U ponedjeljak, 22. kolovoza, beogradski Blic objavio je da bi se »poznati muzičar, frontmen Električnog orgazma Srđan Gile Gojković, sljedeće godine trebao zarediti u jednom od budističkih hramova u Myanmaru«. Vijest je mogla zvučati nevjerojatno samo onima koji još nisu znali da je legendarni Gile, buntovni dugajlija s cvikerima, ključno lice beogradskog novog vala osamdesetih, »brijač« koji zna sve mračne tajne rockerskog života, duhovno utočište pronašao u vitalnome učenju Siddharthe Gautame Buddhe, indijskog duhovnog učitelja iz šestog stoljeća prije Kristove ere.

 

Uoči koncerata kojima će njegov Električni orgazam 30. rujna u Zagrebu i 1. listopada u Rijeci obilježiti tridesetu obljetnicu žestoke karijere, Gile je rado pristao za naš list objasniti zašto je i kako prihvatio budizam, te kako to učenje o miru i spokojstvu usklađuje s iskustvom dokazanog rockera.

 

Nepročitana na polici

 

Je li točna nedavno objavljena vijest da ćete sljedeće godine postati budistički redovnik u Mijanmaru?

– Ne, nije. Ja sam već boravio u Myanmaru s redovnicima, ali kao gost. U budizmu inače postoji tradicija privremenog zaređenja, na primjer na mjesec dana ili slično. To bih možda volio probati, ako se ukaže prilika.

Kada i kako ste se zainteresirali za budizam?

– Godine 2012., u šestom mjesecu, prvi put sam došao u kontakt s budističkom filozofijom, preko knjige koju sam pročitao. Inače, tu sam knjigu kupio dvadesetak godina ranije, ali je stajala nepročitana na polici.

U jednom intervjuu za Blic izjavili ste da vam se ta prva knjiga »učinila kao prvi logičan odgovor koji razumiješ« na pitanje o misteriju egzistencije. Koja je to knjiga bila, i kakav je dojam ostavila na vas?

– Zove se »Umjetnost njegovanja harmonije i ravnoteže duha (7. dio Budinog učenja oplemenjivanja duha)«. To je bila zbirka nekih Budinih govora.

Kao što si i rekao, cijeli život je u meni postojalo to pitanje: tko sam ja? Koji je smisao ove ljudske egzistencije? Što se u stvari događa?

Kad sam je pročitao, imao sam nevjerojatan osjećaj prepoznavanja istinitosti onoga o čemu govori. Kao da sam već i ranije većinu tih stvari tako i vidio, ali sada su bile organizirano i logično objašnjene i, što je najvažnije, postojao je konkretan metod vježbanja u cilju prevazilaženja svih životnih frustracija.

 

Trenutno otrežnjene

 

Dug je put od prve pročitane knjige do posvećenog i predanog budista. Možete li ukratko opisati taj svoj put? Zašto ste, zapravo, ustrajali? Koje su bile prepreke, što vas je ohrabrivalo da ne odustanete?

– Moj dojam poslije čitanja knjige bio je prilično dramatičan, nešto poput trenutnog otrežnjenja poslije dugog i bolnog pijanstva. Ono najbitnije što sam razumio jest da ja to sve shvaćam na intelektualnom nivou, ali da samo od toga neće biti neke naročite koristi. Bilo mi je jasno da je neophodno početi s treningom vlastitog uma. Za početak tog praktičnog dijela bilo je potrebno naučiti tehnike budističkih meditacija. Tako sam počeo meditirati svaki dan, od 1. srpnja 2012. Od tad nisam preskočio niti jedan dan, a da nisam meditirao. Već poslije dva, tri tjedna počeo sam osjećati izvjesne promjene u sebi, u umu, da postajem smireniji i da se taj osjećaj neispunjenosti i nezadovoljstva počinje smanjivati. Ne u samoj meditaciji, već u ostatku dana, u realnim životnim situacijama. Taj efekt me definitivno uvjerio da sam na ispravnom putu i samo sam nastavio.

Je li jugoslavenska kataklizma devedesetih i neuspjeh rokerskog pacifizma, pripomogla vašem okretanju Buddhinom nauku?

– Osnovna ideja prakticiranja budizma je u tome da prepoznamo u sebi taj osjećaj neispunjenosti, nezadovoljstva, da ne kažem mentalne patnje, i da ga putem vježbanja, to jest pročišćavanja uma, prevaziđemo, da ga se trajno oslobodimo. Svakako da je sve što se dogodilo raspadom Jugoslavije ostavilo dubok trag konfuzije i razočarenja u meni, a to je, moguće, kasnije pomoglo da prepoznam istinitost Buddhine tvrdnje da »postoji patnja«, što je takozvana »prva plemenita istina« i prvi korak u razumijevanju Buddhinog učenja.

Meditirate svakodnevno već šest godina. Možete li ukratko opisati kako? Utječe li meditacija, osim na vas sama, i na vašu okolinu?

