U Los Angelesu je bilo nekoliko minuta prije podneva, u Rijeci se polako spuštao mrak.

Američki glazbenik i vizualni umjetnik Devendra Banhart koji ovog tjedna prvi put stiže u Lijepu Našu bio je spreman za intervju; s druge strane svijeta razgovor je započeo riječima »Zdravo, Ivana!«, a potom je na pitanje »How are you?« odgovorio:

– Dobro sam, kako si ti? Dobar ti dan! Ili dobra večer? Za mene je – dobro jutro!

Talentirani umjetnik kojem sporazumijevanje na našem jeziku ide poprilično dobro zahvaljujući vezi s beogradskom produkt dizajnericom, ilustratoricom, fotografkinjom i modelom Anom Kraš, na koncertu u Primoštenu premijerno će predstaviti novi album »Ape in Pink Marble« ali i prethodnih devet nosača zvuka.

Prvi nastup pred hrvatskom publikom održat će na festivalu SuperUho, pa ga pitamo zna li slučajno što znači riječ uho.

– Ne, ne znam. Što znači? A, uho! Na španjolskom se kaže oreja (izgovara se oreha), slične su riječi!

Imate li vi superuho, supersluh? Imaju li svi glazbenici superuho – pitamo ga.

– Ako imaju, ja sam iznimka, ja nisam taj. Uvijek sam zavidio tim glazbenicima koji imaju supersluh. Ja imam super grozno uho, čujem sve moguće zvukove koji me iritiraju, zato uvijek nosim slušalice u ušima. Naprimjer, čujem autobus iz daljine i prekrivam uši. Imam groznu supermoć, svi zvukovi iz okoline su mi grozni. Pokušao sam reći ljudima za to; kad odem u dućan, čujem lampe kako glasno zuje pa pitam ljude, prodavače, zar to ne zamjećuju, zar im to ne smeta, ne zadaje im glavobolju? Ljudima sam prije išao na živce zbog toga. Neki dan sam prodavačici u dućanu rekao za to, i ona se složila da joj smeta to zujanje, da je boli glava od toga. Rekao sam joj da bi trebala reći svojim šefovima da to poprave, da se kupci žale. Tako da pokušavam činiti dobro svojom smiješnom, groznom supermoći, rekao je kroz smijeh 35-godišnji umjetnik.

Jako se veselim

Samo nekoliko dana uoči dolaska na Jadran, otkrio nam je i kako se nastupu na SuperUhu jako veseli.

– Iako sam odavno čuo za Hrvatsku, i mnogo znam o njoj, prvi put dolazim u vašu zemlju. Jako volim sve slavensko, eksjugoslavensko, volim hrvatsku lingvistiku… Vidio sam puno lijepih fotografija i oduvijek sam je htio posjetiti. Jako se veselim i baš sam uzbuđen. Možda pronađem nekog malog psa, dalmatinca kojeg bih mogao spremiti u ruksak i ponijeti kući, to bi bilo jako lijepo. Jako se veselim i arhitekturi, rekao je.

U Primošten, kaže, dolazi s bendom, no činjenica da neće biti sam na pozornici neće utjecati na intimnost koncerta.

– Da, dolazim s bendom, ali to neće mijenjati koncept nastupa. I s bendom planiram izvesti vrlo nježan koncert. Nakon cijelog dana žešćih svirki na festivalu, mi ne želimo biti headlineri, već želimo biti nešto poput mekanog jastuka na kojem će ljudi moći odmoriti glavu nakon dugog dana. Tako da možete očekivati laganiji set uz koji se možete opustiti i uživati. Naš je glavni cilj i želja da se nakon dugog dana koncerta svi mogu opustiti, objasnio je.
Pišući o novom, devetom nosaču zvuka »Ape in Pink Marble« koji će svjetlo dana ugledati krajem mjeseca, naš je kolega zamijetio kako se pitanje što je to ljubav provlači kroz nekoliko pjesama. Banhart međutim smatra kako mu to nije bilo glavno pitanje niti misao vodilja dok je radio na novim pjesmama.

– Za mene je svaka pjesma potpuno drukčija od druge tako da nikako ne mogu cijeli album svesti na samo jedno pitanje, sažeti ga na jednu riječ, jednu fazu ili jednu misao. No mislim da se tema ljubavi i sve njezine nebrojene manifestacije istražuju i ispituju u pjesmama tako da se svakako pojavljuje i pitanje – što je ljubav, no to nije glavno pitanje albuma. Mene više me zanima izražavanje ljubavi, nego postavljanje pitanja što je ljubav. Ne zanima me to pitanje, to mi nije niti bitno niti zanimljivo. Meni je bitno izraziti različite oblike ljubavi. Postoji ljubav prema djeci, prijateljima, partneru, životu, ljubav prema prirodi… Sve one imaju različite nijanse, boje, zvukove, osjećaje i to je ono što me zanima. Pitanje – »Što je ljubav?« ne znači ništa, smatra Banhart.

Metafore i simboli

Iako mu očito nije problem govoriti o vlastitoj glazbi, kaže kako mu je ipak draže pustiti slušateljima da poslušaju njegove pjesme i sami stvore mišljenje o njima.

– Da, više volim kad ljudi sami stvore mišljenje o mojoj umjetnosti. Bilo bi drukčije da stvaram konceptualnu umjetnost koja se temelji na konceptu, koja ovisi o objašnjenju. Mislim da to nije loše. Volim to, volim ići u muzeje, ili poslušati konceptualnu glazbu, volim doživjeti nešto što ne shvaćam, što ne razumijem, u što ne mogu prodrijeti i onda čitati o tome, doznati koja je poanta, što je autor htio reći i tako pronaći ključ koji će otvoriti vrata razumijevanju tog djela. To je predivno iskustvo i jako to volim. Kad idem u muzej, uvijek pročitam sve što mogu, sva ona najmanja slova, sve informacije koje mogu pronaći. Ja međutim ne radim takvu glazbu. Moji likovni radovi su puni metafore i simbolizma, ali su istovremeno vrlo doslovni i figurativni. Moja apstraktna djela su jednostavno apstraktna, isto je tako i u glazbi. U nju je uloženo puno promišljanja. Ja vam mogu otkriti neke narativne elemente, ispričati pozadinu priče, jesam li nešto sam osobno doživio ili ne, kome je pjesma posvećena ako je nekome posvećena, ali mislim da to nije najbitnija stvar da biste mogli doživjeti moju glazbu, zaključio je Banhart dodavši za kraj našeg kratkog razgovora još nekoliko riječi na »našem«: Hvala puno! Laku noć!

Komentari

komentara