Bez velikih fešti i pompe, ali uz odličan novi album nazvan »Maneštra«– jedan od ponajboljih u njihovoj karijeri – Gustafi ove godine slave punih 35 godina postojanja. Novi album i obljetnica dovoljan su razlog za razgovor s Edijem Maružinom, zaštitnim znakom ovog istarskog rock sastava znanog dobro i van granica Hrvatske, ponajprije po sjajnom korištenju raznih svjetskih glazbenih nasljeđa s folk tradicijom njihove lijepe Istre. Novi album, govori Edi, nastajo je dugo, gotovo godinu i pol, a način na koji je nastao također je neobičan.

– Nakon albuma »Chupacabra« i »Kanibalkanska« koje smo radili ne za široku publiku, već za sladokusce, planirao sam neke promjene. Naime, radeći oba ta albuma znao sam da će nas mnogi koji su nas shvaćali kao »Žminjka« – »Kurijera« – Brkica« bend odbaciti, ali da će nas oni ozbiljniji i spremni na glazbene izazove prihvatiti. Tako je i bilo i te su albume oni ozbiljniji i zahtjevniji slušatelji prihvatili, ali smo dio naših slušatelja izgubili. Djelomično i stoga moja je odluka bila da idući album opet bude album za fešte i za one koji vole pjesme kakva je »Brkica«, »Katarina« ili slične. Namjeravao sam napisati deset takvih pjesama i objaviti album pod nazivom »Deset lakih komada«, a istodobno raditi i na drugom ozbiljnijem materijalu kako bih i sebi i onoj drugoj skupini naše publike također dao gušta. Napravio sam 4-5 tih jednostavnih pjesama, ali sam uz njih radio i na nekoliko potpuno drugačijih pri čemu sam se dotakao i bluesa te se nosio mišlju i izrade blues albuma. Zanimala me i cumbia pa sam mislio napraviti i čisti cumbia album. Uz sve to bilo je i nekih ideja s eksperimentalnom glazbom…

Jednom riječju dok sam stvarao pjesme za novi album za šire mase, nastalo je i jako puno pjesama drugačije vrste i brzo mi je postalo jasno da ako tako nastavim nikada neću završiti niti jednu od tih cjelina pa sam na kraju pokupio najzgotovljenije stvari iz svih tih započetih projekata te od njih napravio »Maneštru«. Upravo ta raznovrsnost dovela je i do naziva albuma jer na njemu nudimo od svega pomalo, a sve je prirodno, domaće. Naravno, te pjesme koje su u početku bile poprilično raznovrsne dobile su tijekom produkcijskog rada – za što je zaslužan u velikoj mjeri Edi Cukerić – jedan zajednički štih i pretvorile se u jednu skladnu cjelinu.

Pranona Španjolka

Unatoč uočljivoj raznovrsnosti ipak je i dalje u prvom planu utjecaj latino glazbe. Zašto?

– Pa, pranona je bila Španjolka i eto… Šalu na stranu, puno je razloga za tu našu sklonost latino stilu, ali se ponajprije držim one poznate da sam ja samo plodna zemlja i sve što vidim i čujem proživim, poput sjemena padne i izraste iz mene u nekom novom obliku pri čemu je najdominantnije ono što na mene ostavlja najjači utjecaj. Naravno da je tu bitno i podrijetlo, ali i ono što slušam, a tu je puno učinio naš član Čedomir Mošnja koji me već godinama opskrbljuje suvremenim latino rock zvukom i općenito latino glazbom od koje još od osamdesetih slušam i volim, posebno Los Lobose. Naravno, svemu tome treba dodati i činjenicu da je glazba Istre, konkretno balun, ritmički vrlo bliska latino zvuku što se, recimo, u pjesmi »THC Balun« idealno spaja u kombinaciju cumbie i istarskog baluna.

No, ima tu i dobrog čvrstog rocka u nizu rifova, pogotovo u odličnoj »(Noć kad) Pula je krepala«

– Ta je pjesma jedan moj osvrt na Pulu danas i Pulu nekad, rockerski i pankerski grad nekad i ne znam kakav grad danas. Temelji se na istinitom doživljaju kad sam pred dvije-tri godine uranio na jednu promociju u okviru sajma Sanjam knjige pa sam, da ubijem vrijeme, odlučio malo obići nekada mi drage pulske oštarije. No, uskoro sam ostao šokiran činjenicom da u prosincu uvečer u Puli nigdje nikoga nema što je pred dvadesetak godina bilo nezamislivo. Nigdje nikoga, čak ni u Dva ferala! Pa je tako nastalo »Pula je krepala«, malo i na temelju onog Pankrti stiha i pjesme »Lublana je bulana«…

Ljubav, seks, prolaznost

Većina tekstova na određen način govori o prolaznosti života, odlasku mladosti, naznakama starosti… bojiš li se toga?

