U programu »Korak do zvijezda«, što ga organizira Tvrđava kulture Šibenik, na Tvrđavi sv. Mihovila nastupio je slavni pjevač Gregory Porter. I prije njegova nastupa mnogi su taj koncert proglasili glazbenim događajem godine, a takve su se reakcije čule i poslije.

Porter je publiku zasuo ogromnom količinom pozitivnih vibracija, a potpuno osvojio izjavom da se u Šibeniku osjeća kao u svojem Harlemu, no euforične ovacije trajale su tijekom cijelog koncerta, a prisutni su zajedno s njim pjevali neke od njegovih hitova. Među ostalima, to su bile skladbe s albuma »Liquid Spirit« i »Take Me to the Alley« za koje je osvojio nagrade Grammy u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma: »Take Me to the Alley«, »Consequence of Love«, »Hey Laura«, »Liquid Spirit«, »Musical Genocid« i »Free«. Izveo ih je sa svojim stalnim sastavom u kojem sviraju tenor saksofonist Tivon Pennicott, klavirist Chip Crawford, orguljaš Ondrej Pivec, kontrabasist Jahmal Nichols i bubnjar Emanuel Harrold, glazbenici s kojima već godinama putuje i muzicira dijem svijeta. Nisu to instrumentalisti iz elitne skupine kakve si, zahvaljujući reputaciji, može priuštiti, ali za Portera je važnije da su uigrana ekipa koja njegov repertoar ima u malom prstu i s razumijevanjem prenosi njegove zamisli.

U Hrvatskoj je nastupio u trenutku kad se o njemu snima dokumentarac i kad već priprema novi projekt koji će posvetiti svojem idolu, pjevaču i pijanistu Nat King Coleu. Nije propustio priliku još jednom mu se nakloniti, pokazavši da drži do tradicije, ne samo pozivanjem na Colea nego i pjesmama u kojima zaziva velikane afroameričke umjetnosti kao što su Langston Hughes, Mahalia Jackson, Marvin Gaye, John Coltrane i drugi. Oduševio je spajanjem raznih stilova, mudrim ubodima citata, prepoznatljivim i sugestivnim izvedbama, zaokruženim baritonom koji kao da vas usisava u njegov glazbeni svijet.

O svemu što ga čini jednim od najatraktivnijih glazbenika, ne samo jazza, govorio je tijekom boravka u Šibeniku.

Izazov slobode

Kad i kako ste postali svjesni da ste pjevač, da ćete se time baviti cijeloga života?

– To se dogodilo organski. Kao dijete pjevao sam za sebe, kako bih se utješio, ali u jednom sam trenutku shvatio da bih to mogao raditi i za druge. Ljudi su mi počeli govoriti da moje pjevanje dobro zvuči i da me žele češće slušati. Ipak, u tome ima i nečeg sebičnog. Naime, ja se bolje osjećam djelić sekunde prije publike, ha ha ha. Da, uvijek sam želio raditi nešto zbog čega se dobro osjećam, a potajno sam se nadao da će to isti učinak imati i na druge.

Za mene to nije bilo nešto kao da sam pomislio: »Pojavit ću se na sceni i svojom glazbom pokoriti svijet«. Moja glazbena karijera razvijala se organski. Nisam sjeo i planirao. No, kad se to dogodilo, bio je to velik zaokret u mojem životu.

Koji su vam pjevači, od onih s kojima ste surađivali, posebno dragi?

– Ostvario sam nekoliko dueta s umjetnicima iz raznih dijelova svijeta. Dianne Reeves ima poseban glas; Lalah Hathaway također, kao i Lizz Wright. Zanimljivo, prije puno godina, sjedeći u svojoj malenoj samotnoj sobici, maštao sam o suradnjama upravo s tim pjevačicama. Na kraju ta mi se želja ostvarila.

Osjećate li nešto posebno kad nastupate, primjerice, s Dianne Reeves, jer s njom nikad ne znaš što će se dogoditi u kojem momentu?

– Naravno, ali to ponekad može biti i zastrašujuće. Jednu smo pjesmu uvježbavali na određen način, a na nastupu je odjednom mahnula rukama što nas je sve zbunilo, ali sastav je potpuno otkačio i izvedba je krenula u potpuno drugom smjeru. Takve se stvari događaju u jazzu. Ona odjednom krene scatati – »ka, to, po, ču, ki, ta, pa, bu, šu, pi, ti, ka, bu, bam« – i misli da je to nešto uobičajeno, da znamo što nam je činiti, ha ha ha. To je izazov koji rezultira nepredviđenim i zanimljivim izvedbama. Poslije slavimo jer napravili smo nešto posebno. To se može dogoditi samo na koncertima, i to posebice u kontekstu jazz glazbe koja omogućuje veliku slobodu.

Tajne poruke

Govorili smo o komunikaciji s drugim glazbenicima, a koliko vam je važna komunikacija s publikom?

