Miranda Vukasović, zagrebačka dizajnerica s kineskom adresom, predvodnica je pekinškog indie rock benda The Radiance koji je ovih dana potpisao suradnju s Menartom.

Osim što djeluje u dva benda, ova svestrana dizajnerica može se pohvaliti i vrlo bogatom i zanimljivom profesionalnom karijerom: studirala je dizajn, magistrirala dizajn interijera i urbanizam, radila s poznatim arhitektima, bavi se fotografijom, dizajnira nakit i namještaja…

Snaga i vjera

Možete li otkriti nešto više o bendu The Radiance?

– Bend je započeo s radom krajem 2015. godine kada su mi ponudili galerijski prostor u centru Pekinga da napravim nešto s njim. Odlučila sam prvi put predstaviti svoju originalnu glazbu koju sam pisala 2015. dok sam radila u arhitektonskom uredu. Zajedno s Hadijem, dragim prijateljem koji svira tablu u poznatom kineskom rock bendu Ziwo jiaoyu i koji je bio zainteresiran za moju muziku, napisali smo sve aranžmane i prezentirali projekt u toj galeriji. On mi je dao puno snage i potaknuo me da pišem pjesme i vjerujem u muziku. U projekt smo uključili slavnog vizualnog umjetnika Honga Qilea koji je pratio moje pokrete svjetlom tako da sam ja »crtala« u mraku dok sam pjevala. U projekt smo uključili i Heike Kagler iz Berlina koja je svirala čelo, a imali smo i dodatne članove, udaraljkaša iz Španjolske i trubača iz Kine. Nakon tog nastupa imali smo jako dobar feedback gledatelja i posjetitelja, tako da mi je to dalo snage da još više vjerujem u projekt i odlučila sam posvetiti glazbenom projektu sve više i više vremena. Nedugo nakon toga sam upoznala sam Stevea Blaquea, producenta iz Velike Britanije koji je bio zainteresiran snimiti neke od mojih originalnih pjesama. Stavio je na raspolaganje svoj studio i tijekom prošlog ljeta snimili smo album, zajedno smo radili nove aranžmane. Na tom albumu sudjelovalo je puno muzičara. Nakon akustičnih nastupa, krenuli smo s električnim bendom (većina muzičara koja je i snimala album) u kojem je devetero članova iz cijelog svijeta. Svakim novim nastupom vizija benda postajala je sve jasnija, vizualni performansi postali su dio naših koncerata. Najvažnije je bilo da ljudi dožive i osjete kroz glazbu, prostor, vizualni sadržaj, svaki put novu atmosferu koju mi pokušavamo stvoriti adaptacijom muzike ovisno o prostoru. Želja je da glazba potakne na slobodu i da ta sloboda povezivanja muzike s prostorom izaziva u slušateljima uvijek drugačije emocije, nove i jedinstvene emocije. Svaki put je uključena druga ekipa umjetnika kako bi se postiglo drukčije iskustvo. The Radiance, to sam ja Miranda Vukasović, ali uvijek surađujem s različitim umjetnicima. U bendu je uvijek prisutan Eric Tsen uz električni nastup i Heike Kagler uz akustični nastup, s producentom Steveom Blaqueom radim na aranžmanima i ponekad zajednički pišemo pjesme.

Ljepota i nasilje

Do sad ste objavili EP-je »Soft Machine« i »The Fragile Strength«. Što donose ti materijali?

– Materijal je snimljen tijekom 2016. godine u suradnji sa Steveom Blaqueom u Forbidden City Studiju u Pekingu. Prvi EP sadrži 5 pjesama koje govore o temama iz svakodnevnog života ljepote i nasilja kroz koje svakodnevno treperimo, ali nada je stalno prisutna u našem postojanju i zato i snovi postaju naša jedina stvarnost. Pjevam i o vječnosti koju osjećamo na trenutak, o hrabrosti te krhkosti našeg postojanja. »Soft Machine«, recimo, priča o našem odnosu s internetom i o krhkosti izmedu virtualnog i stvarnog i kako su se život i odnosi promijenili ili se mjenjaju kroz naše male moćne strojeve kroz koje smo i kontrolirani. To je vrlo vidljivo u Kini, prisutnost ili odsutnost, snaga ili praznina? U današnjem svijetu globalizacije gubi se individualizam. Želja mi je u ljudima pobuditi snagu i želju da prihvate svoju slobodu i nađu izraz za nju, jer sloboda je u nama. »The Fragile Strength« isto tako govori o toj prolaznosti i kako nam život gotovo klizi dok se mi pokušavamo čvrsto uhvatiti za njega, on samo klizi. U smislu muzike, mislim da je tu prisutna mješavina puno stilova, od ambijentalnih i klasičnih momenata, do rocka i bluesa i indie rocka, pa do r’n’b i soul glazbe, španjolske i world music glazbe, malo afro beatova, od prozračnog zvuka do zemljanog. Od zemlje i korijena do neba i slobode.

Je li vaša glazbena karijera započela radom u ovom bendu ili ste se glazbom bavili i prije?

– Ja sam uvijek voljela glazbu i odrasla sam s njom. Moj otac Ante je bio glazbenik tako da je glazba za mene predstavljala odrastanje i odrastanje uz muziku je zaista najljepše odrastanje. Muzika otvara srce i dušu svakom čovjeku, uz glazbu se čovjek okruži srećom. Završila sam Srednju muzičku školu Blagoje Bersa u Zagrebu kod najvoljenije profesorice Sunčane Svoboda. Nakon toga sam studirala dizajn i diplomirala urbanizam, ali glazba je uvijek bila u meni, ali nisam imala puno samopouzdanja i nisam se mogla osloboditi. S 30 godina sam se malo otkačila (smijeh) i rekla – nema straha i hrabro krenula. Nisam ni sanjala da ću završiti s albumom i originalnom glazbom. Počela sam pjevati i u blues bendu s kojim i dalje nastupam. Drugi članovi su Kinezi, ima nas petero. S njima sam imala čast nastupati i u Mongoliji, u stepama, na jednom festivalu.

