Jednom davno, 2003. u dalekoj zemlji zvanoj Bosna i Hercegovina, grupa prijatelja odlučila je formirati bend. Ali to nije bio običan bend, i oni se nisu formirali u običnim okolnostima.

Istina, uz lokalne balkanske okuse, dolazili su glazbeni utjecaji iz svih krajeva svijeta: ska, punk, reggae, elektronik, hip-hop. Ipak, nije bilo glazbene industrije, tek nekoliko koncerata, nije bilo prostora za kulturni ili politički izraz… U stvari, čitava regija bila je zahvaćena dubokom moralnom i ekonomskom stagnacijom. Upravo je iz ovog okruženja rođena Dubioza kolektiv, i to ne tiho, već udarajući i vrišteći, zahtijevajući da ih se čuje – i čineći to, oni su stvorili fenomen.

Tako nekako počinje »bajka« o jednom od najpopularnijih bendova u regiji koji su 2003. godine osnovali bivši članovi sastava Gluho doba Against Def Age: Alan Hajduk, Adisa Zvekić, Almir Hasanbegović i Adis Zvekić iz Zenice, te Ornamenata: Brano Jakubović i Vedran Mujagić iz Sarajeva. Kasnije su se sastavu pridružili gitarist Armin Bušatlić, bubnjar Senad Šuta te Orhan Oha Maslo.

Svoj prvi album, nazvan jednostavno »Dubioza kolektiv«, objavljuju u travnju 2004. U prosincu iste godine objavljuju EP nazvan »Open Wide«, na kojem su gostovali dub glazbenik Benjamin Zephaniah, te Mush Khan iz pakistansko-britanskog sastava Fun-da-mental. U lipnju 2006. objavljuju svoj idući album »Dubnamite« na kojem je gostovao sastav Defence iz Tuzle, te francuski umjetnik Niköll. Svoj idući album »Firma Ilegal« objavljuju 2008., a njihov četvrti album nazvan »5 do 12« iz 2010. je pušten na besplatan download s njihove službene stranice. Isto su učinili i 2013. s albumom »Apsurdistan«, a 2016. objavili su još uvijek aktualni album »Happy Machine«, možda i najprovokativniji u karijeri.

Povod razgovoru nisu samo uspjesi koje nižu godinu za godinom, već i nastup na riječkom dočeku Nove godine na otvorenom.

Mašina za kloniranje

Rekli bismo da je iza vas odlična godina, no za Dubiozu je svaka godina sve bolja i bolja, od rasprodanih koncerata, zanimljivih suradnji, nagrada…

– Svaka godina za Dubiozu kolektiv je sve bolja i bolja, a jedina loša strana toga je što godine počinju ubrzano prolaziti. Toliko je ideja koje želimo realizirati i sad pokušavamo osmisliti mašinu za multipliciranje samih sebe jer je to jedini način da stignemo napraviti sve ono što smo namaštali.

Svojevrsni šlag na kraju 2019. je i novogodišnji nastup u Rijeci? S Riječanima ste već slavili na Silvestrovo 2012. godine, no godina pred nama je za Rijeku posebna, ulazimo u 2020. kad će ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture.

– Iskoristili bismo ovu priliku da Rijeci i Riječanima zaželimo sretnu prijestolničku europsku 2020. godinu i da što pametnije iskoristite europske fondove i da se ne provalite kao neki drugi gradovi iz regije.

Nedavno ste bili dvostruki headliner i to posljednjeg Pozitivca. U Hrvatskoj imate fantastičnu bazu fanova?

– Pozitivac je jedan od nama najdražih regionalnih festivala i već godinama je naša nezaobilazna stanica. Jako nam je žao što smo odsvirali posljednje izdanje Pozitivca. Nadamo se da će se tijekom godina koje dolaze ponovo pojaviti potreba da agencija LAA i udruga HUHIV nastave s organizacijom tog događaja. Mi zaista ne volimo koristiti riječ fanovi. Ljudi koji žele biti superzvijezde žele imati fanove. Mi publiku koja dolazi na naše koncerte vidimo kao saveznike, ljude koji imaju isti poriv i potrebe. Jedino što radi razliku između nas i njih je ona sigurnosna ograda koja po zakonu mora biti postavljena na koncertu, a mi bismo voljeli da je nema.