– Na neki način, to mi je najvažnije. Ponekad upozoravam glazbenike iz sastava da na to obrate posebnu pozornost. Nije važna samo naša povezanost, nego i odnos s publikom. Bez nje to bi bila samo glazbena proba. Publika upotpunjuje glazbu. Svojim ušima i srcama ljudi koji su u publici pomažu oblikovati glazbu. Bez njih puni krug ne bi bio zatvoren. Ponekad tijek izvedbe mogu promijeniti određeni vriskovi koji dolaze iz publike, čak i zvrndanje mobitela. Osjetite li valove energije koji dolaze iz publike, izvedbu ćete uzdići na višu razinu. Ako taj osjećaj potraje to će utjecati na neprestano uzdizanje izvedbi. To se jednostavno dogodi. Ne može se planirati. Ne možete znati kad će se dogoditi. To je duh.

Koliko pjesama imate na repertoaru ovog sastava, onih koje možete izvesti bilo kada?

– Znamo svirati puno pjesama koje nikad nismo svirali. Ja sam poput DJ-a koji ima na raspolaganju puno vlastitih pjesama, ali i standarda, i u svakom trenutku mogu odabrati onu koju želim. Odabirem ih s obzirom na trenutne okolnosti, ljude kojima sam okružen, energijom prostora, ponekad i željama pojedinih osoba. Mogli bismo svirati godinama. To su stotine različitih pjesama iz velike američke, ali i međunarodne pjesmarice koje inače ne sviramo, ali ih znamo i uvijek ih možemo izvesti.

Chip Crawford svira već pedeset godina i dosad je naučio svirati enorman broj pjesama. Ponekad na pozornici počem izvoditi neku pjesmu koju prije nismo izvodili, Chip ju prepozna i ostalim glazbenicima proslijedi tajne poruke te, prije nego što toga postanemo svjesni, izvodimo pjesmu koju nismo planirali. Jednostavno se tako dogodi. Ponekad se to dogodi kad smo već krenuli s nekom pjesmom, i u tu izvedbu ubacimo neku drugu. Primjerice, izvodimo skladbu »Musical Genocid« koja je toliko otvorena da nam omogućuje ubacivanje neke druge pjesme u taj kontekst. To se često događa.

Često je taj »uljez« u vašim izvedbama skladba »Work Song«.

– To je u skladu s tradicijom jazz glazbe. U toj je glazbi uobičajeno da se koriste citati. To je u duhu jazza. Možemo posegnuti za drugim stilovima, drugim pjesmama, i citirati ih, ili tek nagovijestiti u izvedbi neke pjesme, te ih tako povezivati. Publika možda ne zna što radimo, možda zna polovica ili trećina prisutnih, ali to je tako. Oni koji pripadaju toj trećini osjetit će žmarce i uzbuđenje, a ostali tek trebaju naučiti. Uvijek nastojimo predstaviti nešto novo u glazbi. To ju čini zabavnom, živom.

Također, na taj način u pjesmu uvodimo novu, aktualnu priču, jer jazz je živuća glazba. Uvijek tako radim. Da koncert počinje sad i na mjestu na kojem se nalazimo, od svih pjesama koje inače pjevam otpjevao bih upravo »Water«, jer okruženi smo vodom. Voda ljudima donosi posebnu energiju; pročišćava, obnavlja, donosi duh plodnosti. Nadahnjujem se okružjem i ljudima. Ponekad, čak i ako sam iskusio nešto negativno dok sam pristupao okružju u kojem trebam nastupiti, to također može utjecati na izbor pjesama koje ću izvoditi na tom koncertu.

Genijalnost bluesa

Citati o kojima ste govorili nisu samo iz jazz okružja.

– Žanrovi jazz, soul, blues, gospel – svi su ti glazbeni pristupi u jednom trenutku na umjetan način razdvojeni, barem se meni tako čini. Nedjeljom ujutro moja je majka svirala i pjevala gospel, ali prethodni smo dan mi djeca, dok smo pospremali u kući, slušali soul. Jutro prije toga moj je brat svirao »Parliament-Funkadelic«. Tijekom odrastanja bio sam izložen svim tim glazbenim smjerovima. Gospel glazba je bila osnova onoga što sam slušao kao dijete. Duboko sam osjećao tu izražajnost gospela i bluesa koju sam čuo i u mnogim drugim vrstama glazbe. Zato nastojim objediniti tu glazbenu obitelj.

Govorite o tradiciji, a njezin važan dio odnosi se na blues. Kako vam je nastupanje u mjuziklu »It Ain’t Nothin’ But the Blues«, za koji ste i napisali neke pjesme, pomoglo za bolje razumijevanje bluesa?

– Nastupajući u tom mjuziklu usavršio sam blues. Važno je početi s osnovama, dobro savladati osnove bluesa i gospela, i na tome izgrađivati svoje glazbeno obrazovanje. Ponekad pišem glazbu s namjerom da se naslanja na blues. Mogu napisati desetominutnu, ali i trominutnu blues pjesmu, zbog genijalnosti bluesa. Kroz blues s ograničenim rječnikom možete izreći nešto iznimno duboko, a slušatelji će u potpunosti razumijeti što želite reći. U tome je njegova genijalnost. Na tome želim zasnivati svoju glazbu i tako duh bluesa održavati na životu, ne samo u stilskom, nego i energetskom smislu.

Kako ste usvojili taj osjećaj?

–Zbog života, korijena, nesretnih ljubavi…

Oooooo…

– Ha ha ha. Ne, ali to je to. To je pročiščavajuće. Blues nije samo tužna glazba, može ti pomoći da se dobro osjećaš. To je dar glazbe.

 

Komentari

komentara