Glazbenik i kompozitor, tekstopisac, pjevač… najčešće nabrajaju mediji kad predstavljaju Dinu Šarana, osnivača i frontmena grupe Letu Štuke.

Ovaj je Sarajlija, međutim, i filozof, sociolog, makar neformalan, a sve ono o čemu u životu razmišlja, kaže, kao društveni kroničar pretače u svoje pjesme. Za politiku u njegovim pjesmama, veli, nema mjesta, ali ima zato »Mjesto za dvoje«, za ljubav. S Dinom smo razgovarali nakon koncerta u prepunom zagrebačkom Vintage Industrial Baru, najavljuje nam izlazak četvrtog albuma benda na proljeće iduće godine, svakako ga na turneji očekujemo i u Rijeci.

Vaše su pjesme izrazito angažirane, bilo da je riječ o ljubavi, društvenim temama… Jeste li sretni što dopiru do mladih ljudi, i možda, barem mrvicu, mijenjaju svijet nabolje?

– Primjećujem da sve više mladih sluša moju muziku, ali ne očekujem da muzika, umjetnost općenito, može nešto promijeniti. Angažirana umjetnost, pjesme poput mojih, bolje prolaze kad je ljudima dobro, u dobrim vremenima. Kad vremena nisu najsretnija, ljudi traže samo kruha i igara. Zadatak je umjetnika da na svoj način opiše vrijeme i mjesto u kojem živi, mi smo neka vrsta društvenih kroničara. Mladi danas u svojim mobitelima, međutim, imaju glazbu koja varira od Rammsteina do folka, nema više nikakve selekcije, nema kritike. Radio stanice su formatirane, sve je unaprijed zadano – »mašina« složi nekoliko stotina pjesama svih žanrova, ali tako da ni jedna ne dopire preduboko, i ne »bode« uho.

Broje se samo klikovi

Sve je, dakle, dobro osmišljeno i isplanirano?

– Sve. Servira nam se red muzike pa red vijesti, red reklama. Sustavno se radi na uništavanju bilo kakve svijesti o bilo čemu, ljude se samo navodi na zarađivanje pa trošenje para. Čitav je rat bio zapravo priprema za kasnije besmislje svega. Namjera je učiniti nas robovima. Na ovom svijetu slobode nema. Kinezi, malo stariji »papci« od nas, kažu da ne možeš biti sretan i živ.

Što je onda smisao – ljubav, o kojoj puno pišete i koju puno pjevate?

– Naravno. Nema angažiranije pjesme od ljubavne. Naša je najpoznatija pjesma »Mjesto za dvoje« – o dvije jedinke koje traže bijeg u mjestu na kome nema pritisaka, na kojem su sami na Zemlji. To je romantična predodžba idealnog, a odavno izgubljenog svijeta. U našem svijetu nema ljudskih prava, gaze se na svakom koraku, demokracija je licemjerje, broje se samo »klikovi«, sve je kvantiteta nauštrb kvalitete.

Zagreb 18.12.2016 PETKOM - Dino Šaran   snimio Denis Lovroviæ

Zagreb 18.12.2016 PETKOM
– Dino Šaran
snimio Denis Lovroviæ

Plaše li se ljudi danas ljubavi, prema svima – misle li da će nešto izgubiti ako daju drugome?

– Nigdje nisu ljudi religiozniji nego u ovim krajevima, a najviše naje.. Ego je đavo pa su svi sebični, i svi kalukuliraju. Živimo u krajnostima, jer tražimo strast, uzbuđenje, tjelesni užitak, a kad nam to izađe na nos, hoćemo samoću. Ne možeš imati i jare i pare, moraš pronaći neku sredinu.

Letu štuke postoje od sad već prilično davne 1986. godine. Rat vas je razdvojio, je li vas i promijenio? Je li sve nas promijenio?

– Svakako, pogotovo generacije rođene od polovice 60–tih do kraja 70–tih. Iza rata je ostalo puno problema – PTSP o kojem se ne razgovara; ostalo je depresije o kojoj se isto ne govori. Otvoreno tržište nema vremena za depresiju, a zdravstvo i socijalni sustav na nju pak ne obraćaju pažnju jer se i sami moraju uklopiti u kapitalizam. Nema mjesta za pojedinca, za čovjeka.