Hram mudrosti

Sa svojim ste bendom svirali i na jednoj od najimpresivnijih pekinških lokacija, 600 godina starom budističkom hramu. Kako je bilo nastupati tamo?

– To je bio predivno duhovno iskustvo, naravno bilo mi jako drago i velika čast nastupati tamo jer sam tamo vidjela puno glazbenika i predivnih, svjetski poznatih umjetnika. Mjesto je zaista čarobno i uzbudljivo: Hram mudrosti, nedaleko Zabranjenog grada. Tamo sam sve pjesme prezentirala na klasičniji način. Taj sam koncert nazvala »Women« jer smo nastupale nas četiri žene i željela sam prezentirati muziku kroz zvuk četiri različite žene iz različitih kultura, ali izraziti zajednički senzibilitet, plodnost, intuiciju i snagu naših prozračnih nada! To je bilo stvarno ostvarenje snova. Često sam mislila na Ninu Simone, ona je jedna od mojih najdražih pjevačica. Kada bi ona sjedila za klavirom a ljudi bi je okružili poput Mjeseca u orbiti, divno i intimno, tako su i nas tu večer ljudi okružili i zaista sam osjetila da je muzika poklon koji daješ i ljudi to osjete. Krajem svibnja ponovno su me zvali da nastupim tamo. Ovog puta sam željela dati naglasak na globalnu sredinu u kojoj živimo i kako je identitet svakoga od nas vrlo važan za stvaranje. U ovom svijetu interneta i globalizacije, individualnost se gubi i važno je stvarati, pokušati nešto novo. Ideja je bila »Voice and Strings«: okupila sam zbor od 6 žena iz Estonije, Brazila, Velike Britanije, Uzbekistana, Ukrajine i Heike Kagler na čelu i Yider koji je iz Moglije. U nekim trenucima smo koristili riječi na vlastitom jeziku i pjevali harmonije kako bismo stvarali zvukove riječima. Sve je bilo accapela uz ta dva instrumenta, a Yider je također rabio tehniku grlenog pjevanja. Ovaj projekt mi je jako drag. Iskustvo učenja, povezivanje s različitim kulturama, zaista nam daje mogućnost i slobodu i snagu koja je vrlo moćna, kroz koju u svim našim razlikama postajemo zvuk, muzika. I divno iskustvo na humanoj razini. Svi su dali sve od sebe i iz srca da bi to stvorili i opet preispitali istu glazbu kroz jedan drugačiji pogled. Ideja je isto tako krenula jer trenutno pišem pjesme na španjolskom, portugalskom, francuskom, hrvatskom i engleskom.

Nova avantura

Vaš je bend potpisao suradnju s Menartom čime će vaša glazba postati dostupna i hrvatskoj publici. Kako je došlo do suradnje? Hoće li ona rezultirati i nekim dugosvirajućim materijalom?

– Slučajno i vrlo jednostavno! Prijatelj je čuo album na Facebooku i podijelio ga s drugim prijateljem koji radi s Menartom, on mi je javio da mu se muzika sviđa, predstavio je direktoru i tako je sve krenulo! Ja se uvijek nadam lijepoj i dugosvirajućoj suradnji!

Hoćemo li vas možda uskoro moći poslušati u Lijepoj Našoj?

– Naravno, bilo bi mi jako drago ako bi bilo zainteresiranih suradnika ili ako bi nas netko htio ugostiti. Mislim da bi projekt dobro funkcionirao u Hrvatskoj jer imamo predivnih prostora na kojima bi se glazba i aranžmani mogli kreirati u skladu s tim prostorima. Naravno i mi imamo puno predivnih glazbenika s kojima bi mi bila čast surađivati! Ja sam otvorena za suradnju! Javite se! Vičite!

U Peking vas je doveo posao. Što radite u Pekingu?

– U Pekingu sam pet godina radila u međunarodnom arhitektonskom uredu, nakon toga sam se odlučila osamostaliti i dati oduška srcu, duši i snovima tako da sam kroz godinu dana snimala album i posvetila se glazbi i nastupima. U međuvremenu sam započela svoj brend MV jewllary koji je inspiriran arhitekturom, dizajnom i temama iz moderne umjetnosti. Uz to i dalje se tu i tamo bavim dizajnom namještaja i interijera i surađujem kao freelancer na različitim projektima. Kad je glazba u pitanju, krećem u novu avanturu, suradnju s Jessom Meiderom, američkim glazbenikom i jazz pjevačem i Gaom Fangom, gitaristom, autorom i frontmenom Chinatown Banda koji svira kombinaciju elektronike i ambientala.

Oliver je jedan od mojih najvećih heroja!

Možete li usporediti glazbenu industriju u Hrvatskoj i Kini?

– Moram priznati da nisam baš upoznata s najnovijom hrvatskom glazbenom scenom, ali mislim da u Kini, naravno i zbog količine ljudi, ima više ponude i eksperimentiranja, i dosta folk-rocka, uz elemente mongolijske tradicionalne glazbe koja je vrlo zanimljiva. Ima i puno bendova koji su mješavina Istoka i Zapada. Zbog tih doticaja različitih kultura ima više ponude i stilskih glazbenih izričaja. Što se tiče hrvatske glazbe, moram priznati da sam vezana uz neke malo starije bendove, takozvane klasike uz koje sam odrastala, ali moram priznati da je Oliver jedan od mojih najvećih heroja!

Komentari

komentara