Početkom studenog odsvirali ste za stanovnike zagrebačkog Doma za starije osobe »Medveščak« nekoliko hitova. Zanimljiva svirka? Sudeći po bisu, vole vas i seniori?

– Svirali smo na raznim nekonvencionalnim mjestima. U školama, bolnicama, zoološkom vrtu, zatvoru, na pijaci, pa se dom za starije osobe sam nametnuo kao ideja. Bilo nam je predivno jer smo uspjeli nasmijati i razveseliti seniorsku ekipu u »Medvešćaku«. Često se u ovom svakodnevnom ubrzanju života koje postaje sve luđe dogodi da zaboravimo na seniore. Treba naći vremena i posvetiti se onima koji su postavljali temelje za nas koji dolazimo dok mi još nismo bili ni u formi spermatozoida i jajašaca.

Europski Woodstock

Još jedno priznanje stiglo je ovog puta iz Poljske s jednog od najvećih europskih festivala – Pol’n’Rocka koji posjeti više od pola milijuna ljudi tijekom tri dana održavanja, a upravo su vas ti posjetitelji izabrali kao najbolji live bend s prošlogodišnjeg izdanja?

– Poljska je jedna od zemalja gdje redovno sviramo koncerte i festivale zadnjih desetak godina. To je ogromna zemlja i nepregledno tržište koje tradicionalno sa zanimanjem prati ex-Yu rock scenu. U vrijeme komunizma jedine rock ploče koje su mogli dobiti su bile one koje je izdavala naša bivša država. Jezik je također prilično sličan. Tamo smo se već udomaćili i ljudi znaju za nas. Na Pol’and’Rocku smo prije nekoliko godina svirali prvi put. Prije nego što smo izašli na pozornicu, pao je strašan pljusak i stvorio jezerce promjera 15 metara ispred bine. Tada smo prvi put gledali prvenstvo u vodenim sportovima za vrijeme našeg koncerta. Zbog toga taj festival zovu europski Woodstock. Prošle godine smo proglašeni najboljim bendom na festivalu jer je tako publika glasala na njihovom sajtu. Zbog toga su odlučili objaviti live snimku našeg nastupa.

»Cross The Line« nova je suradnja s Manu Chaom nakon pjesme »Red Carpet« objavljene na albumu »Happy Machine«?

– Ta pjesma i videospot najavljuju naš novi, deveti po redu studijski album koji se zove »#faknews« i izlazi krajem siječnja sljedeće godine. To je album na »stranim« jezicima i na njemu su pjesme otpjevane na engleskom, španjolskom i francuskom, a osim Manua imamo još nekoliko zanimljivih gostiju.

S Manu Chaom vas vezuje slična politička misao i društvena angažiranost? »Cross The Line« oda je odlučnosti, hrabrosti i snazi potrebnima da se napusti domovina i suoči s neizvjesnom budućnošću?

– Povijest se ponavlja, a mi baš i nismo naučili lekcije iz prošlosti. Zemlje koje su i same izgubile stotine tisuća ljudi koji su izbjegli u ratu, ili emigrirali nakon rata, sada s animozitetom gledaju na ljude koji također pokušavaju domoći se zapada u potrazi za boljim životom. Političari i mediji su jako uspješno spinali priču i kreirali histeričnu reakciju javnosti. U pokušaju da se opere odgovornosti za čitavu priču, EU daje milijune eura našim političarima, a taj se novac tradicionalno »izgubi« u bespućima birokratskog aparata – ostavljajući na cjedilu lokalne zajednice u kojima se nalaze izbjeglički centri koji trpe nesrazmjerno veliki teret kompletne priče. Manu Chao istu priču sagledava iz kuta Latinske Amerike i reakcija koju izazivaju migracije prema sjeveru. To je na kraju suštinski ista priča o klasnoj nejednakosti, o tome kako bogate zemlje delegiraju siromašnijim na periferiji imperije da budu brana prema još siromašnijim »barbarima« koji su siromašni jer je ta ista imperija opljačkala njihove »barbarske« zemlje. To je tako već vjekovima i najgluplje od svega je kada se neko ponosi činjenicom da je iskorišten da bude »grudobran zapadne civilizacije«.

Odličan medij

Za vas granice ne postoje. Ni žanrovske, ni jezične, a posebno ne one fizičke?

