za autizam počela je kroz glazbu, kroz mentorstvo Janu Šokćeviću, iznimno talentiranom bubnjaru, polazniku riječkog Centra za autizam?

– Glazba je izvrsno vezivno tkivo. Čak i ako ne razumijemo jezik kojim je pisana, osjećamo je li pjesma tužna ili vesela, osjetit ćemo ritam. Glazba je bila odličan medij da uspostavim komunikaciju s tim klincima u Centru, da pjevamo i plešemo, da se i među njima stvori veza kroz glazbu. Prvo sam upoznao Jana kroz pripreme za njegov nastup u Londonu na natjecanju »Autism Got Talent«, a potom i sve druge polaznike Centra, ali i ljude koji tamo rade. I kad vidiš tu posvećenost radu i koliko ti klinci to vole, primaju i vraćaju, onda naravno da dobiješ poriv da se uključiš. Cilj je završiti Senzorni park. Da je ovo uređena država pare se ne bi trošile na novi vozni park vlade, nego na Senzorni par Centra za autizam. Ovako smo se mi aktivirali i organizirali koncert na Korzu, u nedjelju u 17 sati s odličnim glazbenim gostima koji su se rado odazvali pozivu.

 

I supruga Milica je društveno angažirana.

– Da, ona surađuje s Udrugom za Down sindrom – Rijeka 21. Sve je počelo tako što kao roditelji želimo našoj djeci usaditi neke prave vrijednosti, naučiti ih i prenijeti im što je vrijedno, a što nije. No, riječi su samo riječi, iza nas ostaju uvijek i isključivo samo djela… Ako sanjam bolje društvo, moram se uključiti i pomoći onima kojima pomoć treba jer se sami ne mogu izboriti za svoja prava. Svi koji na bilo koji način mogu učiniti ovo društvo boljim, to trebaju učiniti. I ne samo u vrijeme Božića i darivanja, već cijele godine.

Da bi postali društvo koje uključuje, moramo se pojedinačno uključiti?

– Da. Svojim primjerom želim pokazati da se to može. Volontiranje, ulaganje energije u dobre projekte i angažiranost u društvu čini nas boljim ljudima. Ne pomažemo samo njima, već i sami učimo i razvijamo se kao osobe. Jedna akcija pokreće drugu, pa treću i svijet može postati bolji. Samo treba biti uporan. Nije domoljublje držat’ ruku na srcu i voziti skupocjene automobile. Pravo domoljublje je učiniti promjenu u svojoj obitelji, ulici, kvartu, pa onda i u gradu i državi i tako ovu zemlju učiniti boljim mjestom za život.

Milica Czerny Urban

Iza vas je više od 30 godina karijere. Biste li nešto promijenili, ili je vaš put morao biti baš ovakav kakav jest?

– Ja sam sretan čovjek, okružen sam ljudima s kojima dijelim radost glazbe već više od 20 godina u nepromijenjenom sastavu. Postali smo prijatelji, svjesni mana i vrlina, ali to je naša snaga. Imam obitelj, djecu, okružen sam dobrim ljudima koje volim i poštujem. Bavim se onim što volim i nikome ne podilazim u tome, a moja publika to prepoznaje. Bio bih lud da nisam sretan načinom na koji se moj život odvijao i odvija. Svaki potez, pa i onaj loš, a najviše učiš iz grešaka, doveo me tu gdje sam danas. I da, zaista sam sretan.

Petar Fabijan

Veliki umjetnici, još veći ljudi

Pa ipak se nešto u tih 30 godina promijenilo?

– Jest, imam ozbiljniji pristup bavljenju glazbe, a pritom nisam izgubio razigranost koja je osnova kreativnosti. Istražujem čak i više nego prije. No pristup radu se promijenio, puno mu ozbiljnije pristupam, puno sam samokritičniji. Više ne čekam da se dogodi inspiracija. Naime, ujutro kad supruga ide na posao, i mene odveze – na posao. U kući moje majke uredio sam si »ured« i tamo svaki dan od 8 do 15 sati radim. Tamo mi je sve što trebam, blokići, mašine, sintići… To mi omogućuje da na jedan pametniji način pristupam glazbi. I onda se odjednom otvorilo toliko novih vrata i prozora, toliko ideja i zamisli, da čak nemam vremena sve ni snimiti… Više nema stihije, organiziraniji sam i čini mi se da imam više vremena, kad radim sav se posvetim glazbi.

Suradnja sa Šerbedžijom se nastavlja?

– Da. Trenutno radimo na jednoj zajedničkoj pjesmi. Sve smo snimili, i sad je u fazi miksanja. Suradnja sa Šerbedžijom otvorila mi je neka druga vrata, upoznao sam neke velike ljude, umjetnike… Tko je mogao zamisliti da će jednog dana Vanessa Redgrave nas posjetiti u našoj prostoriji za probe i kazati da joj je to jedno od zanimljivijih iskustava. Družeći se i surađujući s tim velikanima shvatio sam da što su veći i poznatiji umjetnici, to su više ljudi.

Vedran Karuza

Komentari

komentara