– Meditiram svaki dan, obično ujutro, čim se probudim. U početku sam meditirao 15 minuta ujutro i 15 navečer. Kako je vrijeme prolazilo i kako sam postajao vještiji, produljivalo se i vrijeme sjedenja. Naravno, pomoglo je i to što sam više puta odlazio u Aziju – Tajland, Vijetnam, Myanmar – i ostajao po mjesec dana s redovnicima u budističkim hramovima, učeći od njih kako ispravno meditirati. Pored toga, dosta sam se bavio i teorijom Buddhinog učenja, Dharmom, to je bilo apsolutno neophodno, pošto nisam imao nekog učitelja pored sebe, koji bi me vodio i obučavao u ispravnom vježbanju. Bio sam i na više meditacijskih povlačenja gdje sam radio i s redovnicima – učiteljima. Sad obično meditiram oko 100 minuta, kao što već rekoh, obično ujutro. Utječe li to i na moju okolinu? Pa pretpostavljam da utječe, svi smo mi u interakciji s ljudima i drugim živim bićima oko sebe. Ako se ja osjećam pozitivnije i mirnije, onda se tako ponašam i prema drugima.

 

Totalni spas

 

U javnosti vaše se ime, s dobrim razlozima, vezuje uz divlji »sex and drugs and r’n’r«. Svi znaju da je Gile legenda. Znači li vaše okretanje budizmu radikalan otklon od rokerske životne kulture, ili te dvije tvorevine ljudskog duha doživljavate, na neki način, komplementarnim? Kako okolina reagira na to što ste postali budist? Kako Buddhin poziv na mir i »plemenitu šutnju« utječe na vašu rokersku stranu?

– Smisao prakticiranja budizma nije da postaneš bolji budist, već da budeš bolji u onome što već jesi.

Pošto se ja bavim rock muzikom, onda je i tu situacija napredovala, manje je stresa, mentalnih uspona i padova, od euforije do depresije.

Što se seksa tiče, ako je on na temelju moralnog ponašanja, u smislu da ne povređujem sebe i druge, onda je sve u redu. Što se tiče droge i alkohola, ta priča je uglavnom završena, mogu da popijem po neko piće tu i tamo, ali nema više »razvaljivanja« od psihoaktivnih supstanci. Ovdje se radi o meditaciji svjesnosti, gdje se vježba da se ta svjesnost proširuje na sve što radimo u životu. Nemoguće je zamućivati um raznim supstancama i očekivati da se svjesnost o svakom trenutku povećava. A da podsjetim, nisu to nikakva rigidna pravila bez smisla, smisao je iskorijeniti patnju koja je u umu. Svi mi želimo biti sretni, a ne nesretni, samo što mnogi pogrešno vjeruju da osjećaj sreće pada s neba ili da dolazi od nečeg drugog. Radi se o tome da je to vještina, a da bi bili vješti u nečemu, potrebno je nepokolebljivo i ustrajno vježbanje.

 

Marin Aničić

Moj je dojam da je budizam »kod nas«, u bivšoj Jugoslaviji, vrlo površno poznat, i slovi za nekakvu čudnu egzotičnu religiju dalekog Istoka. Rekao bih da je budističko društvo »Srednji put« iz Novog Sada, čiji ste potpredsjednik, važna iznimka iz opće nezainteresiranosti. Što mislite, zašto je tako?

– Da, slažem se, ljudi ovdje uglavnom pojma nemaju što je budizam. Znam to iz osobnog iskustva, ni ja nisam imao pojma. Do prije četiri godine mislio sam da je to još jedna od religija gdje se vjeruje u nekakvo božanstvo, da je i sam Buddha nekakav bog ili prorok, što je bila totalna zabluda. Što se tiče »Srednjeg puta«, budističkog udruženja u Srbiji koje se bavi Theravada budizmom, za mene je njegovo postojanje bio totalni spas, u smislu da sam mogao direktno doći do informacija o budizmu, posjećivati tečajeve i grupne meditacije, a također sam preko »Srednjeg puta« boravio u Aziji u budističkim samostanima.

 

Um je mađioničar

 

Kako budist u vama vidi jugoslavenska društva? Koliko je u nas neprepoznatog nasilja, i je li nužno da to neprepoznato nasilje periodično izaziva ratove poput posljednjeg? Kako masovne religije na Balkanu utječu na atmosferu u društvu i duh ljudi?

– Problem je što ljudi ne vide stvari onakvima kakve jesu, naš um je veliki mađioničar. Ljudi žive u iluziji, svo to nasilje i prema sebi i prema drugima je posljedica te iluzije, i u našim krajevima i u svijetu.

U suštini, mi imamo samo dvije opcije – ili smo sluge vlastitog uma, ili smo njegovi gospodari. Netrenirani um je vrlo loš gospodar, trenirani um je divan sluga. Mene religije ne zanimaju previše.

Budizam doživljavam prije svega kao filozofiju življenja i neku vrstu nauke o umu, poput neke vrste praktične psihologije.

Postoje planovi da se nedaleko Beograda osnuje budistički samostan. Smatrate li da bi snaženje budizma na ovim prostorima pripomoglo da u društvu ojača svijest o važnosti njegovanja mira, suosjećanja i blagosti? Moj je dojam da, na primjer, budizam u Velikoj Britaniji i SAD-u, premda brojčano nevelik, ipak povoljno utječe na tamošnja društva.

– Optimist sam, mislim da budizam polako postaje sve prisutniji u okvirima ove naše »zapadne« civilizacije, vidjet ćemo kako će se sve to razvijati.

Komentari

komentara