– Za nas granice itekako postoje, s obzirom na to da većina članova benda ima bosanske putovnice. Granica koju često prelazimo je ona između BiH i Hrvatske kod Slavonskog Broda. Ovom prilikom bih želio pozdraviti djelatnike s obje strane tog graničnog prijelaza jer smo toliko puta prošli da smo već postali raja. Jezične granice smo nadišli dočim je izmišljen Google translate, a žanrovske su toliko dosadne da na njih nikada nismo obraćali pažnju.

Vaše pjesme uvijek precizno pogađaju u bit, odnosno pjevate o onome što mnoge stanovnike država nastalih iz bivše Jugoslavije muči?

– Uvijek pričamo o stvarima koje nas osobno pogađaju jer živimo gdje živimo i dijelimo sudbinu naših sugrađana. Vjerojatno ljudi zbog toga se i mogu identificirati s onim što govorimo.

Mislite li da se glazbom može promijeniti svijest? Odnosno, mislite li da je i danas glazba dovoljno moćan medij za prenošenje snažnih i angažiranih poruka?

– Sve zavisi kakve su ti ambicije. Ako misliš s par pjesama dizati revolucije, onda ćeš ostati razočaran kada odrasteš. Muzika definitivno jest odličan medij za komunikaciju putem kojeg je moguće inspirirati ljude, skrenuti im pažnju na neke stvari koje su možda do tada ignorirali, prikazati neku društveno bitnu priču iz nekog drugog ugla i na taj način pokrenuti dijalog…

Svirali ste diljem svijeta. Koja vam je svirka ostala u posebnom pamćenju, koja je najluđa stvar koja vam se dogodila na turneji, koju stvar svirate baš na svakom koncertu?

– Najluđa stvar nam je što Dubiozu Kolektiv netko angažira za proslavu Nove godine i što to netko u tom ambijentu dolazi nas slušati. Tko normalan slavi uz »Vratice se Valter..bace vam mater«? Svirali smo dosta na proslavama novih godina i rezultati su bili jako dobri u smislu posjeta, što dovoljno govori o stanju naših naroda i narodnosti. Normalno bi bilo da nam raja dobacuje da se sklonimo i ne kvarimo proslavu jer to češće izgleda kao sindikalni protest nego novogodišnja čarolija.

Muzički biznis

Raditi i svirati tempom kojim to vi činite zahtijeva veliku disciplinu i predanost?

– Mi imamo ludu sreću da radimo ono o čemu smo maštali kad smo bili djeca. Sada pokušavamo uživati u tome koliko god je to moguće. Ne čini nam se prikladno da se žalimo na naporan tempo rada u trenutku dok živimo svoj san. Čime god da se čovjek bavi, traži predanost i disciplinu, bilo da si nastavnik u školi, službenik u banci, muzičar na bini ili da kopaš kanal. Ipak nam se čini da je gitara dosta lakša od krampe u kanalu.

Dubioza je »rođena« prije dvadesetak godina. Koliko ste se promijenili vi, a koliko scena i društvo oko vas?

– Dubioza je rođena prije 15 godina i ovim putem apeliram na vaš cijenjeni Novi list da nam ne nabijate dodatne godine i s njima bonus komplekse. Mi smo u ovo ušli u svojim kasnim dvadesetim godinama. Tada smo već bili formirani i kao ljudi, i kao muzičari. Znali smo otprilike koje su to dječje bolesti benda koje treba izbjegavati. U našim glavama izgleda da se sve toliko brzo dogodilo i jednostavno ne percipiramo da je toliko godina prošlo. Čini nam se da kad se čovjek bavi poslom koji zaista voli, to ga na neki način konzervira i čini mlađim nego što jest. Dobar primjer su Bregović i Čolić. Voljeli bismo da se muzička scena brže mijenja. Da mladi bendovi rade veću konkurenciju starijima. Na našim prostorima stariji bendovi i pjevači su previše uljuljkani u sigurnu zonu. Fali nam kompetitivnosti. Zbog toga nam se sviđa što nove tehnologije otvaraju mnogo više mogućnosti za mlađe u odnosu na tradicionalno izdavaštvo i muzički biznis.

Što si želite u 2020.?

– Što manje kvarova na kombiju u kojem se vozimo na koncerte i što manje otkazanih letova i nervoznih aerodromskih službenika i službenica koje negoduju što su nam gitare preteške za ručnu prtljagu.

 

Komentari

komentara