– Tema prolaznosti česta je kod mene i na ranijim albumima, a na ovom, ako malo pogledaš stihove, nema je samo u pjesmi »THC Balun« koja je čisto zajebantska. Sve ostale na jedan je način nude, sve one koje govore o ljubavi, kao i »Hiti se na mene« koja govori o seksu, kao i »San Pierino« koja govori o uživanjima u životu, kao i »Ni vlaka za Divaču«… Znam da to može izgledati i kao strah od starosti i smrti, ali kod mene je riječ o spoznaji realnosti. Imam šezdeset godina, znam da je većina života iza mene, znam što volim i u čemu uživam, znam da će toga biti sve manje ali to ne prihvaćam s plačom ili očajem i to iz jednostavnog razloga jer to zaista jest tako, to je neminovnost i od toga nitko ne može pobjeći. No, što ću, ne mogu se u črnu zemlju živ ja zakopati. Dakle, nije to ni žal ni strah već čista konstatacija, onako kako to često i odlično radi i gospodin Cohen. Ja ću nastaviti tako i dalje. Primjerice, jedna od pjesama koje još nismo snimili, a nadam se da hoćemo, ima i stih »Dojdi da ti dan to malo ča još iman…« To ti je to. Nema se tu što puno govoriti. S druge strane – a o čemu ću pjevati nego o tome… pa glupo je sad pjevati o tome kako sam na ulici vidio mladu zgodnu curu, ja mlad isto, pa je zaskočio… Mislim, mogu ja i to, ali ne bi bilo iskreno.

Kako se nosite s tužnjikavom hrvatskom stvarnošću i svim bedastoćama koje je čine. Mnogi u pjesmi »U mojoj glavi« u stihu »crveni i plavi, svi su se zmišali, sad je za sve lazno, u mojoj glavi sve je sada prazno«, vide komentar sadašnjeg političkog stanja u Hrvatskoj.

– Nemam ništa protiv da se moje pjesme tumače na različite načine pa ako jeu netko tako shvaća, neka bude. No, u osnovi ja sam pisao o pokušaju postizanja onog znanog zen stanja mira, a ne o politici. Zbog toga što sam upotrijebio »crveni i plavi« počele su političke konotacije. Možda sam trebao napisati »crni i bijeli«… Inače, od političke stvarnosti ne mogu pobjeći, ali se trudim da ona što manje utječe na mene i moj život.

Prvih 35

Album je tu i njime ste na odličan način obilježili »prvih 35«. Kad bacite pogled unatrag što, onako na prvu, zaključite, kakva je razlika između Gustafa 1980. godine i Gustafa 2015. godine?

– Pa, temeljna je razlika možda u tome što sam nekada mislio da nešto ovako mogu raditi, a sad znam da to mogu. Plus sad sam puno opušteniji jer znam da ovakav album mogu raditi i da mi je svejedno hoću li na njemu zaraditi ili neću jer ipak imam riješenu egzistenciju i sam mogu raditi s guštom i baš ono što ja volim. Istina, ja u bendu nisam sam pa nam je bitno da ipak budemo uspješni da se albumi prodaju i da sviramo što više koncerata pa stoga ipak i o tome treba voditi računa.

Hoćete li imati neku rođendansku feštu za prvih 35?

– Za sada još ništa nismo isplanirali. Možda. Vidjet ćemo…

A novi materijal? Zna se da uvijek nešto radite.

– Zbilja stalno radim. Novi album je tek izašao, a ja sam već u nizu drugih stvari. S gitaristom Keithom Thompsonom iz grupe The Penny Black Remedy koja je kod nas u nekoliko navrata gostovala imam napravljenih deset pjesama u skicama. Imam i dogovor s kolumbijskom grupom Bambarabanda o zajedničkom radu, a u začecima je i neka priča o ponovnoj suradnji s Livijom Morosinom. Uz sve to od rada na prethodnim albumima ostalo je više od trideset novih skoro gotovih pjesama i od toga bi se sigurno dalo napraviti ne jedan nego dva nova albuma. Što će od toga biti prvo na redu u ovom trenutku još ne znam, ali nešto će sigurno biti jer materijala ima puno.

Prvo pjesnik, onda glazbenik

Smatram se najprije pjesnikom, a tek onda glazbenikom. Moje pjesme nastaju na različite načine. Primjerice, često u mobitel ili na kompjutor zapišem neku rečenicu ili veći dio teksta. Tako slažem motive i ideje na kojima kasnije radim. Kumuliram puno toga što doživim i promišljam te onda stvaram. Naravno, neki se put sjećam vlastitih iskustava, nekad izmišljam, a u samom procesu nastanka zna se svašta dogoditi. Primjerice, pjesma s ovog albuma »Živi unuta, mrtvi van« zvala se u početku »Popila je biru« i govorila o djevojci koja mi je popila biru. No, kad smo je krenuli raditi došlo je do potpune promjene teksta i na kraju u pjesmi nije bilo ni nje, ni bire pa smo morali mijenjati naslov jer nije imao veze s novim tekstom, kaže Maružin.

Maneštra se dugo kuhala

»Maneštru« smo snimali jako dugo jer smo imali vremena i sve radili polako doma kod mene. Sve skupa trajalo je gotovo godinu i pol i u cjelini sam zadovoljan učinjenim, tim više što smo u dva navrata po tri mjeseca zbog koncertne sezone prekidali rad. Općenito, nekako smo mirnije radili ovaj album i to mi se sviđa.

Komentari

komentara