Ja san slipac, slipemu škuro ne importa. Na spomen Edija Maružina analogija je uvijek jasna. Skoro jednosmjerna: Gustafi, štala, ples i veselje. Ali vremena se mijenjaju. Ne zato što svi starimo pa tako i Maružin, već zbog toga što je to naprosto dijalektika vremena. Nesposobnost mijenjanja može se posebno depresivno iskazati nalazite li se u glazbenim vodama. Tim gore ako od muzike i živite. Gustafi su bend koji će zauvijek fascinirati nizom svojih pjesama, no kako smo zaključili: mi smo možda isti, ali su zato vremena druga.

– Bilo bi možda prejednostavno reći da sam s novim albumom koji je u visokoj fazi realizacije otišao na neke svoje izvore, u neku svoju mladost. Ali ipak bi to bilo najbliže istini. Jer do nekih svojih formativnih godina slušate ono što vam slušaju roditelji. A u mojem slučaju to su bili talijanski šlageri i Slavko Perović. Pa onda osjetite da se mijenjate, da ste postali buntovni, da želite slušati nešto što je radikalno drugačije od muzike vaših roditelja. I otkrijete – blues, krenuo je u neku vrst svog monologa Edi Maružin, pa je zastao i odvrnuo razglas u studiju.

Žestoko, jako žestoko

Jedan akord, G dur. I žestoko, jako žestoko.

– Ma dobro, ne mogu se ja baš toliko mijenjati. Kad se kaže blues obično asocijacija ide prema nečem tužnom. A ja nisam tužan, ja ne želim muzikom rastuživati ljude. Želim da im bude dobro. Uostalom, čim se čuje moj vokal, a što drugo pomisliti nego na – Gustafe. Sto lit već nastupamo, ča drugo, analizira Maružin svoju najnoviju glazbu.

Da, pret, pret, pretpremijera. U Maružinima, na imanju gdje vas najprije dočeka desetak pasa svih mogućih mješavina. Od patuljastih, do onih već sasvim uobičajenih dimenzija. Ediju prilaze veselo, a on ih redom zove imenom. Tu su u savršenoj simbiozi i mačke. Ni njih ne manjka, i za divno čudo, ma koliko je na terasi gužva, nitko nikom ne smeta. U studiju, smještenom unutar stare istrijanske kuće za čiju su gradnju zaslužni Maružinovi preci, mnoštvo slika, skulptura, uporabnih predmeta. Pa čudnih glazbala, gitare napravljen od metalne kutije u kojoj su se nalazili najpopularniji hrvatski čokolatini. A kad taj ugodni prostor još ispuni i novi materijal, novi Maružinov kreativni iskorak, pa morate biti u najmanju ruku sretni, baš onako potpuno zadovoljni što vas je umjetnik pripustio u svoj kreativni prostor, nagradio vas ulaskom u album kojem još nedostaje samo završna obrada.

– Fali mi još jedno 15 dana rada. Ali baš onako, cijeli dan posvećeni albumu. U osnovi to bi bio moj kantautorski album s kojim ću i u koncertnom smislu okrenuti najnoviju stranicu svog života. Country blues, jer ja ne stvaram depresivnu muziku.

Završno glancanje

Ono za čime se u velikoj mjeri Maružin vodio prigodom oblikovanja zvuka svog novog albuma najbliže je North Mississipi Allstars Bandu koji preferira rock-blues. Žestoko, poprilično brzo, jezgrovito. Vrlo moderno i jednako toliko zarazno. I ma koliko dakle imali brutalnu ekskluzivu preslušavati album čiju konačnu verziju ni Edi još ne zna, već ju u stalnoj kreativnoj, kantautorskoj komunikaciji sam sa sobom i idejama završnog »glanca«, njegov novi materijal je već sada silno sugestivan.

– Ni jedna pjesma neće biti duža od tri minute. Jasno i žestoko. Ravno u glavu i trbuh. Trudim se jako i oko tekstova, neki su možda i hermetični, no uvjeren sam kako bi ipak trebali bez problema doprijeti do publike, razmišlja Maružin.

Pa nam pušta pjesmu »Puž«. Nešto što bismo konvencionalnim jezikom mogli nazvati budućim hitom Edijevog Istrans Blues Banda. A u njoj svega pomalo, naravno i Maružinu tako drage, fine erotike.

– Mislio sam u cijelosti solirati, ali da bi doživljaj bio potpun, trebaju mi ipak bas i bubanj. Gledaj tu je moj Čedo, 37 godina zajedno sviramo. Bez njega ne mogu. Pa onda Billy, on mora biti na basu, a u tu se nama poznatu priču savršeno uklopio naš dragi Labinjan Predrag Ljuna. Isprva smo svi zajedno bili pomalo sumnjičavi, a kako vrijeme prolazi, sve smo nekako sretniji s onim što izlazi iz zvučnika.

Sumpor blues

Dakle, nakon niza impresivnih impresija, potpuno razumljivih jer naći se na izvoru novog zvuka u Maružinima i najotporniji bi karakter slomilo, malo podataka.