Jedi, pij, veseli se…

Zašto »samo« pjevate, što se ne angažirate i politički?

– Da se angažiram politički, ne bih sad pričao ovo što pričam. Stajao bih pred kamerama, šarao očima i izgovarao floskule. Tito više nije popularna figura, ali u Sarajevu dan danas kažemo da ono što je Tito izgradio, ovi političari ne mogu ni okrečit’.

Koji su to naši, demoni Balkana o kojima pjevate?

– Naši su korijeni – hrvatski, bosanski, srpski – duboko isprepleteni, a baza regije je Bosna. Ne kaže se zalud mirna Bosna. Ako ne bude mira u Bosni, neće ga biti ni drugdje ovdje, to je tako bilo, i bit će. Multietničnost se danas sustavno ubija, prave se torovi u koje narod sam ulazi, da bi elita mogla lakše kontrolirati stvari. Imamo gadgete da bi u njima imali foldere. Kad staviš mobitel na stol, stavio si tamo i pola svog mozga.

»Svi na ulice, dižimo guzice, jer svijet je u nama…« kažete u pjesmi »Tesla« kojim ste, čini se, poprilično fascinirani?

– Tesla se bavio frekvencijama, koje su danas jako ubrzane, a ako su one ubrzane, ubrzano je i vrijeme. Danas se nešto otprije četiri, pet godina čini jako dalekim. Za nas je vrijeme linearno, no van ovih tijela i života, nije. Čovjek, nažalost, treba umrijeti da bi to shvatio. Zato nema sreće dok si živ. To što kod nas ljudi vole kobasice i rakiju, i žive od prvog do prvog – tako se naviklo. Mi Balkanci gledamo na život iz čatrnje, nemamo mi horizonta. Jedi, pij, veseli se, na život poser’ se. Vjeruj mi.

Je l’ ta vaša?

– Jok, narodna.

Ja sam kopač

Hoće li vaš četvrti album, s obzirom da je u vašim nogama već i nekih godina, biti »songs of experience«, kao kod U2?

– Svaka njima čast, al’ šta će ti U2 kad imaš You tube! Šalim se. Muzički, naš je četvrti album kombinacija analogije i elektronike, neizbježne u današnje vrijeme, jer se muzika sluša na gadgetima.

Jeste li se prilagodili vremenu ili vam se elektronika i sviđa?

– I jedno i drugo. Normalno je da se zvuk mijenja i bend evoluira. Ja sam kopač, nisam uljuljkan u neki zvuk koji mi donosi samo sigurnost. Tematikom, neće biti puno politike jer je o njoj nemoguće pjevati budući se uvijek iznosi postojeće stanje, a rješenja nema. Ja pjevam socijalne pjesme o međuljudskim odnosima, ljubavne pjesme, osvrt na određena, a konzervirana stanja, angažirane. Nažalost, ono o čemu sam pjevao prije deset godina, i dalje je aktualno.

Odavno pjesme pišete i za druge izvođače, među kojima ima i onih koji vam, poput Luke Nižetića, Severine itd., izričajem baš i nisu slični. Nije li to u kontradikciji s tvojim habitusom? Vi ste roker, skoro pa panker, buntovnik s razlogom.

– Pa jest, ali od nečeg se mora živjeti. Svoje sviram za užu i probraniju publiku, i kad bih samo od toga živio, teže bih živio. Ako već imam talent, što ga ona ne bih podijelio i s drugima?

Doći ćete nam, nadamo se, opet u Zagreb, koji vam je, koliko mi je poznato, nakon Sarajeva drugi najdraži grad?

– Živio sam u Zagrebu, stekao ovdje mnoge prijatelje za cijeli život. Ima i u Zagrebu svega, ali ima svuda. Idiota ima svuda. Ja sam čovjek koji, međutim, ni jedan grad niti život općenito, ne shvaća kao krajnju destinaciju. Sve ide, teče, mi smo samo kap u moru. Naš je planet komadić lješnjaka u milky way čokoladici koja je Mliječni put. Gdje smo tek onda mi tu kao jedinke, sa svojim ogromnim egom?

 

Komentari

komentara