Edi Maružin je dakle malo primirio turbo ritam nastupa Gustafa, tako da sada nastupaju onoliko koliko je većini njihovih kolega i sasvim uobičajeno, kako bi otvorio prostor za novi kreativni, kantautorski iskorak. Riječ je o albumu koji bi trebao biti zgotovljen u rujnu, a naziv mu je – »Sumpor«. Možda malo prebrutalan naziv za sadržaj, ali na dobrom tragu svakako. Pjesama će biti ukupno 11, a čast preslušati ih u još uvijek demo verzijama imali smo ih većinu. Vrlo su glazbeno ujednačene, dok tekstovi imaju znatno širi raspon. Od »Slipca« kojeg smo spomenuli u uvodu, hitoidnog »Puža« sve do pjesme u kojima se veliča vječna ženska privlačnost, ma koliko sobom donosila i opasnosti.

– Da, planovi su standardni. Napraviti album i krenuti na turneju. Prostori će sasvim sigurno biti manji, komorniji ali se ja jednako tako nadam da će glazbena slika i energija koju stvorimo kod publike biti na obostrano zadovoljstvo dobro prihvaćeni. Naravno da koncertiramo i s Gustafima, no trenutno se osjećam tako da s njima naprosto ne želim stvarati novi materijal, ističe Maružin.

Možda je tako i moralo biti. Gustafi su primjerice svoje diskografske vrhunce i veliku prodaju CD-a imali sredinom devedesetih. Njihov se drugi album »Zarad tebe« prodao u više od deset tisuća primjeraka, a gledan s današnje distance djeluje kao »best of« kolekcija: »Črna zvizda«, »Kadi su ta vrata«, »Ja nisan stija mala«, »Kurijera«, »Žminjka«… No da Maružin želi drugačije, da se na neki način želi vratiti svojim korijenima iz »dobrih drugova« želio nam je poručiti »Kanibalkanskom«. Slijede opet prpošniji Gustafi s »Maneštrom« čiji je »THC Balun« veliki hit, no Edi želi jednostavni, žestoki pravocrtni – blues.

Pričam gluposti

Takav je: svoj i svojeglav, ali ma što takne bude – uspješan.

– Jesam, nervozan sam na neki način. Prvo moram završiti album, a onda mi se nameću najmanje četiri opcije što s njim. Prva je izdati klasični CD možda i s gramofonskom pločom. Mada, tvornica koja ih u Češkoj radi toliko je zatrpana poslom da se na ploču može čekati i do šest mjeseci. A i čemu – stotinjak će ju fanova kupiti, jedan dio njih koji čak ni gramofona nema ali im je »fora«, ostale ne zanima. Druga je verzija da ga jednostavno ponudim na besplatni download. Većina današnjih slušatelja ionako ne želi ništa drugo. Nikad neće kupiti CD. Mada možda je takva kombinacija najbolja – download za današnje klince, CD za starije kolekcionare. Postoji dakle i verzija da ga nigdje ne izdam. Da upotpunim repertoar s još petnaestak pjesama Gustafa koje su dominantno blues orijentacije te da krenemo sa svirkama u svim onim mjestima i prostorima gdje nas žele. Ima i još jedna opcija… da dignem ruke od svega i da nikad ništa ne izdam i da nigdje ne sviram. Mada, pričam gluposti – »Sumpor« nam je svima koji na njemu radimo toliko prirastao za uši i srce da se od njega ne možemo odvojiti, ne možemo ga ne izdati, završio je Maružin.

Povratak u mladost

Nakon studija, igre s najšarenijom pasjom družinom koju smo ikad vidjeli. Pa zabadanje nosa u plastenik, kušanja pikantnog umaka od ljutih papričica koje sami uzgajaju ili pak ukiseljenih mladih izdanaka veprina i sušenih pomidora s čime nas uvijek oduševi Edijeva supruga Alda. Odlazak prema Kanfanaru. Kolodvor i njegov kafić. Usporeni ritam. I ne samo zbog toga jer je ljeto pa je vruće. Maružin u pomalo sjetnom izdanju.

– Dok smo tu živjeli k’o klinac sam skoro dva puta poginuo. Najprije dok sam trčao za petehom, a iza nas je dolazio jureći vlak, drugi put sam skoro ispao kroz prozor, gore, na katu gdje smo živjeli. Ali bilo je to lijepo djetinjstvo.

Je, definitivno, »Sumpor« je svojevrsni povratak u mladost, povratak korijenima. Ali, ono što je posebno kod Maružina zadivljujuće, na jedan apsolutno moderni način, način koji u cijelosti korespondira s vremenima današnjim. Koncerti će stoga biti sjajan način za uživanje u žestokom bluesu, ili kako bi Maružin rekao – to ti je blues koji nije tužan.

Na kraju krajeva – uživajmo. Jer kako je rekao i u »Vrajžoj sili« – si ćemo po malo pojti mater si ženit.

Politička digresija

I jedna čisto politička digresija. Ma koliko Gustafi bili apsolutno istrijanski bend, pa je samim time njihova veza s IDS-om apsolutno prirodna i očekivana, prvu pravu, familijarnu akviziciju dobili su sa SDP-om. Novoizabrana načelnica općine Klana, Željka Šarčević Grgić, supruga je njihovog bas gitariste Jimija Grgića tako da su Gustafi na neki način ušli i u najviše klanjske općinske strukture.

 

Komentari

komentara